„Probaj to u malom gradu” je pesma koja je nedavno objavljena, ali čiju društvenu važnost već sada možemo uporediti sa čuvenim hitom Boba Dilana „The Times they are a-changin”.
Dok su krajem 1960-ih godina prošlog stoljeća diljem SAD trajali rasni nemiri, na demonstracijama protiv rata u Vijetnamu pljuštale batine, a neka nova omladina, transkontinentalnim krvotokom Rute 66 – od crvenih litica Kolorada do Stjenovitih planina – okupirala Vudstok, novooformljena Niksonova administracija je, nalik na tolike druge, pokušavala da pronađe opravdanje za intervencionističku prirodu gvozdenog aparata kojim rukovodi. Predsjednik vodeće sile planete se tada obratio to his fellow Americans i po prvi put upotrijebio sintagmu tiha većina misleći na one svoje sunarodnike koji nisu na ulicama, koji naporno odrađuju svoje sate održavajući Ameriku živom, a onda uveče, u miru svojih domova, gledaju Šou Eda Salivena ili Dika Van Dajka sigurni od nadolazeće crvene prijetnje i unutarnjih neprijatelja sistema. I mada je ova Niksonova cinična i jetka persiflaža dosad vjerovatno zaboravljena, kao i neposredni povodi njegove besjede, termin silent majority je nadživio kampanju tokom koje je skovan i, premda izrabljivan u decenijama koje su uslijedile, bio čak i jedna vrsta Trampove medijske strategije za predsjedničke izbore 2020.
Na pamet mi padaju makar dvije antologijske pjesme o mijenjanju društveno-istorijske, vjerovatno i kulturološke paradigme u SAD od 1960-ih naovamo – The Times they are a-changin’ Boba Dilana i American Pie Dona Maklina. Prva proročki upozorava na stare uzuse življenja koji se ubrzano mijenjaju, a druga, iako načelno posvećena Danu kad je muzika umrla (3. februaru 1959. kad je, u avionskoj nesreći, sa još dvojicom muzičara, stradao Badi Holi), govori o Americi koje više nema. Stvarnost je – čini se dominantno voljom političke konjunkture – u velikoj mjeri preosmišljena.
SAD kao amalgam megakorporacija, meke snage Holivuda, blještavih reklama Tajms skvera, Mekdonaldsa i Koka-kole, sestara Kardašijan i Riders Dajdžesta, kao postmodernističko zamešateljstvo agendi i civilnih inicijativa svih vrsta, žrvanj sa neumitnom logikom dolara kao jedinom trajnom i suštinski nepromjenjivom konstantnom iznutra. Na ulici je gužva i postalo je suviše bučno, u takvoj društvenoj konstelaciji ne samo da je teško odrediti da li je tiha većina odlučila da tihuje svojom voljom ili je namjerno obezglašena, nego i da li je ona, uopšte, i dalje – većina.
Trominutni mega-hit
Ukoliko je, pak, u SAD preživjelo malo konzervativne etike koja se opire velikom žrvnju i bori sa gujama post-postmodernizma, ona je daleko od prenaseljenih stambenih četvrti, višespratnica i nebodera, daleko od šljaštećih reklama i korporacija, daleko od ljudskih mravinjaka hiperurbanih metropola – ona je, na periferiji, na selu, nije ni netaknuta ni neokrnjena, ali nekako i dalje istrajava i, s vremena na vrijeme, pronađe svoj glas. Često se desi da taj glas nije lišen stereotipne komike verandi i tregera, dugih cijevi i šešira, munšajn viskija u teglama i hilbili podozrivosti prema svemu što bi moglo da bude shvaćeno kao drugost ili drugačije, ali je opet autentičan refleks jednog svijeta koji se nekako opire u svojoj prkosnoj suštini, ne da na svoje i prijeteći upozorava: ovaj komšiluk je zaštićen drugim amandmanom i mi sigurno ne okrećemo 911.
Kad je kantri-rok muzičar iz Mejkona u Džordžiji, Džejson Oldin, prije par mjeseci snimio svoj trominutni, ispostaviće se, mega-hit Try That in a Small Town (Pokušaj to u manjem mjestu/gradu) nije mogao ni da nasluti tektonske domete svojih stihova i razmjere kontroverzi koje će zbog njih uslijediti.
Njegova stvar otprilike sažima tužnu atmosferu američkih velegrada slikama poput opljačkane starice dok čeka na semaforu, obijanja prodavnica pića, butika ili marketa, vandala koji napadaju policajce i sl. ili prosto spaljivanja američke zastave kao odraza razgradnje patriotskog bića u određenim ideološkim i interesnim krugovima. Da bi zatim, u upozoravajućem krešendu refrena, plasirao svoju snažnu ponetu:
Probaj sve to u nekom malom gradu
da vidimo koliko daleko ćeš stići
Mi se ovdje brinemo o svojima
Pređi tu granicu i
neće ti biti potrebno puno da saznaš
ali preporučujem ti – nemoj.
Naravno, bez da se u tekstu pominje bilo koji dio američke populacije, politička ili civilna organizacija, muzičar je instant optužen za rasizam, afirmisanje nasilja i preuzimanja pravde u svoje ruke. Poznata glumica i civilna aktivistkinja, Vupi Goldberg, pjesmu je vidjela kao kritiku pokreta BLM (Crni životi su važni), iz Demokratske partije su ocijenili da pjesma poziva na rasno nasilje i sl. Jedna od reperkusija snažne medijske kampanje je povlačenje pjesme sa poznate muzičke televizije CMT i brojnih drugih platformi, a uslijedile su i oštre kritike na Si-En-En-u, u Varajatiju itd. – Džejsonu Oldinu, zbog tri minuta ove pjesme, nije trebalo dugo da postane jedna od najomraženijih figura u okvirima jednog društveno-političkog tabora sa više medijske moći, agresivnijim poklonicima, partijskom infrastrukturom i mrežom uzbunjivača.
Autor se bezuspješno branio: u tekstu ne postoji niti jedan jedini stih koji bi na bilo koji način upućivao na rasizam. Ali vraga, nije istina ono što je istina nego što mi interpretiramo kao istinu. Naravno, nije pomoglo ni to što Oldin nije odustajao od svoje numere, što je polovinom jula izbacio i spot (sa autentičnim snimcima) ali ni to što je, ispostaviće se, lični prijatelj progonjenog bivšeg predsjednika, Donalda Trampa, sa kojim redovno igra golf u njegovoj vili na Palm Biču.
Međutim, taman kad je djelovalo da će Oldin biti ostrakizovan i diskvalifikovan iz javnosti, da će biti kulturno poništen i precrtan – desio se neobičan efekat: običnom narodu se pjesma dopala. Oldinova stvar je doživjela izuzetnu popularnost i nekako izbila na prvo mjesto hot 100 Bilbordove top-liste najslušanijih pjesama, bila je broj jedan čak i u Kanadi, a u posljednjoj nedjelji jula doživjela i to da postane najprodavanija kantri numera čitavu deceniju unazad. Na sve ovo, sama rečenica „probaj to u malom gradu” je postala jedna vrsta slenga, posebno na internetu, i krilatica onih koji se ne pokoravaju dominantnoj političkoj volji. Kao slogan onih koji su ćutali. Kao da se, u tih par nedjelja ljeta, probudila tiha većina.
Uvod u izbore
Na prvi pogled, Oldinu se dogodilo slično što i ruskom hokejašu Ivanu Provorovu, igraču Filadelfija flajersa, koji je početkom godine odbio učešće na LGBT+ mitingu uz objašnjenje da bi se takav čin kosio sa njegovim pravoslavnim ubjeđenjima, nakon čega je establišment uradio sve da ga istjera iz Prve američke hokejaške lige (NHL), a javnost je nekako stala na njegovu stranu pa su dresovi Ivana Provorava tih dana bili najprodavaniji u Americi. Ilon Mask je duhovito prokomentarisao: izgleda da se klatno malo zaljuljalo. Međutim, biće da je ovdje u pitanju jedan drugi fenomen, naravno, uz prstohvat politike, ovo je ipak muzika, a ne hokej. A Oldinu se dogodilo ono što svaki rok muzičar može da sanja – da ga osude kreatori mnjenja, da ga progoni sistem.
Kad sam još u srednjoj školi čitao čuveni esej Hanifa Kurejšija o Bitlsima dopala mi se jedna misao koja otprilike kaže: mladima se dopadao rokenrol jer ga njihovi roditelji nisu voljeli. Međutim, upravo generacija Hanifa Kurejšija, pacifisti sa početka ovog teksta koji putuju ka Vudstoku u veselo išaranim kombijima, čitaju Kena Kizija, vole slike Džordžije O’Kif i slušaju Dženis Džoplin, upravo su oni zakazali i to je ta ideja koja se često pominje – intervencionistički jastrebovi u Pentagonu su nekad bili djeca cvijeća, samo, nije cvijeće ono što su diljem planete posadili, znaju to najbolje na Bliskom Istoku, znaju i na drugim mjestima, znamo i mi u Srbiji i u Crnoj Gori.
I zanimljivo je kako upravo oni koji su snimili i obožavali Futluz i Kenija Loginsa, priču o moralističkoj hrišćanskoj doktrini namrštenih roditelja koja mlade tjera u bunt, kako to da upravo oni, baš od svih, nisu razumjeli povratnu reakciju kampanje koju su vodili protiv Oldina? Uz Dilana i Dona Maklina, pada mi na pamet i Pit Siger: Where have all the flowers gone? Long time passing… Na kraju, kad se sve uzme u obzir, nekako je utisak da Oldinova pjesma zaista čak nije ni toliko dobra, jeste solidna, ali odlična sigurno nije, što bi se reklo: zaraziš se tek nakon nekoliko slušanja. Biće da je hit za par sezona ili je prosto samo izuzetno dobar republikanski uvod u izbore koji će biti održani naredne godine. Ali jeste neobično lijepa priča o tome kako i dalje ima ljudi koji se identifikuju sa progonjenima, staju na njihovu stranu i, kao u pjesmi, zajedno štite ono što smo nekad razumjeli kao ljudsku normalnost.
Stefan Sinanović
Izvor: Novi Standard
