Piše: Jasna Ivanović
Knjigu ,,Alah nema obavezu“ (CLIO, 2001), po kojoj je ove godine napravljen istoimeni animirani film, afrički pisac Amadu Kuruma svio je oko kontrasta koji se pamti doživotno. Glavni lik, desetogodišnji dječak Biraima, prisiljen je da bude dio čudovišnih dječjih vojnih jedinica u ratom razorenom Libanu. ,,Alah nema obavezu da bude pravedan u svemu što je ovdje dolje stvorio“, rasuđuje Biraima, krpeći svoj sistem vrijednosti, raspet između Kur’ana koji stalno sobom nosi i raskomadane afričke pustoši koju zove domom. Brani li Biraima vjeru, život, razum, porijeklo i imetak? Da. Čini li zločine? Opet da. Time je, u formi pitanja, oblikovan jedan od nosećih motiva djela ‒ da li je, u slučaju nužde, dozvoljeno činiti grijehe, i ako jeste, do koje mjere?
Darura u islamu predstavlja dozvoljen izuzetak od pravila, ,,nuždu“ koja zakon mijenja, grijeh počinjen bez dobrovoljne nepokornosti, koji se ne smatra prestupom. Nekoliko prestupa pak nikada ne mogu biti podvedeni pod pojam darure. To su, među ostalima, razvrat, govorenje o Alahu bez znanja i bespravno tlačenje, tj. zulum.
Paralelno s laticama pohvala, ovih dana mrežama lete jata osuda na račun zagrljaja dvoje studenata Nadije i Save, koji se zbio na putu ka komemoraciji stradalih pod nastrešnicom u Novom Sadu. Razvratna je, vele joj, jer se muslimanke ne smiju tako pozdravljati s muškarcima koji im nisu bliski rođaci. Poštujući islam, nećemo o Mudrom govoriti ono što ne znamo, ali hoćemo umjesto tvrdnje pitati one koji znaju: ako je ovaj grijeh počinila, je li duša njena za Višnjega navijek izgubljena, ili je kajanje dozvoljeno? Ako će oprostiti Višnji, je li i javnost tome kadra? Ako nije odveć skaredno, smijemo li pitati i ovo: ko je danas, ako nije Sava, Nadijin po Bogu brat, onaj koji je bezmjernim kilometrima njena desna ruka do ramena, utočište i saborac protiv zuluma?
Islam vidi daruru, nuždu, u pet osnovnih kategorija: čovjekova vjera, čovjekov život, čovjekov razum, čovjekovo porijeklo i čovjekov imetak. Neka prašta Sveti, potpuno čist i slobodan od mana jer pitamo: može li biti onaj zagrljaj zapravo uzvisio čovjekovu vjeru, jer je mladi nisu jedno od drugoga krili već je jedno uz drugo, svako svoju, posvjedočili? Koliko se sjećamo činjenice da su dvoje studenata do zagrljaja doveli protest zbog oduzimanja šesnaest ljudskih života, borba za čovjekov razum, dostojanstvo roda i zemlje kao imetka koji ih drži?
Nad svim ovim pitanjima stoji jedno opšte, koje treba raščivijavati kao vjersko, ali i kao kulturološko ‒ religija u postmodernom dobu. Očita je nepouzdanost tvrdnje da se vjera guši u savremenosti jer je pređašnje pitanje drži u stalnom procesu iskušenja i ponovnog rađanja. Isto tako je dijalog, ne samo onaj sa sličnih polazišta već paradoksalno ponajviše onaj sa različitih polazišta, ono što kultura u srži i jeste. U slučaju dječaka iz ratom razorenog Libana i povodom zabranjenog zagrljaja srpskih studenata, prije no viknemo ,,Raspni ga, raspni!“, upitajmo se je li nam preče podučiti, ili je čak po srijedi dopušteni izuzetak pravila. Jer Nadijin Alah, rekosmo, nema obavezu… Jer tamo samo ćuti i gleda raspeti Savov Bog.
