Kad bi postojala kakva strategija na nivou države, eh kad bi ikakve strategije bilo, pa da se krene od ideje da se Crna Gora nauči konačno moru. Malo po malo, kao da uči država da pliva. Jer, Budva je betonirana, Petrovac spičen, Ulcinj haotičan, Kotoru se prijeti, a Bar je raspojasan
Na prste se mogu prebrojati restorani u Podgorici, Nikšiću i Cetinju u kojima se može jesti morska riba. Odnosno, riba koja je iz našeg parčeta mora, a ne ona što stiže s drugog kraja svijeta, odmrznuta. To je najbolji pokazatelj koliko je Crna Gora otuđena od mora, iako more svi vole, što bi rekli vole ga na priču. Ko voli more, obično voli i ribu. Ko ima more, može da ima i ribu u ponudi, ali nema potražnje dovoljno. Matematika je jasna. Nešto tu ne štima.
Možda volimo pogled na more, s planina. Ili da izdajemo stanove na primorju. Jer očito još uvijek nam se more nije primilo do kraja. Jedno je otići na odmor na more, a drugo je uživati u moru i zimi, kad pada kiša i kad je vlaga. More prije svega, treba shvatiti.
Nemamo našeg Tomu Bebića koji bi posvetio sebe i poeziju moru. Nema ni Milana Milišića da napiše zbirku priča Otoci. More nama služi za pokrivalice u spotovima muzičara. To su neke pjesme sklepane tako da pokriju sve, od patriotizma do turizma, a svi kadrovi izgledaju kao da su sa shutter stock-a. Obično tu ide snimak iz drona, boje pršte i moru se divimo više preko ekrana nego što ga gledamo uživo. Nema tu krivice, samo ima žala za propuštenom šansom. Šteta je što imamo more, a na njega skoro i da ne obraćamo pažnju.
Veliku zahvalnost za afirmaciju Crne Gore kao države koja (uopšte) ima more treba iskazati grupi Who See. Njihovih nekoliko albuma napravili su posebnu vezu, jer iz svake pjesme čuje se more. Film Ivana Marinovića “Živi i zdravi” takođe ima more za jednog od glavnih likova. Sve se u priči vrti oko našeg velikog plavetnila, ali nepretenciozno, mediteranski, sa puno duha, s pravom. Marinović ima strašan njuh za Mediteran, i naš specifičan udio u njemu. On kao režiser obećava, očekuje se od njega još mnogo dobrih priča i filmova.
Ipak je dokučiva ljubav prema moru. Ako čitamo Jukija Mišimu “Mornar koji je iznevjerio more”, ili bilo što od Huga Prata, ali i Brodskog, Hemingveja, to su ode moru, zahvalnice, izjave ljubavi i otkrivanje misterija.
Kod nas se o moru malo i slabo piše jer nema što da se kaže. O gorama imamo toliko pjesama, knjiga i eseja. Krutost stijene nam leži bolje. Ali imamo samozvane Mediteranske pjesnike kakve sam pominjao u prethodnoj kolumni. To je potpuni promašaj, ali je makar zanimljivo vidjeti kako se pjesnik svim silama trudi da zvuči kao mediteranski pjesnik. Osjetio je prazninu na sceni, pa se razmediteranio. U simboličkom smislu poezije, on ne zna ni da pliva.
Zato postoje monumentalne knjige, poput one Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića. On je plovio bibilotekama svijeta kako bi skrojio tu čarobnu odu moru. Zanimljiva je i Druga Venecija u kojoj je do tančina objasnio sve, pa i drvene pontone iz Istre, koji i danas drže grad.
Kad bi postojala kakva strategija na nivou države, eh kad bi ikakve strategije bilo, pa da se krene od ideje da se Crna Gora nauči konačno moru. Malo po malo, kao da uči država da pliva. Jer, Budva je betonirana, Petrovac spičen, Ulcinj haotičan, Kotoru se prijeti, a Bar je raspojasan. Druge bi nam ptice pjevale da se držimo mora, kako se drže tog plavetnila neke druge države. Ne samo da izvlače iz tog resursa hranu i pare, nego ljubav, energiju, kreativnost i sve to koriste da izgrade imidž!
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
