Piše: Redakcija
Predsjednik crnogorske Skupštine, Andrija Mandić, izrazio je, povodom smrti Ratka Mladića, saučešće porodici. Čak i najstroža semantička analiza teško da bi u tome mogla pronaći elemente nekakvog veličanja i slavljenja čovjeka koji je pravosnažno presuđen za najteže zločine.
Istovremeno su drugi srpski političari u regionu, a prevashodno Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, dobrano prešli etičke crvene linije i Mladiću su izgovarali hvalospjeve, potpuno zanemarujući njegove žrtve.
Pa ipak, hrvatski mediji i političari odabrali su upravo Mandića za metu svoje propagandne ofanzive, a u tom poslu su im se pridružili i neki bošnjački političari i nevladine organizacije. Dodik, Vučić i drugi srpski političari u hrvatskim medijima i saopštenjima tamošnjih političara spominju se, u poređenju sa Mandićem, tek uzgredno i marginalno.
Iz toga se mogu izvući najmanje dva zaključka. Prvi, da je Crna Gora prioritetna meta zvaničnog Zagreba koji ne propušta priliku za dodatni pritisak na nju, kako bi je prinudio na ustupke i ispunjavanje počesto maksimalističkih i ucjenjivačkih zahtjeva. I drugi, da je Republika Srpska, skupa sa Federacijom BiH, odavno šaptom pala i postala svojevrstan vazal zvaničnog Zagreba, te stoga nema potrebe trošiti energiju da bi se privolila na poslušnost.
U odnosu na performativnu i političko-propagandnu eksploataciju Mladićeve smrti u Beogradu i Banjaluci i na tamošnji manihejski pristup koji ističe samo jedan aspekt Mladićeve biografije, zanemarujući neke druge aspekte, što nesumnjivo može izazvati nelagodu među potomcima žrtava, ali i potaknuti osvetnički naboj i krvoločnost i među Srbima i među Bošnjacima, Mandićev jedini grijeh je to što je izjavio saučešće i što ne pristaje na pojednostavljenu i crno-bijelu interpretaciju građanskog rata u Bosni i Hercegovini, ali ne negirajući pravosnažne presude i ne omalovažavajući žrtve.
Zašto je zagrebačka mašinerija zadužena za vođenje hibridnih operacija, skupa sa svojim ekspoziturama u BiH i Crnoj Gori, odabrala Mandića za glavni cilj svojih napada, pokazaće najskorije vrijeme. A do tada, ono što je najmanje potrebno Crnoj Gori, jeste da jedan izraz saučešća postane pukotina u vladajućoj koaliciji koja državu vodi ne samo ka Evropskoj Uniji, već i ka konačnom rješavanju mnogih neuralgičnih pitanja nakupljenih u godinama Đukanovićeve vladavine.
