Kineski paradoks: jeftino za kupca, skupo za privredu

Piše: mr. Stevan Gajević, ekonomista

U Crnoj Gori, kao i obično, mnogo energije trošimo na raspravu o problemima, dok znatno manje pažnje posvećujemo načinu njihovog rješavanja. Tako smo posljednjih dana gotovo svi makar jednom razmišljali o „Euromodelu“, njegovim dobrim i lošim stranama, pokušavajući da procijenimo šta bi mogao donijeti državi, a šta kućnom budžetu. Istovremeno, zabrinutost zbog cijena goriva i mogućeg poskupljenja električne energije podsjeća nas da se ekonomska politika, bez obzira na naziv modela, na kraju provjerava kroz račune koje građani plaćaju. Slične brige ima i evropski potrošač, kojem pitanje pada kupovne moći kuca na vrata čak i kada statistika pokaže usporavanje inflacije, jer sporiji rast cijena ne znači da su proizvodi postali jeftiniji.

Upravo u takvom ambijentu kineska privreda otvara naizgled neobičnu raspravu: mogu li pojedini proizvodi postati toliko jeftini da ugroze ekonomiju koja ih proizvodi?

Kina je za ovu raspravu posebno značajna jer njen privredni poredak povezuje snažno državno usmjeravanje razvoja sa intenzivnom tržišnom konkurencijom među preduzećima. Država i lokalne vlasti podstiču industriju, dok se proizvođači bore za kupce, često snižavajući cijene i prihvatajući sve manju zaradu. Takav spoj može ubrzati tehnološki napredak i učiniti proizvode dostupnijim, ali može stvoriti i kapacitete čija proizvodnja prevazilazi održivu tražnju. Posljedice ove kombinacije državne podrške i tržišne utakmice odavno prelaze kineske granice, utičući na cijene, trgovinske odnose i položaj proizvođača širom svijeta.

Stevan Gajević: Kriza koja nikako da dođe

Povod za razmišljanje daje video britanskog The Economist–a o kineskim subvencijama, višku industrijskih kapaciteta i ratu cijenama, naročito u proizvodnji visokotehnoloških komponenti, električnih automobila i solarnih panela. Tema članka je „involucija“: konkurencija u kojoj preduzeća povećavaju napore i proizvodnju “ratujući cijenama” na način da ih permanentno snižavaju, dok im prostor za zaradu postaje sve uži. Takav proces traži pažljivo tumačenje, jer jeftin proizvod može biti dokaz tehnološkog napretka, ali i posljedica trke za tržišnim udjelom koju je sve teže finansirati. Svakodnevne cijene u Kini pružaju konkretnu sliku. Prema podacima platforme Numbeo, pregledanim u oktobru 2026, kompletan obrok u jeftinijem kineskom restoranu košta oko 2,67 eura, kilogram pirinča 0,85 eura, a dvanaest jaja 1,41 euro. Preračun je izvršen po kursu Evropske centralne banke od 7. oktobra, kada je jedan euro vrijedio 7,4937 juana.

Ovo su orijentacione cijene koje prijavljuju korisnici platforme, uz razlike među gradovima i prodajnim mjestima. One nijesu zvanična potrošačka korpa, niti dokaz da je sve u Kini jeftino. Litar mlijeka od oko 1,59 eura ili kapućino od 2,67 eura pokazuju da kinesko tržište ima znatno složeniju strukturu od slike zemlje u kojoj svaki proizvod košta nekoliko centi. Za procjenu životnog standarda neophodno je cijene povezati sa zaradama, stanovanjem i drugim izdacima domaćinstva. Industrijski primjeri ipak daju posebnu težinu ovoj temi. Reuters je u maju 2025. izvijestio da je BYD spustio početnu cijenu malog električnog automobila Seagull na 55.800 juana. Po navedenom kursu to odgovara približno 7.450 eura, ali riječ je o tadašnjoj akcijskoj cijeni na kineskom tržištu, kojoj se pri izvozu dodaju troškovi transporta, dažbine i drugi izdaci.

Objašnjenje ovakvih cijena zahtijeva da se pođe od načina proizvodnje. Velike serije omogućavaju raspoređivanje fiksnih troškova na ogroman broj proizvoda, dok blizina dobavljača i povezanost proizvodnih faza skraćuju rokove i smanjuju izdatke. Državna politika, međutim, može istovremeno ubrzati razvoj i proizvesti neravnotežu. Kada više lokalnih vlasti subvencijama podstiče iste industrije, svaka pojedinačno može ostvariti cilj otvaranja fabrike, dok njihov zbir stvara proizvodnju veću od održive tražnje.

Preduzeća tada snižavaju cijene da bi prodala zalihe, održala pogone i sačuvala tržište. Potrošač dobija povoljniju ponudu, ali se dio pritiska može prenijeti na dobavljače, zaposlene i buduće investicije. U takvim okolnostima ključno postaje porijeklo pojeftinjenja. Ako ono proizlazi iz veće produktivnosti, ista količina rada i kapitala daje više proizvoda, pa postoji prostor i za nižu cijenu i za održivu zaradu. Ako se cijena smanjuje zato što nema dovoljno kupaca, preduzeće može prodavati više, a zarađivati manje. Prema kineskom Nacionalnom zavodu za statistiku, u avgustu 2026. potrošačke cijene bile su 0,8 odsto više nego godinu ranije, dok je hrana bila 1,4 odsto jeftinija. Ukupne industrijske proizvođačke cijene porasle su 3,8 odsto, a proizvođačke cijene potrošnih dobara pale 0,5 odsto. Ovi podaci pokazuju da se rast i pad cijena mogu odvijati istovremeno u različitim djelovima privrede, pa tvrdnja da u Kini „sve pojeftinjuje“ ne bi bila precizna.

Zbog toga razvojna politika mora voditi računa i o sposobnosti domaćinstava da kupuju ono što industrija proizvodi. Proizvodni kapacitet dobija ekonomsku svrhu tek kada postoji održiva tražnja za njegovim proizvodima.

Za Crnu Goru kinesko iskustvo otvara pitanje šta zapravo stoji iza cijene koju plaćamo. Uvozna cijena, transport, porezi, veličina tržišta i trgovinska marža zajedno oblikuju konačan račun, ali svaki od tih činilaca zaslužuje zasebnu analizu. Naša zavisnost od evropskog tržišta znači da se tamošnji troškovi i neravnoteže prenose i na domaćeg potrošača. Kada novac i tražnja rastu brže od rada, produktivnosti i ponude, stvara se pritisak na cijene, čije posljedice osjećamo i mi.

Stevan Gajević: Prema Hiperboreji

Posebno bih ukazao na politiku subvencioniranja, za koju već godinama smatram da u Crnoj Gori zahtijeva promjenu. Podrška se često vezuje za posjedovanje određenih resursa ili kupovinu opreme, dok bi, po mom mišljenju, njeno težište trebalo usmjeriti na dokazanu proizvodnju i plasman. U poljoprivredi bi osnov podrške bila količina proizvedenih i prodatih proizvoda, ilustrativno npr. kilogram sira ili oraha koji je proizveden i stavljen na tržište bio bi subvencioniran od države ali ne i sir ili orasi koji su proizvedeni i ostali kući. Sama činjenica da neko posjeduje stado ili zasad ne bi bila dovoljna za subvencioniranje. Primjera radi, subvencija bi mogla dostići i 100 odsto vrijednosti realizovane prodaje, prema unaprijed utvrđenim pravilima. Sličan princip primijenio bih u industriji: ako proizvođač određenu količinu ribljih konzervi proda trgovini za 100 eura, podrška bi, u ovom ilustrativnom modelu, iznosila dodatnih 100 eura.

Drugi pravac vidim u podsticanju preduzetništva kroz povoljne kredite i pritisak na smanjivanje preobimne državne administracije. Time bi se otvorio prostor da više rada, znanja i kapitala bude usmjereno prema stvaranju proizvoda. Ovakva politika mogla bi najprije ojačati osnovnu proizvodnju, iz koje bi se vremenom razvijale tehnološki zahtjevnije djelatnosti. Veća domaća ponuda i produktivnost stvorile bi zdraviju osnovu za konkurenciju i povoljnije cijene.

Sama razlika u cijeni nije dovoljan dokaz prekomjerne zarade trgovca, niti opravdanje da se trgovci unaprijed označe kao jedini krivci za poskupljenja. Prirodno je da preduzetnik želi da zaradi, ali mu uslovi tržišta određuju koliko tu namjeru može ostvariti. Kada ponuda nadmaši tražnju, prostor za povećanje cijena sužava se, a konkurencija podstiče njihovo smanjivanje, kao što pokazuje dio kineske industrije. Ipak, na malom tržištu sa ograničenom domaćom proizvodnjom ni troškovi uvoza ne mogu objasniti svaku visoku cijenu. Potrebni su podaci o troškovima, maržama i stvarnom izboru koji kupac ima.

Kineski primjer zato traži odmjeren zaključak. Niske cijene čine hranu, prevoz i tehnologiju dostupnijim, ali njihova održivost zavisi od produktivnosti, prihoda i ravnoteže između proizvodnje i potrošnje. Uspjeh zemlje, vjerujem, treba mjeriti sposobnošću da svoje resurse pretvori u konkurentne proizvode, održiva preduzeća i sigurniji život građana.

Cijena na polici jeste završni broj, ali iza njega stoji čitav privredni i društveni sistem vrijednosti.

Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala