Ko je makar dva puta ozbiljno prelistao „Vijesti“, jednom kada su bile partijski bilten DPS-a i drugi put sada, kada su naručeni kritičar istog DPS-a, neće imati problema da razumije koncepciju ovog lista, odnosno poslovni rezon vlasnika novine Miška Perovića i njegovog glavnog kerbera za egzekuciju, klipana osrednjih mogućnosti Željka Ivanovića.
Jasna je tu računica, ko ne priča našu priču, pa da i posredno zarađujemo na njemu, ili neće da daje reket ima da ga provučemo kroz našu prljavu mašinu, odnosno kroz naslovnicu i tekstove plavo-crne odšampotine koju izdajemo.
Kad neko pređe put od vlasnika novine koji je svoju naslovnu stranu nosio u udbaški kafe „Grand“ Milanu Roćenu na odobrenje; pa do toga da se posljednjih nekoliko godina neukima pokušava predstaviti kao prvoborac demokratije i prvokritičar DPS-a, taj je prešao dug i okrugao put. U tom krugu može da stane svašta – čitav jedan Željko Ivanović, pride i nadimak MU.
I kada bi, recimo, Milivoje Katnić, ili kako ga ovaj buzdovan zove Murinjo, samo ovlaš prelistao imovinske kartone njega i njegovih pajtosa iz koncerna; ili da prelista novine iz vremena najžešće trgovine na berzi akcijama naših, kroz vaučersku privatizaciju opljačkanih preduzeća i tekstove o tome, mogao bi lako posumnjati, i ne bi to bila udaljena sumnja, da su ovaj i njegovi kompanjoni volšebno, onako milovski i dripački, namakli makar po nekoliko stotina hiljada eura. A ako bi se tu malo ozbiljnije zagreblo u nepokretnu i imovinu porodice, braće i sestara, bilo bi tu miliona najviše poslije njima uzorne „prve familije“.
E, eto taj i takav Željko, kao svako prosto i ubogo čeljade koje kada se zasiti i dokopa velikih para pomisli da je čudo, da sve zna i umije, i da i Svetome Petru može sasuti u brk sve što mu padne na um, sad drži banak svima u Crnoj Gori i regionu.
I takav Željko sa zoo nadimkom izađe odvažno među ljude i okrene nozdrve k suncu ko ovan-ugič o Ilinu danu i prti ulicom kao da je ispisnik, ni manje ni više nego Rada Tomova. A ono obični nus proizvod i produkt trodecenijske vladavine njegovog gospodara Mila.
I sad da se iko razuman čudi što taj oblik života ima slobode da bljuje i pljuje na koga god stigne ko se ne krsti pred njegovim novčanikom.
Nesrećni Željko, ne čudi me što ti kevćeš put njegove svetosti patrijarha Porfirija. Iz tvoje vizure to je i prirodno i očekivano. Ovaj kome ljube ruku, oni koji su pročitali više knjiga nego što si ti vidio zelenih novčanica, svoj je život, nemjerljivo vrijedniji od tvoga, poklonio vjeri u Boga i dobru svakog čeljadeta na zemlji, pa i tvoga, ubogi. Ti si, nasuprot njemu, sav svoj siroti život, malu moć i svoju veliku gramzivost, posvetio samo svom zadnjem kraju. Zbog toga je prirodno da ti njega ne razumiješ. Poklonik korita ne konta sokola.
Jednako ti, iako nemam njihov blagoslov, u njihovo ime opraštam i jed koji usmjeravaš ka mitropolitu Joanikiju. Kako neko ko nije mogao da kontroliše salivaciju pred Milom može razumjeti Porfirija i Joanikija? Kako nekoga koga jedino omami miris kakve zaognjene otave, kao tebe i tvoje avlijanere Brana i Srdana, može dotaći miris tamjana i svjetlost žiška? Nekome je žižak u srcu, a vama u novčaniku, ili cigari.
Mnogo ti je u svijetu gada, govorio je Selimović. Ali, gdje ja tebe mučim sa tim kad si ti miješao Marksa i Heraklita, moj novninaru fabrički iz „Dakića“.
Mirko Plamenac
