Piše: Jovan Zafirović
Na stranici “Studenti u blokadi” objavljen je poziv za protest kao vid “podrške kolegama i sunarodnicima na Kosovu i Metohiji”. Protest je zakazan za 11.10.2025. godine u 14 časova ispred Pravnog fakulteta u Beogradu, odakle će se krenuti ka Kancelariji za Kosovo i Metohiju.
Kancelarija za Kosovo i Metohiju je kao kancelarija nekog preduzeća iz domaćih serija. Iz nje stalno odsustvuje direktor, dok u njoj sedi samo promiskuitetna sekretarica koja izvlači svog direktora/ljubavnika iz svih muka i problema u koje se, zbog lošeg poslovanja, nemara, nekompetencije, laži, obmana i nebrige za preduzeće, vođen partikularnim interesima i samovoljom, sam uvlači, rušeći ono za šta je zadužen da gradi, nadograđuje, unapređuje.
Narod na Kosovu i Metohiji se već poodavno oseća napušteno i izdato od strane institucija Republike Srbije. Ispočetka prihvatanjem na povlačenje institucija koje su funkcionisale po srpskom sistemu, a sve vreme, bilo ministarstvo ili kancelarija za Kosovo i Metohiju zbog njihovog ophođenja prema građanima na terenu. Sada je potpuno beznadežan, apatičan, bezvoljan, trom.
Takođe, oseća se identično i zbog opasne, često maliciozne generalizacije i retorike “da su svi Srbi sa KiM prodali imanja”, da “od šiptarskih para naručuju patriotske pesme”, “da su svi vučićevi”. Tačno je, ima toga, izaziva prezir, ali nije to svaki Srbin. Ne treba imati predrasude, a toliko ih ima da ih imamo za sedamnaest južnih srpskih pokrajina.
U svim osećanjima nemoći, bez nade da će ga iko stvarno čuti, potpuno prepušten i u ponašanju zapušten, bez ikakve dubine, bez ikakve predstave o svojoj poziciji, sam srpski narod na Kosovu i Metohiji, svesno ili ne, sigurno ne opravdano, čini nesmotrene poteze koji će se negativno odraziti u budućnosti, a koji se odražavaju i danas.
Možemo razgovarati o studentima i njihovom dosadašnjem kretanju, ipak, moramo biti sasvim pošteni i reći da oni, kroz svoje zalaganje (naravno ne svi studenti, mnogi se na plenumima gnušaju Kosova i Metohije, što sam i sam slušao prisustvujući po drugim Univerzitetima), nameću temu Kosova i Metohije, pričaju i podržavaju kolege i narod. Od toga da su svojim dolascima pokazivali, preko razgovora koji su vodili sa kolegama i saopštenja, do konkretnog primera u vidu protesta. U skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima.
Biće, svakako, pitanja da li je ovo i koliko je ovo iskreno, da li je populizam i prikupljanje poena pred neke eventualne izbore ili pak iskrena podrška. Ali, ti koji će postavljati pitanja, koja ću postaviti i ja sam, neka odgovore, najpre sebi, a onda i drugima, šta su oni uradili?
Protest neće ništa epohalno promeniti u kontekstu položaja Srba na KiM, svkakao, ipak kao vid pritiska javnosti na pogubnu politiku Beograda, neophodan je. I treba nastaviti pritiskati. Neophodno je iz više razloga, ali najsebičniji ću ovde napisati, a to je da narod, srpski narod na Kosovu i Metohiji, opet poveruje da “ništa nije propalo, kad propalo sve je”, da opet vidi da neko misli na njega, da opet dobije nadu za životom i opstankom – opstankom u identitetskom smislu pre svega, jer, šta je bez toga.
Šta će se desiti, kakav će dalji tok i sudbina Srbije na Kosovu i Metohiji biti, neće zavisiti od pojedinca, od studenata, od grupe građana, naravno, logično, međutim, kakvi smo mi po tom pitanju, da li iskreno podržavamo, da li smo uistinu solidarni ili selektivni, koji ćemo stav zauzeti, određuje nas, u svakom pogledu. I na individualnom planu, ali i kao društvo.
