Jedan je predsjednik, drugi premijer. Dolaze iz iste stranke. Jedan djeluje tradicionalnije, drugi savremenije. Obojicu nekad zovemo po imenu a nekad po prezimenu…
Činilo se da nam je konačno išlo zaista dobro. Naravno, ne u onom, za Crnu Goru neočekivanom smislu snažnog ekonomskog rasta, konkretnih i principijelnih političko-ideoloških promjena ili, mada bi tek to zaista bilo teško zamisliti, industrijskog preporoda, razvoja novih tehnologija i revolucionarnih proboja u demokratskom napretku. Dogodilo se nešto drugo, doživjeli smo određen stepen smirivanja političke bure nakon tri turbulentne godine post-DPS perioda.
Pobjedama novoformiranog Pokreta “Evropa Sad” na izborima za gradonačelnika Podgorice, predsjednika države i parlamenta, politička tenzija je donekle utihnula. Fokus javnog diskursa je na platama, socijalnim programima, a teme podjela iz identitetskog špila otišle su u treći plan i trgovci njima nisu nikako uspijevali da ih vrate na središte pozornice. Nakon glasanja u skupštini koja su konačno do kraja izvukla iz VD stanja Ustavni sud, Sudski savjet i Vrhovno državno tužilaštvo, činilo se da su dani totalne partijske dominacije svakog razgovora iza nas i da idemo u jedan dosadniji period.
I onda, mnogo ranije nego što se očekivalo, predsjednik države i potpredsjednik najmoćnije partije, Jakov Milatović, dao je ostavku na sva stranačka zaduženja. Sada izgleda da neće više biti tako harmonično što je, zapravo, prilično dobra vijest.
“Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”. Volimo da citiramo ovu Marksovu misao, volimo da posmatramo događaj kroz bradu tog teoretičara, filozofa ali time ponekad sami sebi namećemo zaključke. Sigurnost koju nalazimo u ponavljanju, ponavljanju koje nam sugeriše da obrasci ipak postoje, da svijetom ne vladaju samo prirodni već i društveni zakoni, je nasušna potreba mnogih među nama.
Ako se istorija uvijek ponavlja, nije bitno što je prvi put tragedija a drugi put farsa. Ne smeta nam što ni jedno ni drugo nije dobro, udobnost se nalazi u tome što je sve u ponavljanju, što postoji pravilnost, što nije nasumično, haotično, nikad predvidivo. Volimo i tragediju i farsu i sve drugo loše što bi moglo biti, samo ako je izvjesno.
Ta sklonost igra veliku ulogu u sada već prilično ušančenom stavu da je sukob na razini Jakov – Milojko, Milatović – Spajić u velikoj mjeri analogan onom koji je definisao Crnu Goru s kraja devedesetih i trasirao joj put u narednih par decenija, sukob Milo – Momir, Đukanović – Bulatović. Jasno je zašto je to lako pomisliti – jedan je predsjednik, drugi premijer. Dolaze iz iste stranke. Jedan djeluje tradicionalnije, drugi savremenije. Obojicu nekad zovemo po imenu a nekad po prezimenu. Uprkos tome, ova ideja potpuno promašuje poentu i veoma je daleko od istine.
Bulatović i Đukanović su formirani kroz iskustvo jugoslovenskog Saveza komunista, oblikovani su istim političkim iskustvima i okolnostima. I jednog i drugog je odabrao i karijerno katapultirao Slobodan Milošević. Zajedno su formirali partiju i bili veoma komplementarni duži niz godina bez namjere da sruše jedan drugog. Štaviše, potpuno je zamisliv politički scenario u kojem bi obojica obitavali do kraja svojih političkih karijera. Ono što je dovelo do raskola je daleko šire od Crne Gore i bilo je vezano za to koji od njih je bio spremniji da aktivno radi na preoblikovanju političke zbilje bivše Jugoslavije, da ne kažem, Zapadnog Balkana. Da je Bulatović pristao da radi ono što je radio Đukanović, nikada ne bismo čuli za nešto što se zove SNP.
Milatović i Spajić pak dolaze iz potpuno drugačijih pozicija, njihovo formativno iskustvo je suštinski različito. Politički se ne može ni reći da su “rasli” u crnogorskim okvirima, školujući se i radeći u inostranstvu. Spajića prvi put srećemo kao savremenog ekonomistu koji ispred koalicije “Za budućnost Crne Gore” učestvuje u političkim emisijama u susret izborima 2020. godine. Milatović pak daje neke svoje ekonomske ali i šire političke analize u susret istim tim izborima putem društvenih mreža i medija.
Po svemu sudeći, prije učešća u vladi Zdravka Krivokapića, njih dvojica nisu razmijenili ni jednu jedinu riječ. Takođe, iako su zajedno nastupali u nekim emisijama i bili percipirani kao neki jedinstven front, pažljivom analizom izjava moglo se primijetiti da zastupaju dosta različite stavove i da se, na ideološkom i svakom drugom spektru, nalaze prilično daleko.
Sljedeća razlika je još očiglednija. Formiranje Pokreta “Evropa Sad” izvedeno je kao politička potreba, oportuna zbog modela ponašanja stranaka pobjednica izbora 2020. godine. Forsiranje stranačkog zapošljavanja, razjedinjenost, neefikasnost, preuzimanje modela ponašanja starog režima koje je kulminiralo u formiranju Vlade Dritana Abazovića upravo sa DPS-om i SDP-om ostavilo je duboko razočaranje velikom broju pristalica promjena. Prostor je tako bio otvoren za nov pokret, za sve građane koji su bili protivnici DPS-a a ujedno smatrali da ono za šta su se borili ni u kom smislu nije poštovano od nosilaca nove većine.
Spajić i Milatović su sa svojim saradnicima ispunili taj prostor i brzopotezno, više zahvaljujući okolnostima i procesima nego sopstvenim potezima (štaviše, naročito kada je u pitanju Spajić, više su radili na svojoj šteti nego koristi) pobijedili su u Podgorici, na predsjedničkim i na kraju i na parlamentarnim izborima. Nošeni neočekivanim uspjehom programa “Evropa Sad 1” ali i konstantnim greškama ostalih političkih činilaca, postali su dominantna snaga u Crnoj Gori.
Jednu stvar je važno primijetiti – već pri formiranju “PES-a” svi relevantni posmatrači su predviđali rascjep na liderskoj poziciji. I Jakov i Milojko su u politiku ušli sa namjerom da vode, da budu ključni i dominantni faktori i nijedan nije htio da bude broj dva, čovjek iz sjenke, “sidekick”. Spajićeva nespremnost i neozbiljnost koja ga je koštala trke za predsjednika Crne Gore omogućila je Milatoviću sigurnu petogodišnju poziciju sa koje je mogao prilično udobno da kritikuje rad Vlade a da nema pretjerana ovlašćenja za koja bi sam mogao da bude kritikovan.
Tu priliku je iskoristio da vrati Vladi tri zakona pri kraju prethodne godine, sa prilično snažnim opravdanjem, da podrži prosvjetare u njihovom štrajku i da, sa pozicije koja bi valjda trebalo da bude državnička, kritikuje svako “proklizavanje” i svaku grešku koju Spajić, njegovi ministri (među kojima u greškama prednjači Andrej Milović) ali i poslanici, naprave.
Sve je to kulminiralo Milatovićevom ostavkom na sve partijske pozicije, navodno isprovociranom neozbiljnom i u određenoj mjeri sramotnom trgovinom pozicijama u Odboru direktora Elektroprivrede Crne Gore, ali zapravo planiranim i pažljivo doziranim činom koji je samo čekao “pravu kapislu” kako bi opalio.
Period koji je pred nama biće suštinski obojen sukobom Milatovića i Spajića. Izvršna ovlašćenja i mogućnost javnog uticaja su u potpunosti na Spajićevoj strani, kroz Vladu ali i Skupštinu. S druge strane, Milatović ima još više od četiri godine mandata, u prilici je da, uz autoritet, kritikuje svaku grešku Vlade, da se postavlja na stranu nezadovoljnih građana, radnika, svih koji iz ovog ili onog razloga nisu zadovoljni trenutnim stanjem društva. Može i da sabotira donošenje zakona, utiče na rekonstrukciju Vlade i različita postavljenja.
Imajući u vidu propuste u nekim dosadašnjim zakonskim rješenjima a pogotovo u imenovanjima, čini se da je predsjedniku prostor veoma širok za kritiku. S druge strane, što Vlada bude bolje i duže funkcionisala, ako bude u mogućnosti da ispuni neka od predizbornih obećanja i učini ekonomske uslove povoljnim za program Evropa Sad 2 (minimalna zarada od 700 eura, prosječna od 1000, sedmočasovno radno vrijeme itd.) to će predsjedničke kritike sve više i više padati na “gluve uši” a njegova uloga u društvu se umanjivati.
Jedno je sigurno, oko Spajića i Milatovića okupljaće se ostali politički akteri i to im se mora priznati – u centru političkih zbivanja više nije ni DPS, ni bivši DF, ni Dritan Abazović a pogotovo ne Aleksa Bečić i njegove Demokrate. Središte su dva nova političara i krugovi oko njih. Neke partije su se naizgled već sada pozicionirale – DPS sa svojim medijskim radnicima oko Spajića (prema kojima dobar dio društva i dalje posjeduje odium, te ih je ova podrška odmah uputila ka Milatoviću), a URA na stranu predsjednika države.
Jedan uticaj je siguran – najavljena rekonstrukcija Vlade će ići daleko teže, a Spajićeva ideja da na ovaj ili onaj način uvede sve političke činioce sem URE u izvršne strukture neće uspjeti. I to je dobro, jer se kvalitetna politika ne može voditi bez postojanja kvalitetne opozicije. Umjesto tri poslanika URE kao jedine suštinske opozicije (ostali su svi željeli nekako da se približe Spajiću), Milatovićev potez će nam donijeti neki veći broj protivnika vladine politike.
Ako se istorija pak dešava kao tragedija a ponavlja kao farsa, Spajić i Milatović nisu zapravo nimalo slični Đukanoviću i Bulatoviću. Njihove ličnosti su bliže regionalnom primjeru, onom Đinđića i Koštunice, iako su i od njih poprilično daleko u svakom smislu. Farsičnost ponavljanja, ali i objektivne okolnosti (jer ovo nije post-Miloševićeva Srbija, nego sasvim umirena Crna Gora), garantuju da taj sukob neće u sebi nositi niti jedan tragičan događaj, ali će politička budućnost u svakom smislu biti zanimljiva.
Stefan Đukić
Izvor: Velike Priče
