Piše: Vladimir Kolarić
Film je od samog početka u svoj narativ uključivao hrišćanske motive i sadržaje, pa su još braća Limijer snimili jedanaestominutni film „Pasija“ (1898), sa scenama iz Jevanđelja, od rođenja do vaskrsenja Isusa Hrista. Biblijski motivi su filmu poslužili time što su gledaocima donosili poznate priče, predstavljali kulturnu legitimizaciju tada novog i neretko osporavanog i potcenjivanog medija, a kasnije su, u doba uznapredovale cenzure u Holivudu, naročito kada su adaptacije starozavetnih priča u pitanju, mogle da posluže i opravdavanju scena golotinje i nasilja.
Naravno, odnos filma sa hrišćanstvom nije se svodio samo na adaptacije biblijskih sadržaja, već i na predstavljanje različitih istorijskih događaja u ličnosti, kao i na oslanjanje na vrednosti, simbole ili etička načela koja se mogu povezati sa hrišćanstvom.
Takođe, što se same prirode medija tiče, postojala je ozbiljna nedoumica o tome koliko je film zbog fotografske prirode svoje slike, kadre da predstavi samo spoljašnji vid stvarnosti, njen direktan, „tautološki“ odraz, uopšte može da predstavi ili nasluti nevidljivo, duhovno, transcendentno, i koliko je pogodno i prilično na taj način predstavljati likove Hrista i svetitelja.
Nedoumica je postojala i zbog montažne prirode filma, koja poseduje moćnu sposobnost manipulacije percepcijom gledaoca, kao i podsticanja strasti.
Ipak, još rano su se javili glasovi koji u montažnoj prirodi filma, koja omogućava povezivanje prizora van uzročno-posledičnog poretka i aluzivnom logikom, koja može odstupati od logike predstavljanja vidljive stvarnosti, upravo vide mogućnost da spoznajno i iskustveno dočara svet snova, nadrealnog, iracionalnog, intuitivnog, ali i mističnog, duhovnog ili transcendentnog (tumači filma od kojih su neki i sami bili njegovi stvaraoci, kao što su Kanudo, Delik, Espten, Dilak, For, Švob, Efr).
Kada je filmska slika u pitanju, ključno je bilo ukazivanje Andrea Bazena da upravo ona, zbog mehaničke prirode kamere, može da stvarnost percipira bez filtera naših perceptivnih i spoznajnih predrasuda, pa tako dopusti da se ona otkrije u svoj svojoj složenosti, koji nije svedena samo na njen spoljni lik.
Dakle, nesporno je moguće govoriti o odnosu između hrišćanstva i filma i prisustvu hrišćanskih sadržaja i motiva u ovom mediju, kao i o društvenom, kulturnom, pa i misionarskom značaju takve prakse. Ipak, da li je moguće govoriti o hrišćanskom filmu, to je već složenije pitanje i zavisi od toga kako tumačimo sam pojam hrišćanskog filma. Da li bi to bio svaki film koji obrađuje hrišćanske motive i sadržaje, da li je to film iza koga stoje određene hrišćanske institucije ili ličnosti, koji je u saglasnosti sa određenim vrednostima, idejama, odlukama, dogmatima, etičkim načelima?
Svakako da se o hrišćanskom filmu može govoriti kada su u pitanju edukativni i katihetski proizvodi, odnosno namenski filmovi sa jasnom misionarskom funkcijom, ali većina će se složiti da namenski filmovi retko imaju ozbiljniju umetničku vrednost, što naravno ne znači da i umetnički vredan film ne može vršiti edukativnu i katihetsku funkciju, ali svakako ne može biti sveden samo na nju.
Takođe, samo prisustvo motiva iz Svetog pisma, hrišćanske istorije ili simbolike, ne znači da se takvi filmovi mogu automatski smatrati hrišćanskim, pošto odnos autora prema tim motivima može biti veoma različit, čak i otvoreno negatorski, parodičan, podsmešljiv, čak blasfemičan.
Ni stav i pozicija autora ne mora da određuje hrišćansku ili nehrišćansku prirodu njegovog dela. Autor hrišćanin može snimiti film u kom se ne mogu prepoznati bilo kakvi hrišćanski motivi, dok reditelj koji je čak deklarativni agnostik ili ateista može snimiti film koji implicitno ili eksplicitno sadrži hrišćanske motive i vrednosti.
Tako, na primer, „Rozmarinu bebu“ (1968) Romana Polanskog možemo shvatiti kao film koji veliča i promoviše zlo, koji ga relativizuje, ali i koji ga razobličava. Horor „Nosferatu“ (1979) Vernera Hercoga opravdano možemo čitati kao film o evharistiji. Čega sumnjam da je i autor bio nesvestan, posebno sa obzirom na njegov mladalački katolički zanos, iako verovatno nikada tako nešto nije javno izrekao.
„Ostrvo“ (2006) Pavela Lungina, prihvaćen kao uzoran hrišćanski film, koji uspešno izražava duboko asketsko i mističko iskustvo pravoslavnog tipa i koji je dobitnik priznanja od strane Ruske pravoslavne crkve, režirao je autor koji se ne izjašnjava kao hrišćanin, pa čak ni verujući. Koji je, pri tome, posle „Ostrva“ snimio film „Car“ (2009) o Ivanu Groznom, koji u mnogome osporava kult ruskog istorijskog mesijanizma, kao i film „Dirigent“ (2012) u kom otvoreno ismeva „pravoslavni turizam“ i mnoge aspekte savremene pravoslavne inkulturacije. Podrazumeva se da ovo ne znači da su potonji filmovi antihrišćanski, anticrkveni i antiruski, šta god to uostalom značilo, mada su od nekih upravo tako shvatani.
Duhovni put nekih autora se odražava na njihovim filmovima, kakav je, na primer, slučaj sa Aleksejem Balabanovom, čiji prvi filmovi ne sadrže hrišćanske motive, ali se posle njegovog prihvatanja vere situacija donekle menja. Njegov najbrutalniji film „Gruz 200“ (2007) završava se ulaskom okorelog ateiste u crkvu, dok se njegov poslednji rad, koji je snimio već kao teško bolestan, „Hoću i ja“ (2012), može čitati kao polemika sa „Stalkerom“ Tarkovskog, sa pozicija sopstvenog iskustva vere. Ipak, ovo ne znači da ove filmove možemo smatrati hrišćanskim, bar pre nego što se složimo šta bi to trebalo da znači.
Ono što je izvesno, film koji bi se mogao nazvati hrišćanskim morao bi da poseduje nešto što bismo mogli nazvati hrišćanskim duhom, čak i ako je lišen svakog vidljivog motiva povezanog sa estetikom, etikom, simbolikom, dogmatikom ili istorijom hrišćanstva.
A „duh“ nekog dela teško da mogu prepoznati oni koji taj „duh“ ne poseduju i koji mu nisu sazvučni, što ne znači da ne može na neki način delovati na njih, makar ih zbunjivao, uznemiravao ili privlačio na način koji ni sami ne mogu da objasne.
To znači da je odgovor na pitanje da li je neki film hrišćanski ili ne, nije samo pitanje terminologije, nego i subjektivnog shvatanja, u smislu u kom je taj „duh“ u „oku posmatrača“. Ali opet ne sasvim, jer oko za duhovno je stvar duhovnog iskustva kao crkvenog i sabornog i nikada nije samo naša individualna stvar, niti smo mi samo njegovi beslovesni provodnici.
Radi se o tajni i kao takvu je treba i shvatati, dopuštajući joj da deluje u nama i kroz nas. Ono što je izvesno, film nas, kao i svaka umetnost i bilo koji vid „ljudskog znanja“, mogu dovesti samo „do vrata hrama“, a dalje moramo sami, kao jedinstvene i neponovljive ličnosti, ali u zajednici sa svom braćom i sestrama sa kojima se pričešćujemo iz iste čaše. Film posle toga i dalje može da igra neku ulogu za nas, ali i ne mora, kao i bilo šta „ljudsko“.
U tom smislu, ne bih navodio bilo kakav spisak hrišćanskih filmova ili preporuke filmova pogodnih za hrišćane. Takav spisak bi se u osnovi sveo da spisak dobrih filmova kao takvih. Ipak, mislim da bi verujući čovek koji želi da na ovaj, estetski način osmisli svoje religijsko iskustvo, svakako ne bi trebalo da mimoiđe reditelje kakvi su Karl Teodor Drajer, Rober Breson, Žan Pjer Melvil, Ingmar Bergman, Andrej Tarkovski, Akira Kurosava, Mohsen Mahmalbaf, Federiko Felini, Roberto Roselini, Vitorio de Sika, Luis Bunjuel, Henri Hatavej, Džon Ford, Alfred Hičkok, Džon Hjuston, Robert Benton, Volter Hil, Pjer Paolo Pazolini, Verner Hercog, Ken Lauč, Lars fon Trir, Larisa Šepitko, Pol Marisi, Erik Romer, Žak Rivet, Klod Šabrol, Gas van Sant, Sem Pekinpo, Džon Mektirnan i nemali broj drugih.
Izvor: Život Crkve
