Ljubitelji fudbala opravdano su u transu, jer se protekli mundijal završio spektakularnom utakmicom, koja će se pamtiti i prepričavati. Mnogi su je proglasili najboljom finalnom utakmicom ikada. Pa hajde da vidimo koliko je to osnovano.
Prema broju postignutih golova u finalu, samo je ono iz 1958. godine (Švedska – Brazil 2:5) za gol efikasnija utakmica od onih iz 1930, 1938, 1966, 2018. (kada je bilo 4:2 za pobjednika) i ove katarske gdje je 6 golova ravnomjernije raspoređeno u svjedočanstvo o izjednačenoj borbi (3:3). I to bi bio prvi argument o posebnosti ovog meča.
Kada su u pitanju finala koja su završena produžecima i penalima, ovo je svakako najefikasnije i sa najviše preokreta u toku 120 minuta. I to ovaj duel čini posebnim.
Sudar dva najbolja igrača, i pri tom, dva najbolja strijelca (Mesi i Mbape ušli sa po 5 golova u utakmicu, a završili sa 7, odnosno 8 pogodaka) u završnoj utakmici – to još nijesmo gledali. Pri tom, ovo je bio direkti sudar dvije najefikasnije navale na cijelom takmičenju, koje su iz finala izašle sa 15, tj. 16 golova. U tom smislu je ovo najljepše finale za navijačko posmatranje.
Ako ovome dodamo i smjenu ishoda, jedno vođstvo, pa izjednačenje, drugo vođstvo pa novo izjednačenje, zaključićemo da takvo finale nikada nijesmo imali, još od 1966, i nadigravanja Engleza sa Njemcima. A ako se još prisjetimo onog ludila sa promašenim zicerima na obje strane, pri kraju produžetaka – utisak o posebnosti ove utakmice se pojačava.
U odnosu na moskovsko finale, ovaj duel je bio po svemu kvalitetniji i neizvjesniji. U odnosu na brazilsko i južnoafričko finale, mogli bismo se sporiti oko kvaliteta i neizvjesnosti, jer smo zbilja imali vrlo kvalitetan meč i 2010. i 2014. u finalu, ali ni blizu ovoliko golova i preokreta. Tamo je, naime, odlučivao samo po jedan gol, u obje utakmice.
Finale u Njemačkoj je bilo dramatično, ali mnogo više zbog nefudbalskih momenata, nego zbog igre Francuza i Italijana. 2002. g. nije bilo ravnopravnosti, kao ni 1998. g. Dominirali su pobjednici.
1994. godine gledali smo dobar fudbal između Italijana i Brazilaca, ali bez golova sve do produžetaka. U Rimu 1990. g. Maradonina Argentina je bila blijeda sjenka one iz Meksika. A u Meksiku 1986.g. imali smo dramatično i kvalitetno finale istih aktera iz Rima. Dosta golova, preokreti i pobjeda Argentine. To se zbilo godinu dana prije rođenja Mesija i Di Marije. I možda bismo tu meksičku predstavu mogli brojati kao najuzbudljivju završnicu jednog mundijala u posljednjih pola vijeka, da pomenuta dvojica Argentinaca nijesu napravili spektakl prije neku noć u Kataru.
Dakle, dogovorili smo se. Najbolje finale, u zadnjih 50 godina. A za cio vijek – da još razmislimo…
Oliver Janković
