Piše: Boban Karović
Moglo bi se možda danima raspravljati o tome da li se Jugoslavija, s protokom vremena, previše idealizuje. Oko nečega, međutim, nema dileme – ta zemlja je u određenim oblastima držala kvalitet i ostavila za istoriju vredan materijal. U muzici, na primer. I baš zato je nimalo jednostavan posao praviti spiskove najboljih ploča, albuma, pesama… Toga se pak prihvatio rok novinar Duško Antonić, pa je svojevremeno (zajedno sa Danilom Štrpcem) objavio knjigu „YU 100 – najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike“, potom je uradio knjigu „Kako (ni)je propao rokenrol u Srbiji“, koja sadrži izbor „100 najboljih srpskih albuma od raspada SFRJ“, a nedavno je svetlost dana ugledao i njegov novi poduhvat – knjiga „YU 100 – najbolje EP ploče“, s podnaslovom „Pionirke/pioniri jugoslovenskog pop-roka“.
Spisak najboljih EP ploča je sastavljen na demokratski način – glasale su 53 ličnosti sa postjugoslovenskog prostora. Reč je o krajnje kompetentnim ljudima – osim autora knjige, pomenimo samo neke, poput Petra Janjatovića, Pece Popovića, Gileta Gojkovića, Baneta Loknera, Siniše Škarice, Snježane Banović, Bilje Krstić, Nikole Čuturila, Dr Spire… Na prvom mestu 100 najboljih EP ploča iz nekadašnje Jugoslavije (prvih 10 mesta možete pogledati u tabeli) nalazi se „Grupa 220“ sa pločom „Osmijeh“ iz 1967, za koju je glasalo čak 47 učesnika ovog izbora. Na ovoj pobedničkoj ploči bile su četiri pesme: „Osmijeh“, „Večer na Robleku“, „Uvijek kad ostanem sam“ i „Grad“.
Šta pokazuje izbor
Zbog mlađih generacija, valjalo bi najpre podsetiti šta su to EP ploče. S tim je saglasan i autor knjige Duško Antonić, koji u razgovoru za NIN objašnjava njihovu istoriju.
„Od same ideje sam znao da će osnovni problem ove knjige biti činjenica da mnogi i ne znaju šta je to EP ploča – mala ploča singl formata sa četiri pesme, ređe sa tri ili pet. Kako je to bio gotovo jedini nosač zvuka koji je izlazio u tom pionirskom periodu našeg pop-roka, imalo je smisla uraditi jedan ovakav izbor koji pokriva tih prvih petnaestak godina, a opet strahovito je teško – u čemu nisam uspeo – kroz naslov knjige onima koji ne znaju objasniti o kojim pločama se radi. Jer, da podsetim, prva LP domaća ploča pojaviće se tek 1968, a potom stidljivo po jedna-dve godišnje, sve dok sedamdesetih godina albumi nisu preuzeli primat u našoj diskografiji“, priča nam on.
Prvih deset od 100 najboljih EP ploča
Grupa 220 – „Osmijeh“ (1967)
Indeksi – „Plima“ (1972)
Đuza Stojiljković – Šlageri iz filma „Ljubav i moda“ (1961)
Đorđe Marjanović – „Zvižduk u osam“ (1962)
Indeksi – „Jutro će promijeniti sve“ (1968)
Smak – „Šumadijski bluz“… (1976)
Arsen Dedić – „Moderato Cantabile“ (1964)
Vokalni ansambl Predraga Ivanovića – „Pod sjajem zvezda“ (1961)
Korni grupa – „Dzum-ram“ (1969)
Dragan Stojnić – „Bila je tako lijepa“ (1965)
Izbor ovih 100 EP ploča je, ističe Antonić, pokazao više stvari.
„Pokazao je, s jedne strane, koliko smo još početkom šezdesetih išli u korak sa svetom, jer su gotovo preko noći najveći svetski hitovi prepevavani i objavljivani na našem jeziku. Već u drugoj polovini šezdesetih, a sporadično i ranije, pojavili su se izvođači koji su se isticali svojim autorskim pesmama koje uopšte nisu zaostajale za svetskim trendovima. I, što je najvažnije, ovaj izbor je onima mlađima pokazao, a starije podsetio, kakvo muzičko blago i kakve divne pesme mi imamo u svojoj jugoslovenskoj kulturnoj baštini“, navodi.
Dodaje da mu je posebno drago to da su se među 100 najboljih našle „neke ploče sa fantastičnom muzikom“, poput one iz TV serije „Na slovo na slovo“, iz filma „Specijalno vaspitanje“, ali i EP prve pevačice „Korni grupe“ Seke Kojadinović, koja, kako kaže, ovom pločom dokazuje zašto se Kornelije Kovač, došavši iz Sarajeva, prvo za nju odlučio.
„Tu je i gotovo zaboravljeni Gordan Balabanić, o kome ni u jednoj muzičkoj knjizi ili enciklopediji nećete naći ni retka, iako svi znaju njegovu predivnu baladu ’Jesen je, šta da ti kažem, Ana’. Podsetićemo se i kakav je roker – naš Adrijano Ćelentano – bio Zlatko Golubović, koga na ploči, sa njegove dve autorske pesme, prati grupa ‘Alasi’ u kojoj, mnogo pre ‘Džentlmena’ i YU grupe, sviraju legendarna braća Jelić. A takvih zanimljivosti u knjizi ima još mnogo“, otkriva Antonić.
Upitan da li je pomalo iznenađujuće što se na prvom mestu najboljih EP ploča nalazi „Grupa 220“, koje se mnogi danas baš i ne sećaju, sagovornik NIN-a kaže da jedino u šta je bio siguran i pre početka rada na knjizi jeste da će ta ploča ubedljivo osvojiti prvo mesto.
„Osim što je značajna, jer je jedna od prvih na kojoj su četiri izvanredne domaće autorske pesme, i mada sam tada imao tek 14 godina, ja sam još tada osetio da ova ploča na neki način predstavlja prekretnicu i pokreće revoluciju na domaćoj muzičkoj sceni, što su Drago Mlinarec i društvo dokazali već nakon godinu dana izdavši i prvu LP ploču u Jugoslaviji. A to što je od 53 učesnika ovog izbora njih 47 ovu ploču stavilo na svoju listu 20 najboljih, od čega je njih šestoro stavilo i na svoje prvo mesto, pokazuje da `Grupa 220` sa legendarnim ’Osmijehom’ nikako nije zaboravljena“, smatra Antonić.
Primetna je, inače, jedna pomalo neobična stvar – velika imena pop-roka Hrvatske i Slovenije EP su izdavali za PGP RTB i Diskos, dok su mnogi iz Srbije izdavali ploče za zagrebački Jugoton ili sarajevski Diskoton. Šta to govori?
„Da li je preterano reći da i to govori o ‘bratstvu i jedinstvu’ kao tekovini o kojoj se danas govori uglavnom u negativnoj konotaciji, ali je očito da nije bilo zatvaranja u ’svoje granice’, jer jedna od najboljih hrvatskih grupa – ‘Crveni koralji’ – tih su godina čak osam ploča snimili za PGP RTB, a najpopularnija srpska grupa ‘Zlatni dečaci’ sve tri ploče za zagrebački Jugoton, dok su dve najbolje slovenačke grupe – ‘Kameleoni’ i ‘Mladi levi’ – svoje ploče snimali za Diskos iz Aleksandrovca, odnosno PGP RTB. Ili, da su niški `Daltoni` svoju jedinu antologijsku ploču, sa četiri izvanredne autorske pesme, snimili za zagrebački Jugoton i prva su srpska grupa koja se osmelila da na ploču stavi sve svoje autorske pesme. A takvih primera nezatvaranja u svoje republičke granice ima još mnogo“, objašnjava autor knjige.
Čak i letimičnim pogledom na pesme sa ovih 100 EP ploča zaključuje se da veliki broj njih slušamo i dan-danas, dok najveći deo onih koje se snimaju sada budu skoro zaboravljene posle nekoliko meseci. Antonić kaže da to nije samo naš specijalitet, već da je i u svetu slična situacija.
„Puno bi nam vremena i prostora trebalo da tu situaciju analiziramo, ali sve to ima mnogo veze sa vremenom u kom se dešavalo, za koje mnogi kažu da su šezdesete najsrećnija decenija u istoriji čovečanstva, pa i ta muzika i te pesme odišu duhom tog vremena kad je sve rađeno sa mnogo više ljubavi i iskrenosti. Što reče čuveni reditelj Rajko Grlić – mi tada nismo mislili o novcu, dok su mnogi rokeri toga doba često izjavljivali kako su svirali i stvarali svoju muziku, pre svega, kako bi se dopali devojkama“, navodi on.
„Jugoslovenska reprezentacija“
Antonić objašnjava po kom kriterijumu je birao ljude koji će glasati za najbolje EP ploče.
„Osnovni kriterijum je, naravno, bio taj da poznaju muziku iz tog pionirskog vremena našeg pop-roka, s kraja pedesetih, kroz cele šezdesete godine i nešto kasnije. Tu sam prvo pozvao ljude sa kojima sam sarađivao i na svojim prethodnim knjigama, njima sam pridodao i neke od najuspešnijih i najpoznatijih kolekcionara ploča, od kojih su neki pravi eksperti za domaću muziku, a po prvi put sam imao priliku da sastavim ekipu – jugoslovensku reprezentaciju – sa ljudima iz svih bivših republika zemlje čiju muzičku zaostavštinu zajednički delimo. Usput sam dodao i nekoliko mlađih koji su tih šezdesetih možda tek bili rođeni, ali su se po prirodi posla kojim se bave morali razumeti i u te temeljne vrednosti naše muzičke zaostavštine. I, da bi sve bilo u tom ’fazonu’, svim učesnicima u ovom izboru tražio sam da mi daju svoje fotke iz ’tog vremena’ kad su bili tinejdžeri ili čak deca, što verujem da knjizi daje poseban šarm, pa čitaoci mogu videti, na primer, hevimetalku Jadranku Janković na triciklu, Pecu Popovića kao hipika, a univerzitetsku profesorku i književnicu Snježanu Banović u krilu Deda Mraza“, priča on.
Omoti ploča
Važan segment Antonićeve knjige su i omoti ploča, na osnovu kojih se takođe dosta može saznati o vremenu u kojem su nastali. Ti omoti su u knjizi, kaže naš sagovornik, podjednako bitni kao tekstualni segment knjige.
„Nezavisno od tekstualnog dela knjige, omoti ploča sami za sebe pričaju priču o duhu tog vremena, o modi, frizurama, tadašnjem dizajnu i, ako smem da primetim, nekoj lepoj atmosferi u kojoj smo živeli, sa uočljivom srećom i optimizmom kojima sve to zajedno odiše“, ističe Antonić.
Zanimljivo je da je Antonić objavio i spisak onih koji zamalo nisu ušli na listu 100 najboljih EP ploča, među kojima su neke ploče „Indeksa“, Nade Knežević, Gabi Novak, Arsena Dedića, KUD „Idijota“, Senke Veletanlić, Beti Jurković, Meta Kolinsa… Sam autor knjige nam kaže da je svaka od njih mogla da bude i među 100 najboljih, ali da mu je možda najviše žao zbog izvanredne pevačice Azre Halilović.
„Ona je svoj kvalitet dokazala nešto posle toga kada je izabrana za ulogu Marije Magdalene u mjuziklu ‘Isus Hristos Superstar’ u Ateljeu 212, da bi kasnije otišla u inostranstvo i nestala sa naše muzičke scene. Ili zbog Džimija Stanića, čija je pesma ‘Zamagljen prozor’ kasnije prepevana za potrebe TV serije ‘Pozorište u kući’ i u interpetaciji Đuze Stojiljkovića ušla na ovu listu, a žao mi je i zbog Pavla Živojinovića, čija jedina ploča iz 1962. godina prva kod nas u nazivima dve pesme ima Rock and Roll“, navodi.
Knjiga ima i takozvani „bonus (60+1)“, odnosno listu kultnih singlova jugoslovenske pop-rok muzike. Među njima je i 10 kultnih singlova afirmisanih imena (Bebi Dol, „Zana“, „Stijene“, „Generacija 5“, „Laboratorija zvuka“…) sa pesmama koje najčešće nisu objavljene na njihovim albumima. Antonić otkriva otkud ovaj bonus.
„Pošto ova knjiga, na neki način, predstavlja kraj trilogije koja vrednuje domaća muzička izdanja u proteklih šezdesetak godina, ostale su ‘neobrađene’ singl ploče, sa po dve pesme. Zato sam, uz pomoć nekolicine prijatelja koji su učestvovali u ovom izboru, prvobitno hteo da sačinim bonus od top 30 kultnih singl ploča. No, kako je tih ploča bilo mnogo više, u hodu sam odlučio da to ipak bude top 50, pokušavajući da smanjim izbor na tih 50. Kako se uglavnom radi o pločama koje su često jedine u diskografiji nekih grupa i autora, a pritom se nigde više ne pojavljuju – na albumima – a jako su kvalitetne, to mi je ‘odbacivanje’ svake od njih bilo kao da mi od srca otpadaju. Pa sam stigao do 60 kultnih singl ploča + jedna koja, kao u ‘Gospodaru prstenova’, sve obuzima i sve spaja. A to je van konkurencije ‘YU rok misija’ kao možda najsvetliji trenutak jugoslovenske rok muzike, za koju se već tada govorkalo da je jedna od najjačih u svetu – treća u svetu, a druga u Evropi. Otud i ovaj bonus u knjizi, koji mi je posebno drag, a za koji se iskreno nadam da će sličan izbor neko drugi pretočiti u posebnu knjigu“, zaključuje sagovornik NIN-a.
Inače, dizajn za ploču „Za milion godina“ „YU rok misije“ radio je ilustrator NIN-a Jugoslav Vlahović.
Izvor: NIN
