Piše: đakon Pavle Lješković
„Oče, Bog ti pomogao! Bog ti pomogao! Daj mi pet eura! Samo još ovaj put, oče“ – govori mi čovjek tamnije puti, za kojeg ne mogu tačno da ocijenim kojih je godina. Kada sam se prije petnaestak godina doselio iz Nikšića, redovno sam ga sretao po budvanskim ulicama i izgledao je skoro potpuno isto kao i danas! Jedina je razlika u tome što je tada tvrdio da mu pare trebaju za hranu ili autobusku kartu, dok sada gotovo da se i ne trudi da prikrije da mu je novac potreban za heroin.
„Oče, Bog ti pomogao! Pet eura. Za mene i moju djevojku! Moju ljubav“ – dok mi to govori, rukom pokazuje u pravcu djevojke u dvadesetim godinama, raširenih zenica i svjetlo plavih očiju, kojima sve vrijeme tupo gleda u jednu tačku. Niz njeno dugo čelo, lijeno se slivaju krupne graške znoja. Pola sedam je ujutro i već je sada jasno da će biti pravi tropski dan. S obzirom na doba dana, na ulici je prisutno dosta svijeta. Jedine osobe u dugim rukavima su njih dvoje, budući da na taj način pokušavaju da prikriju iglama izbodene ruke. Na njegovim pantalonama, baš kao i na djevojčinoj dukserici, jasno su uočljivi tragovi pijeska. Izgleda da im se burna noć završila tako što su na kraju prespavali na nekoj od plaža sa koje ih čuvar nije otjerao. Izvrćem džepove na mantiji u namjeri da ga uvjerim da kod sebe nemam nimalo novca.
Govorim mu kako nedjeljom , kada odlazim na jutrenje i liturgiju, uglavnom ne nosim novac sa sobom. Trgovine toga dana ne rade, pa sve i kad bih htio da kupim nešto ne bih imao gdje. Nakon mojih riječi me je iznenada zgrabio za desnu ruku i dok je pokušavao da je poljubi, izgovorio je sledeće: „Molim te, oče! Mojoj djevojci, mojoj ljubavi je danas rođendan! Još ćemo samo ovaj put, a onda koliko sjutra idemo na odvikavanje! Vjenčaćemo se i djecu imati. Kaži mu , ljubavi! Kaži, dušo! Zašto ćutiš“?!
Međutim, djevojka jednako ćuti i kao da kroz nekakav zamišljeni prozor gleda u čarobni svijet do kojeg joj je tako malo potrebno da stigne! Tek par miligrama ubrizganih u njene već dobro uništene vene, odvešće je bar na trenutak do stanja za koje ona misli da je neopisivi mir i blaženstvo!
U tom trenutku se nedaleko od nas zaustavilo policijsko vozilo. Čim je opazio milicajce, uhvatio je djevojku pod mišicu i dao se u paničan bijeg. Nakon nekoliko nespretnih koraka, djevojka se saplela o njegovu lijevu nogu i pala. Uspio je da je brzo podigne, te da zajedno sa njom pobjegne policajcima , koji se nisu pretjerano trudili da ih uhvate. Organima reda sam rekao da, što se mene tiče, nisu ni morali da intervenišu, te da bih i sam uspio da riješim problem, budući da sam to svaki put uspjevao do sada već nebrojeno puta.
„Sve ja to znam, gospodine! Međutim, njih dvoje su u zadnje vrijeme toliko agresivni, da neće da puste čovjeka da prođe dok im ne da bar nešto novca. Do sad smo ih privodili više puta, no, krivična prijava i par noćenja u stanici je sve što su dobili“ – govori mi krupni, proćelavi policajac sa mjesta suvozača u autu. Nakon što se patrola udaljila, slučajno sam pogledao u pravcu mjesta gdje je djevojka pala i tek tad uočio krvavi trag. Izgleda da je , pri padu, nosem udarila o pločnike, što je izazvalo obilno krvarenje.
Ubrzo će popodnevna žega taj trag isušiti do te mjere da se neće sasvim jasno moći raspoznavati da li je taj trag baš od krvi ili kakve druge tamnije tečnosti, koju je neko nemarno prosuo po pločnicima…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
Izvor: IN4S
