Piše: Jovan Repović
Poredeći evropsko podneblje i narode koji na njemu žive sa drugim podnebljima i narodima sveta, Monteskje je došao do zaključka da je Evropa „kovačnica oruđa kojima se lome okovi iskovani na jugu”. Ovakvo gledište svojstveno je evropskoj političkoj misli još od vremena Aristotela, koji je i sam pojavu plašljivosti i institucije ropstva kao njene političke posledice u predstavi Evropljanina neraskidivo povezao sa uticajem tople klime juga. Dok Monteskje svoju teoriju geografskog determinizma pokušava da utemelji na rezultatima izvesnih fizioloških eksperimenata, Hegel, ne robujući potrebi da svoj filozofski rasizam opravda, jednim pokretom pera iz istorije ispisuje čitave kontinente, predstavljajući ih kao duhovno potpuno prazan prostor.
Ovo teško nasleđe evropske filozofske tradicije, koja se uvek borila da prihvati činjenicu da i ono različito od nje može biti duhovno vredno, i dalje oblikuje naše viđenje sveta, ako ne kroz otvoreno prihvatanje rasističkih teorija, onda kroz obrazovni sistem koji je u oblasti filozofije kao prema kakvom idolu slepo okrenut Zapadu. Ne pokušavam da negiram ili umanjim duhovnu vrednost onoga što je u sferi misli kroz istoriju stvorila zapadna civilizacija, samo želim da istaknem da to nije ni jedino, ni apsolutno. Posebno kada je u pitanju naše podneblje koje je Istoku uvek bilo okrenuto podjednako kao i Zapadu, i posebno u situaciji u kojoj savremeni trenutak postavlja pred nas zadatak iznalaženja sopstvenog stanovišta. To je jedan od razloga zbog kojih želim da ukratko predstavim nekoliko najznačajnijih ideja iranskog sociologa, filozofa i revolucionarnog mislioca Alija Šariatija za koje mi se čini da u našem vremenu mogu predstavljati ono što Monteskje naziva „oruđem kojime se lome okovi”. Sa tom razlikom što ideje kao alat kojime se kuje duhovno oruđe za razbijanje lanaca dolaze sa Juga, a naši okovi sa Zapada.
Ali Šariati rođen je 1933. godine u malom selu na obodu pustinje Dešte Kevir u severoistočnom delu Irana. Rođen je u porodici uglednih islamskih učenjaka. Osnovne studije je završio u Mašhadu, a zatim školovanje nastavio u Parizu. Iako se u Parizu upoznao sa istorijom i savremenim tokovima evropske misli, naročito sa delima Fanona i Sartra, Šariati nikada nije odbacio islam kao temeljni kulturni i civilizacijski konstituent svog pogleda na svet. Naprotiv, koristeći dijalektički metod mišljenja, Šariati je u Kuranu i islamskoj tradiciji pronašao osnovu za revolucionarnu ideologiju otpora i oslobođenja. Ta ideologija za njega i nije ništa drugo do sam islam. Šariatijev uticaj na iranski duhovni prostor u decenijama pred Islamsku revoluciju 1979. godine bio je izuzetan. Iako je život okončao relativno rano, 1977. godine, po svemu sudeći uz umešanost šahove tajne policije SAVAK, ne dočekavši oslobođenje svoje otadžbine od Pahlavijeve tiranije, Šariati se sa pravom može smatrati jednim od ideologa Islamske revolucije, čovekom koji ju je svojim radom ideološki pripremio.
Na našem jezičkom i duhovnom prostoru ideološka pozadina Islamske revolucije u Iranu, pa tako i sam Šariati, nisu dovoljno poznati. Usudio bih se da kažem da su praktično potpuno nepoznati. Kada je u pitanju sama Islamska revolucija, nažalost, za većinu ljudi atribut „islamska“ dovoljan je da ceo ovaj istinski revolucionaran i slobodarski pokret iranskog naroda, povežu sa poznatim prizorima zverstava terorističkih grupa poput tzv. „Islamske države” i „Al Kaide” (baš onako kako su to njihovi protežeri i sponzori računali da se desi radeći na njihovom stvaranju i jačanju). Mozaik i bogatstvo vrednih ideja koje su izrodile Islamsku revoluciju, a koje se mogu uporediti sa vrednošću i lepotom ornamenata i mozaika svojstvenih persijskoj arhitekturi, tako ostaju ispod sloja propagandom namerno nanete prljavštine.
Islamska revolucija u Iranu bila je prva velika revolucija XX veka koja nije bila ni buržoaska ni socijalistička. To što je ostala izvan šematizma buržoaskih i socijalističkih revolucija, ne znači da sa njima ne deli i mnogo toga zajedničkog i da je ideologija koja ju je pripremila našem čoveku nerazumljiva i potpuno strana. Naprotiv, Islamska revolucija u sebi je nosila snažan naboj univerzalnih revolucionarnih i humanističkih vrednosti koje su nam dobro poznate i koje su bliske svim ljudima sveta čije se srce nalazi na strani potlačenih, a ne onih koji tlače. Upravo ovim vrednostima obiluje i misao Alija Šariatija, ali i Kuran i islamska tradicija posmatrana kroz prizmu Šariatijeve misli.
Temeljni stav od kojeg Šariati polazi u tumačenje Kurana jeste ideja da je jezik Kurana, kao i svih svetih knjiga, simbolički i da se Bog kroz njih ne obraća isključivo jednoj generaciji već svim generacijama čovečanstva koje se uzastopno smenjuju. To znači da drugačija situacija iz koje se Kuran čita može novim generacijama ponuditi drugačiju perspektivu njegovog tumačenja. Upravo to i jeste ono što Šariati radi. On vrši reinterpretaciju dva osnovna kuranska mita, mita o stvaranju Adama i mita o Kainu i Avelju, nalazeći u prvom utemeljenje za shvatanje čoveka, a u drugom za sociološku interpretaciju istorije i društva. Iako u nešto drugačijoj formi, ovi mitovi nalaze se i u Starom zavetu.
Prema Kuranu Adama(ili Adema) je Bog stvorio od ustajalog blata i udahnuo u njega božanski duh. Nakon toga naučio je Bog Adama da imenuje predmete čime ga je uzvisio iznad anđela, nateravši ih da se poklone čoveku. Čoveka je Bog tada odredio da bude njegov namesnik na Zemlji. Šariati tumačeći mit o stvaranju Adama uviđa dvostruku dijalektičku prirodu čoveka koga tvore dve potpuno suprotne supstancije. Ustajalo blato, koje se kao talog i mulj u simboličkom smislu smatra nečim najnižim, satanskim i božanski duh kao nešto najviše, božansko. Ukazujući na činjenicu da je prema kazivanju Kurana Bog čoveku namenio mesto sopstvenog namesnika na Zemlji, Šariati ističe duboko humanistički karakter islamske religijske antropologije. Šariati takođe ističe ontološku jednakost muškarca i žene, jer je prema njegovom tumačenju Kurana Evu Bog stvorio od iste supstance kao i Adama.
Islam Satani odriče bilo kakvu moć u onome što se u odnosu na čoveka naziva spoljni svet u kome Bog suvereno vlada. Mesto na kome je Bog dopustio Satani da se javi i njegovu moć ospori jeste unutrašnji svet čoveka. Čovek kao dijalektička realnost i poprište sukoba između Boga i Satane ima slobodnu volju i može da se potvrdi na oba načina. I kao najniže, i kao najviše biće, kao sluga Satane i kao sluga Boga. Čoveka Šariati shvata kao bujicu koja se kreće i koja može da se raspe u niz baruština i tako brzo isuši ili da se sjedini sa okeanom u večnosti. Ono što Šariati naziva ljudskom situacijom (conditio humana) jeste nalaziti se na putu, prelaziti rastojanje od ustajalog blata do bogolikosti. Ovaj put nije ništa drugo do sama religija. Religija koja nije svrha sama sebi, već put koji čoveka treba da vodi ka bogolikosti. Ukoliko to ne čini, religija ne ispunjava svoju svrhu, naprotiv. Religija kada prestane da bude put koji vodi ka bogolikosti i postane cilj za sebe, gubi svoju suštinu, i umesto da čoveka uzvišava, ona ga drži okovanog.
Umesno je Šariatijevo antropološko stanovište uporediti sa Marksovim. Kod Marksa čovek takođe poseduje dvostruku prirodu, on je jednim svojim delom biće nužnosti, a drugim biće slobode. No, za razliku od Marksovog gledišta prema kome se čovek kroz razvitak proizvodnih snaga može osloboditi carstva nužnosti, Šariati uviđa da je dvostruka priroda čoveka nepromenljiva činjenica, sa ukidanjem koje bi bio ukinut i sam čovek. Šariati koristeći dijalektičku metodu mišljenja svoju antropologiju nastavlja da razvija dalje i od samog Marksa, koji u tačci u kojoj govori o mogućnosti potpunog oslobađanja čoveka od momenta nužnosti zapravo ukida sopstveni dijalektički metod mišljenja i samog čoveka odnosno iskustvo bivanja čovekom. Sa Šarijatijevog gledišta Marks pogrešno pokušava da razrešenje večnog sukoba inherentnog ljudskoj prirodi u potpunosti materijalizuje i svede isključivo na odnos čoveka spram spoljnog sveta odnosno spoljnog sveta spram čoveka. Šariati ne zagovara ni defetizam ni asketizam, niti negira postojanje objektivnih klasnih protivrečnosti, on ukazuje da će čovekov unutrašnji svet ostati poprište sukoba Boga i Satane čak i u društvu koje Marks smatra komunističkim. Nikakav nivo obilja materijalnih dobara neće ukinuti potrebu da čovek vrši stalni unutrašnji napor (džihad) u borbi da svoju prirodu uzvisi od blata ka božanskom.
Ono što Šariatijevu misao čini suštinski revolucionarnom jeste povezanost antropološke predstave o čoveku sa shvatanjem istorije i društva kao i činjenica da Šariati ne ostaje slep kada su u pitanju svi oblici unižavanja, eksploatacije i ugnjetavanja čoveka od strane drugih ljudi. Svoj pogled na društvo i istoriju Šariati sažima kroz interpretaciju već pomenutog mita o Kainu i Avelju. Mit o Adamu izražava subjektivnu dijalektiku sukoba unutar samog čoveka, dok mit o Kainu i Avelju predstavlja izraz objektivne dijalektike društvenih, odnosno klasnih sukoba. Prema Kuranu i tradiciji njegovog tumačenja, Adam je svojim sinovima Kainu i Avelju namenio sestre za njihove buduće supruge. Kada im je to saopštio, Kain nije bio zadovoljan svojom izabranicom, zahtevajući onu koju je otac namenio Avelju. Adam je sinovima ponudio da svaki od njih prinese žrtvu i da u sporu presudi Bog time čiju će žrtvu prihvatiti. Kain je za žrtvu prineo najlošiji deo žetve svoga žita, dok je Avelj žrtvovao celu kamilu. Bog je prihvatio Aveljevu žrtvu, a Kain je brata kasnije ubio.
Za Šariatija Kain i Avelj predstavljaju simbole dva različita oblika društva. Avelj – kao stočar simbolizuje prvobitnu zajednicu, društvo prvobitne zajednice zasnovano na stočarstvu, sakupljanju i lovu, društvo jednakosti, bez klasnih razlika. Kain sa druge strane predstavlja simbol društva koje se temelji na obrađivanju zemljišta, pojava zemljoradnje je prema Šariatijevom gledištu predstavljala trenutak nastanka privatne svojine i posledičnih klasnih razlika. Kada piše o aveljevskom društvu Šariatijev opis u sebi poseduje mnogo toga rusoovskog i blizak je načinu na koji Ruso opisuje prirodno stanje. Šariati odbacuje Marksovu podelu istorijskih formacija ljudskog društva na prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i socijalizam razlikujući isključivo dve društvene formacije – klasno i besklasno društvo. Šariati ne poriče da postoji razlika između pomenutih društava, ali smatra da Marksova klasifikacija nije sprovedena dosledno i u odnosu na jasan kriterijum. Dok je kriterijum koji kod Marksa prvobitnu zajednicu izdvaja u odnosu na druge društvene formacije kolektivna svojina nad sredstvima za proizvodnju, za ropstvo se kao kriterijum koristi međuljudski odnos posedovanja jednog čoveka od strane drugog, u čemu Šariati prepoznaje metodološku nedoslednost.
Šariati ne smatra da postoji suštinska strukturna razlika između robovlasništva i, na primer, kapitalističkog društva jer i u jednom i u drugom postoji klasa eksploatatora – tlačitelja i klasa eksploatisanih – potlačenih. Stepen razvijenosti proizvodnih snaga kvalitativno ne menja činjenicu da u klasnom društvu postoji ugnjetavanje i eksploatacija čoveka od strane drugog čoveka. Time Šariati odbacuje ideju progresa u okvirima klasnog društva ističući da smenjivanje jednog dominantnog oblika eksploatacije samo po sebi nužno ne vodi ka oslobođenju, naprotiv. Naš istorijski trenutak u kome svedočimo sve većem i sve žešćem oživljavanju oblika tlačenja, za koje je svest prosečnog čoveka držala da su davno izumrli, savršeno daje na smislu i značaju pomenutoj Šariatijevoj tezi u odnosu na Marksovo progresističko shvatanje istorijskog razvitka klasnog društva. Dok god postoje klasne razlike, postoji i tlo na kome ponovo mogu da izniknu najgori i najmonstruozniji oblici dehumanizacije, eksploatacije i ugnjetavanja čoveka od strane drugih ljudi. Štaviše, sama istorija, sa razvitkom tehnologije, ne samo da ne mora nužno da vodi ka humanijem društvu, već, moglo bi se argumentovati, ima tendenciju da od vladajućih klasa biva iskorišćena za pretvaranje društva u sve nehumanije i opresivnije.
Kain međutim nije samo simbol klasnog društva već i vladajućih eksploatatorskih klasa, dok je Avelj sa druge strane simbol potlačenih. Šariati pod ugnjetavanjem ne podrazumeva samo ekonomsku eksploataciju, već i svaki oblik nečovečnih i dehumanizujućih odnosa između ljudi. Teško da postoji bolji izraz koji u duhu Šariatijeve misli izražava suštinu Kainovih naslednika od onoga koji predstavlja odnedavno popularan termin Epstinovska klasa (Epstein class). Ovu vladajuću klasa sačinjavaju tri grupe. Prvu čine vladari, aristokratija i svi oni koji u svojim rukama poseduju moć sile. Drugu grupu sačinjavaju oni koji su u svojim rukama skoncentrisali ekonomsku moć u vidu bogatstva. Treću grupu sačinjava klasa sveštenika koja kroz asketizam propagira status kvo. Asketizam za Šariatija upravo i jeste religija Kainovskih klasa.
Prema Šariatijevom shvatanju kroz istoriju neprekidno traje rat religije protiv religije. Rat sa jedne strane religije utemeljene u monoteizmu i jedinstvu sa Bogom(tevhid), a sa druge strane reakcionarnih relgija Kainovskih svešteničkih kasti koje predstavljaju ono što se u islamu naziva idolopoklonstvom (širk). U kontekstu istorije šiitskog islama Šariati ova dva oblika religije naziva i crvenim odnosno crnim šiizmom. Simbolika je više nego jasna. Crvena boja pored toga što predstavlja boju koja se vezuje za moderne revolucionarne društvene pokrete u šiizmu simboliše i krv mučenika i poseduje duboku versku simboliku.
Istoriju Šariati ne vidi kao proces koji se odvija bez ikakvog smisla, već u skladu sa božanskim proviđenjem. Konačni ishod istorije biće čovekovo stvaranje onoga što se u Kuranu naziva „rajem na zemlji”. Šariati smatra da pobeda kainovskog principa odražava faktičku realnost koja potvrđuje naučne teze da je istorijski razvitak determinisan ekonomskim faktorima, te da ekonomija i seksualnost u kainosvskom društvu predstavljaju snage koje na čovekovo ponašanje utiču mnogo više od vere, bratstva, istine i moralnosti. No čovek kao pojedinac u isto vreme ima slobodu da izabere na čijoj će strani biti. Na strani potlačenih koje simbolizuje Avelj ili na strani tlačitelja koje simbolizuje Kain, u skladu sa svrstavanjem u pogledu na objektivnu dijalektičku društvenu protivrečnost razrešava se i unutrašnja čovekova protivrečnost odnosno čovek se potvrđuje kao neko ko je na strani Satane ili kao neko ko je na strani Boga. Pobedu nad tlačiteljima Šariati direktno vezuje sa islamskom šiitskom eshatologijom o povratku imama Mahdija kome će se na kraju vremena pridružiti i Hristos i koji će zajedno predvoditi vojske koje će pobediti Zlo.
Ovo su ukratko neke od osnovnih ideja Alija Šariatija, koje sam pokušao da čitaocu prikažem i približim ističući Šariatijev univerzalni filozofski doprinos i značaj. Ovim prikazom svakako nisam iscrpeo celinu Šariatijeve misli i postoji još njegovih značajnih ideja o kojima u ovom tekstu nisam pisao. Jedna od njih svakako jeste i Šariatijeva kritika kolonijalne intelektualne elite kroz pravljenje razlike između prosvetljenosti i prosvećenosti. Takođe, u tekstu sam se najvećim delom zadržao na samom Šariatiju, njegove ideje nisam primenio na naš trenutni kontekst, to bi zahtevalo potpuno novi tekst, koji nadam se, neće izostati. Potencijal i moć koje Šariatijevo učenje nosi u prevazilaženju jaza između religigije i revolucionarnih stremljenja za izgradnjom pravednog društvenog poretka, mislim da neće ostati nezapažene, iako čitalac najvećim delom o njima mora da zaključi između redova. Ovaj tekst je samo uvod u temu, o kojoj tek treba da se ozbiljno misli i piše. Toliko o Aliju Šariatiju ovom prilikom, neka Bog podari pokoj njegovoj duši.
