Tri emigrantska života okončana na ruskom pravoslavnom groblju Sent Ženevjev de Bua kraj Pariza motivišu me da prethodno, na veoma profan način, kažem nešto o smrti, grobu i epitafu prije nego se posvetim razmišljanju o opstojnosti grobnog mjesta u današnjem vremenu. Možda je smrt najstarija, ne samo ljudska tema, već i tržišna roba. Možda se smrću odvajkada trgovalo. U nekim istorijskim okolnostima cijena smrti je bila bagatelna, u drugim basnoslovna. Grobno mjesto nekada se nalazilo na udaljenom, zabačenom, neobelježenom mjestu, mimo puteva i događaja, nezapamćeno, prepušteno prirodi i miru božijem. U jednom drugom dobu i životni putevi i ratovi i groblja koja su ostajala za njima, utrli su puteve hodočasnicima koji su vodili do slavnih grobnih mjesta označenih imenom božijim. Tokom razvoja civilizacija grobna mjesta su i nadvisila i pobijedila kako ljudske tako i prirodne stihije. Posjetioci i hodočasnici im se danas obraćaju iz poštovanja, iz duše i za spas duše.
U mirnodopskim uslovima, kao u našem, svakidašnjem vremenu, očigledna smrt je postala veoma skupa. Naime sama po sebi smrt proizvodi znatne troškove. Oko smrti se razvija veliki biznis. Svjedoci smo da čin sahrane, prateće ceremonijale i potrebštine koje prate smrt kao događaj nije mogla ugroziti čak ni ona naša najveća zabilježena inflacija iz devedesetih godina.
U novo doba nedostatak prostora i održavanje starih tradicija sahranjivanja pokojnika u prostranim grobnicama umnogome su uticali da se poveća cijena smrti. Groblja su postala tijesna. Broj grobnih mjesta je ograničen. Groblja je veoma komplikovano širiti jer gradovi oskudijevaju s prostorom. Iz raznoraznih razloga naš narod je još uvijek podozriv prema krematorijima. I onamo gdje ih ima, krematorijumima prethode hladnjače u kojima se formira dug red na spaljivanje i prelazak zemnih ostataka u pepeo za urnu ili za rasipanje uz blagi povjetarac.
Sve je veća potražnja za grobnim mjestima. Grobna mjesta se brižljivo čuvaju, održavaju, nasleđuju, oporezuju. Grobna mjesta su u vrhu porodičnih prioriteta. O njima se razmišlja daleko unaprijed. Strogim zakonima se uređuje njihov status i dostupnost. Grobna mjesta su sve prisutnija u oglasima. Grobnim mjestima se trguje kao i sa stanovima. U ponudi su i stara, već korišćena i novostvorena grobna mjesta. U cijenu se uračunava i lokacija. Jedan moj prijatelj pokušao je nedavno da riješi svoju potrebu za grobnim mjestom i uz novčanu i uz zemljišnu nadoknadu. Kuč po porijeklu, stanovnik Podgorice po životnim okolnostima i urbanom opredeljenju, ponudio je za grobno mjesto i novac i zavičajno zemljište. Za stari, uzak, nekonforman grob na gradskom groblju Čepurci traženo mu je 12.000 eura plus prostrano zemljište u Kučima gdje mrtvi obitavaju na spokojnim i bezbijednim mjestima uz molitvene suze prolivene još u antičkim vremenima. Nije uspio da se nagodi.
Za grobna mjesta se traže veze u partijama i državnoj administraciji. Za grobove se podižu krediti. Grobovi se kupuju na rate. Posao oko izrade nadgrobnih obilježja i spomenika postaje sve unosniji. Izgled i monumentalnost grobova povezuje se i sa zaslugama pokojnika, i sa dubinom bola i sa materijalnim mogućnostima ožalošćenih. Smrt i njeni ovozemaljski epilozi nijesu se zaustavili samo na grobljima, grobnim spomenicima i epitafima. Groblja i grobovi su poodavno prodrli u svijet turizma i svijet umjetnosti. Danas možemo govoriti o grobovima kao arhitektonskim strukturama, o nadgrobnim obilježjima kao skulpturama, o epitafima na grobnim pločama kao o poeziji i lijepoj književnosti. Epitaf kao mudra oporuka pokojnika predstavlja ne samo oproštaj i sažetak života preminulog već i vječnu riječ koju će on mrtav razmjenjivati sa nama živima. Ta riječ se pamti, citira, recituje, zapisuje u knjgama.
Ljudi koji su se nadahnjivali radom, životima i djelima svojih književnih i umjetničkih miljenika i uzora danas im odaju počasti obilazeći njihova grobna mjesta i fotografišući se pored njih. Groblja su postala ne samo dio istorije kulture, književnosti i umjetnosti već i dio turističke ponude. S pravom se možemo zapitati kakva će biti budućnost grobalja i grobnih mjesta nakon što se izmijene i nestanu generacije i generacije ljudi koji su pamtile imena slavnih ljudi sahranjenih u grobovima. Što će se dogoditi kada izblijede djela i epitafi onih koji leže ispod grobnih ploča? Hoće li u budućnosti postojeća groblja dobiti neku novu, dodatnu funkciju?
Hoće li doživjeti nove registracije i uknjižavanja koja će im proširiti namjenu, ekonomske performanse i kapacitete. Hoće li grobna mjesta u budućnosti postati samoodrživa zahvaljujući uspješnim biznis planovima i strategijama novih menadžera? Ovom prilikom za književnu i umjetničku sliku smrti, za prikaz postojećih grobalja, spomeničnih obilježja i epitafa, između hiljada i hiljada upečatljivih slika, detalja, riječi i ličnosti biram grobove tri pravoslavna rusa iz duboke pozadine. Nazivam ih rusima iz duboke pozadine jer zapad već godinu dana vodi direktnu frontovsku borbu i protiv rusa i protiv ruske kulture. Na prvoj liniji fronta sa svojim djelima već su stradali mrtvi Dostojevski, mrtvi Čajkovski, mrtvi Tolstoj, mrtvi Čehov. Front se širi. Prijeti da će zahvatiti i ruska groblja odsječena od Rusije. Na udaru su grobna mjesta pozadinskih rusa. Prijeti se grobovima onih koji su ostali duboko iza neprijateljskih linija.
Nova Evropa prijeti ukidanjem običaja i tolerancija stare Evrope. Od nastranosti američke i evropske politike nijesu pošteđeni ni mrtvi ljudi. Globalističkom politikom se atakuje i na svjetsko kulturno nasleđe stvoreno prije više vjekova. Nema više mira, vidjeli smo to već, ne samo mjestima gdje mrtvim snom spavaju, veliki naučnici, umjetnici, književnici, kompozitori već ni prostorima na kojima bi su prisutna njihova djela. Sa svojim stvaralačkim opusima došli su pod udar raznih zabrana mrtvi ljudi samo zato što iako mrtvi i dalje ostaju pripadnici jednog naroda, u ovom slučaju ruskog. Na zapadu su se počela ne samo zabranjivati djela ruskih stvaralaca već skrnaviti i otimati ruske crkve.
I dok su ruska groblja još uvijek pošteđena ekonomskih restrikcija i vandalskih nasrtaja koristim priliku da se podsjetim na tri ruska emigranta koji su bježeći od svoje matuške Rusije i tugujući za njom, sahranjeni na ruskom pravoslavnom groblju, hiljadama kilometara udaljenom od Rusije, u Parizu, gradu svjetlosti i svojih uspjeha. O njima i njihovim djelima uvjerljivo svjedoče i grobovi i epitafi.
Riječ je o Ivanu Bunjinu, Andreju Tarkovskom i Rudolfu Nurejevu, o jednom velikom svjetskom piscu, o jednom velikom svjetskom filmskom režiseru i o jednom velikom svjetskom baletanu. Sva trojica su živjeli kao emigranti u Parizu i sva trojica su upokojeni na ruskom pravoslavnom groblju Sent Ženevjev de Bua blizu Pariza. Izgleda da činom sahrane njihove emigrantske sudbine nijesu okončane. Francuzi nagovještavaju da sukob u Ukrajini može uticati na budućnost ruskog pravoslavnog groblja. Budu li se takva predviđanja ostvarila svijet će dobiti jednu novu vrstu izbjeglica, prognanika, indirektnih ratnih i posmrtnih stradalnika. Na hiljade mrtvih emigranata će po drugi put izgubiti svoje domove na koje su njihovi potomci, baštinici, dosledni poštovaoci gledali kao na vječne kuće. Ili će se te najavljene eshumacije i deportacije stanovnika groblja Sent Ženevjev de Bua po božijoj promisli pretvoriti u radosni i neočekivani povratak rodnoj grudi.
(Nastavak u sledećem broju.)
Ranko Rajković
