Jan Pavelka (22), Mihael Pavelka (23) i Lenka Tučkova (21), septembra 2001. zauvijek su nestali u vrletima Prokletija na tromeđi Srbije (Kosmeta), Crne Gore i Albanije. Poslije pet godina istrage, sa velikom sigurnošću mogu da kažem da su se tokom planinarenja našli na putu švercerima organa zarobljenih Srba koje su iz logora na KiM prebacivali u klanicu „žute kuće“. Postoje ljudi u Albaniji koji su vidjeli da su troje Čeha sprovedeni u jedan od 11 sabirnih logora, gde su nesretnici dovođeni prije vađenja organa, koji se nalazio u Valboni.
Ovako, ekskluzivno za „Novosti“, govori Jozef Urban, čuveni češki pisac, autor knjige „Habermansov mlin“ prema kojoj je 2010. nastao i filmski hit. Pisac čeških bestselera je punih pet godina, od 2016, istraživao šta se moglo dogoditi sa studentima iz sela Praška Žerenica, o čemu je napisao knjigu „Povratak u Valbonu“ (selo koje se nalazi 30 kilometara od Burelja i „žute kuće“), koja je upravo objavljena u Češkoj. Nezahvalnom zadatku se posvetio pošto ga je posjetila majka nestalih momaka, Helena Pavelkova, zajedno sa bratom Lenke Tučkove, moleći ga da barem on preduzme nešto pošto je policija „nemoćna“.
Kako veli Urban, odmah mu je bilo sumnjivo da od Čeha „nikada nije nađena ni pertla“ jer su navodno pali u bezdan, budući da je znao da takve provalije nema u albanskom Nacionalnom parku Tet. Znao je, kaže, da je tamo bilo nečeg mnogo goreg. Od 1989. išao je na planinarenje po Balkanu i zato dobro poznaje lokalitet gdje su bili mladi Česi.
„Helena Pavelkova mi je donijela rezultate istrage koju su vodili ljudi iz njihovog sela koji su u Albaniju krenuli početkom oktobra 2001. Poslije 20 dana potrage, praktično su bili najureni iz Albanije. Majka je takođe išla u „zemlju orlova“ već u novembru iste godine, obraćala se na televiziji eventualnim svjedocima, ali sve je bilo uzalud“, kaže Urban.
Pisac je 2016. sakupio tim ljudi iz Češke i otišao u Albaniju. Kaže, vraćao se na mjesto gdje su studenti posljednji put viđeni čak četiri puta.
„Prema svjedočenju šefa prve češke misije koja je tražila mlade ljude krajem septembra i početkom oktobra, odmah na granici Albanije njih desetak je sačekala albanska policija sa 15 naoružanih ljudi koja se nije odvajala od mještana sela Praška Žerenica koji su krenuli da traže sunarodnike“, govori Urban. „Kada su se prvi put popeli na vis iznad Gorskog jezera gdje su se ukrštali putevi sa Kosmetom, jedan od policajaca ih je obavijestio da je dobio telefonom informaciju od tužilaštva u Skadru da su tijela Čeha, ipak, nađena u jezeru sa metkom u čelu i da se hitno spuste. Došavši u Skadar, tužilac ih čak nije ni pustio u zgradu, nego im je prenio informaciju da su mladi planinari taj dan nađeni u Nacionalnom parku i da se vrate po njih. Međutim, ta informacija, mada je kasnije objavljena u medijima, nije bila tačna. Nikakva tijela nisu pronađena.
Pošto su se tragači iz Češke vratili u rejon Nacionalnog parka Tet zajedno sa policijskom pratnjom, pojavili su se naoružani ljudi iz OVK, uz poruku „da se gube iz Albanije kako ne bi nestali kao studenti“. Da treba da odu savjetovala im je čak i albanska policijska pratnja. Česi su otišli, a sve je prijavljeno Interpolu u Pragu.
„Ni majka Helena koja je u Albaniji bila u novembru nije prošla bolje“, kaže naš sagovornik. „Njen telefon i razgovori u hotelskoj sobi sa prevodiocem prisluškivani su, jer su albanski policajci unaprijed znali gdje je taj dan namjeravala da traži svoju djecu. Vratila se u svoju zemlju potpuno skrhana“.
Svoju misiju u Albaniji, pisac je planirao detaljno. Istraživao je u stranoj štampi šta je sve pisano o „žutoj kući“ i tako je došao do intervjua Vladimira Vukčevića, tada tužioca za ratne zločine u Beogradu, gdje on kaže da je zajedno sa Srbima na jedan od devet punktova u Albaniji dovedeno i troje Čeha i desetak Rusa:
„Pisao sam Vukčeviću koji mi je potvrdio ta saznanja iz 2001, ali uz napomenu da je svjedok koji je to ispričao odbio dalju saradnju.
Urban ističe kako se njegovoj ekspediciji „posrećilo“ na samom startu misije. Priča o misterioznom nestanku studenata među rijetkim mještanima u planini ostala je kao mit i teret na savjesti i oni su je podijelili sa gostima iz Praga.
„Tri naša studenta, prema priči ovih gorštaka, odsela su u kući učiteljice Mire, jedine koja je u Valboni znala engleski. Mira je bila i vodič češkoj djeci kroz planinske staze, ali je jednog dana bila spriječena, pa je zamolila svog sestrića Mikuna da ih povede. Te večeri on se vratio bez Čeha, pijan, lakonski objašnjavajući da su studenti pali u provaliju!“
Nedugo potom desila se čudna stvar: sestrić Mikun je iz automatske puške novembra 2001. ubio svoju tetku Miru! Baš u to vrijeme majka Pavelkovih bila je u Albaniji i obraćala se na nacionalnoj TV za pomoć.
„Poslednja vest o Mikunu koju sam dobio glasi da je izašao iz zatvora i da sada ima hotel u nacionalnom parku, baš tamo gdje su Česi nestali“, kaže Urban, dodajući da nije išao da priču provjeri.
„Scenario za film i seriju o događajima iz 2001. sam napisao i ima zainteresovanih filmadžija da to snime. Zasad ne mogu sve da otkrijem, ali sa ponosom mogu da kažem da je predgovor za moj roman napisao upravo vaš proslavljeni reditelj Emir Kusturica“, ističe Jozef Urban.
Urban napominje da je kraj ove priče više nego tužan: Helena Pavelkova je „ni živa ni mrtva“, majka Lenke Tučkove je izvršila samoubistvo, a otac umro u duševnoj bolnici. Pisac još kaže da je nedavno ponovo obnovio kontakte sa srpskim tužilaštvom za ratne zločine u Beogradu i da se nada nekim novim informacijama…
Izvor: „Novosti“
