Odjek i važnost istine u našim danima, smisla i razložnosti, smješta na primjer istorijsku činjenicu da je jedan od najprevođenijih i najčitanijih književnika HH vijeka Štefan Cvajg, izvršio samoubistvo 22. februara 1942, ispivši otrov zajedno sa svojom suprugom, držeći se za ruke, duboko razočaran putem kojim ide Evropa ali i ljudski rod – u rubriku ovo niste znali. Bilo je to u blizini Ria de Žaneira, u gradu Petropolisu, njemačkoj koloniji u Brazilu, po hroničarima samo dan nakon što je završio sa redigovanjem rukopisa Jučerašnji svijet, autobiografskim djelom o neprežaljenom nestanku svijeta kakvog je znao, svijeta koji razlike spajaju i obogaćuju ali ne i razdvajaju i suprotstavljaju.
Da li je Štefan Cvajg pretjerivao užasavajući se podjeljenih i iscjepkanih teritorija, pasoških kontrola, pokazivanja legitimacija na zahtjev policije i fotografija anfasa, koje su po njegovom mišljenju bile rezervisane za slojeve inkriminisanih?
U Brazilu je završio kao Austrijanac jevrejskog porijekla, pred nacističkim progonom koji mu je ugrožavao bezbjednost najprije u Austriji koju napušta nakon jedne policijske premetačine njegovog doma, zatim i u Engleskoj gdje se takođe nije osjećao sigurno,ali ni u Sj. Americi. Ambijent pred Drugi svjetski rat i Evropa koja je baš kao i u ovim našim danima ujedinjena u prodoru na Istok, ali i veoma posvećena promjeni svega onog što se može nazvati, baš kao i iz Cvajgove perspektive Jučerašnji svijet.
Iako je za svega tri godine nakon Cvajgovog samoubistva, došlo do sloma nacističke Njemačke, prve decenije novog milenijuma pokazuju da se nakon ruske pobjede nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu uradilo mnogo na perfidnoj konsolidaciji napora da bi se najprije formiranjem okupacionih zona na teritoriju Trećeg rajha, zatim ustanovljenjem NATO-a nastavio pohod, koji je ruskim satiranjem i gonjenjem neprijatelja do Berlina samo za kratko prekinut. Osnivanje EEZ, preteče današnje Evropske unije, bio je paravan tzv. demokratije i civilizacijskih vrijednosti koji su nemoć Evrope i njeno podaništvo Novom poretku, trebali sakriti, kamuflirati. Samozavođenje humaniteta svojom dobronamjernosti bio je dugotrajni i iscrpljujući uvod koji je čitavim generacijama, nakon Kovid pasoša i početka razobličenja lažnog sjaja vrijednosti zapadne demokratije prerastao u nedostajući i zavodljivi, obećavajući Jučerašnji svijet.
Međutim, ono što ne može predvidjeti ni Umjetna inteligencija, koja je u međuvremenu u kreiranju kodova algoritma postala uspješnija od njenog tvorca, čovjeka, dešava se upravo u sadašnjem trenutku, a to je susret idealiziranog Jučerašnjeg svijeta i Stvarnog svijeta . Jučerašnji svijet kao svijet kakav bi trebao biti, svijet očekivanja, ili kakav je bio svijet Štefana Cvajga, bogatog i omiljenog Jevreja, izabranog, raskošnog talenta, svijet princa omiljenog lakog štiva koji u svoj sumrak postaje svijet lišenosti i nemoći. Štefana Cvajga. Pojedinca. Umornog putnika u gradskom autobusu. Zaključanog građanina. Bilo koga čija nebitnost nije ni vrijedna da se zabilježi. Cvajg je presudio sebi možda naslućujući da je svijet prije nego je njim ovladao Firer bio svijet lažnih vrijednosti i razvodnjenih zakletvi, kula od karata koju u vazduhu drže krhki ideali ljudskih prava i slobode.
Cvajg je vjerovao u taj Jučerašnji svijet, u Evropu. Evropu čiji su Njemci, Austrijanci, Italijani, Francuzi, Česi, Slovaci, Bugari, Rumuni, Poljaci, Hrvati, Holanđani, Belgijanci ginuli pod Staljingradom za Hitlera.
U naš zeman susreće se Jučerašnji i Današnji svijet i taj susret se kao susret Svjetla i Tame izgleda ne prekida. Iako je teško proniknuti šta je u glavi svjetskog duha, kreatora istorije, kao dan i noć, odvajaju se komadi vremena, periodi koji se kao sante izlomljenog leda na površini hladne vode počinju strogo razlikovati. I svi mi, čini se, imamo taj neki Jučerašnji svijet, sklop želja i očekivanja, sitnih radosti što prave mjehure utapajući se u bari – nezadovoljstva i neuspjeha, prolaznosti i propasti – čiju dubinu često ne želimo da vidimo.
Negdje u isto vrijeme kad i pripreme za izbor domaćina Svjetskog Kupa u fudbalu 2022. odvijala se i kampanja za izgradnju moćnog gasovoda iz Katara preko Saudijske Arabije, Sirije do velikog čvorišta u Turskoj, pa sve do Evropske unije kao krajnjeg potrošača. Bio je to projekt iza kojeg su stajale SAD i započeo je 2009. Kad Asad, sirijski predsjednik nije pristao na nagovore i obećanja čuvajući leđa svojim saveznicima Rusima, počela se svijetom širiti histerija o Asadu diktatoru. Evropa nije nikad dobila gas preko Sirije, kupovala je gas i dalje od Rusa, obezbeđujući tako oko sedamdeset procenata plasmana ruskih energenata. Evropa umjesto gasa sa bliskog istoka počinje uvoziti migrante, poražene arapske militante koji su za račun Amerike ratovali protiv suverene Sirije i Rusije – koji hodaju na zapad dok se svijet oko njih ne promjeni. U jeku kampanje za izgradnju gasovoda, Kataru je u decembru 2010. na Kongresu FIFE dodjeljeno domaćinstvo Svjetskom Kupu 2022.
Prosječnim ljubiteljima ove kako se to govorilo nekad najvažnije sporedne stvari na svijetu u najmanju ruku nije bila jasna odluka svjetske kuće fudbala, ali bio je to na svoj način prekid sa Jučerašnjim svijetom prosječnog pratioca fudbalskih dešavanja.
Da li je te već daleke 2010. zamišljeno da planetarna smotra fudbala u Kataru ove godine bude proslava uništenja i osvete za satiranje do Berlina1945? Stvari se u svakom slučaju nisu odigrale po planu, ali svejedno dekonstrukcija Jučerašnjeg svijeta nije izostala. Nakon pandemije i ukidanja prava na rad i kretanje, Jučerašnji svijet se rasipa na komade svakodnevno. U Holandiji policija bagerima prevrće traktore poljoprivrednika koji su protestvovali protiv ukidanja njihovih farmi, jer postojanje organskog gnojiva opasno ugrožava naum da se ukine proizvodnja hrane… Ugledni profesori, naučnici, biolozi, koji se širom Evrope usprotive rodnoj agendi i ideji da se djeca izjašnjavaju o svom polu bivaju po kratkom postupku udaljeni sa svojih fakulteta i poslova. Hitlerova Evropa opet juriša na Rusiju. Sve je isto samo njega nema. Za kojim Jučerašnjim svijetom mi žalimo?
Možda za onim ljetnim Jučerašnjim svijetom 1982. kad sam s ćaćom gledao Zika, dr Sokratesa, Falkaa, Rosija, Tardelija, Altobelija na šampionatu u Španiji na EI Niš televizoru, sa mršuljastog dvosjeda čije se uzglavlje od skaja moglo oboriti i nije nam bio neudoban. Nisu bila neugodna ni ta ljepljiva fjakasta i vrela ljetna popodneva, bez klime, sa komadom kruva i pekmeza na poluvremenu, uživajući u fenomenu igre, posvećen kao u najveću tajnu. Da li je taj svijet znao kuda ide i tad, u vrijeme te nazovi opasne ere suprotstavljenosti dviju velesila.
U Kataru se homoseksualnost kažnjava smrću. Uprkos tome, po dozvoli FIFE na stadionima se vijore zastave duginih boja. Rusija ne učestvuje. Diskvalifikovana je zbog intervencije u Ukrajini. Carstvo nelogičnosti.
Već daleke 2010. sve se činilo slučajno i običan gledalac igre u kojoj dvadesetdvojica jure za loptom nije povezivao izbor Katara ni sa kakvom kampanjom za izgradnju gasovoda. A ni sa kupovinom ovogodišnjeg organizatora vojnih aviona od Francuske iste te godine kad je Platini dao svoja četiri glasa za izbor Katara za domaćina.
Nijanse Jučerašnjeg svijeta koje preko duginih boja kao u kaleidoskopu, odjednom poprimaju mračne tonove iskustva koje je kao bolno otrežnjenje i udar o tle sa nebeskih visina iskusio Štefan Cvajg i svoj samoponištavajući usud ostavio kao proročanstvo za vrijeme kad se nazad u juče, više neće moći.
