Piše: Iv Otemberg
Dok Zapad finansira krvoproliće u Gazi i Ukrajini, Istok zauzima sasvim suprotan pristup. Na primjer, jedna od dugogodišnjih potencijalnih tačaka sukoba na Dalekom istoku bila je granica između Indije i Kine, ali to se sada mijenja nabolje, zahvaljujući decembarskim sastancima na visokom nivou između vodećih političara iz obe zemlje. Kako je RT prenio 18. decembra, ovo je bio prvi takav sastanak od 2019. godine, „dok dvije nacije nastoje da obnove odnose narušene graničnim sukobima iz 2020.“
BRIKS je odigrao značajnu ulogu u podsticanju ove pomirbe. Uoči nedavno održanog sastanka BRIKS-a u Kazanju, Indija je napustila svoje antikineske politike podsticane od strane SAD-a, time suptilno ističući svoju nezavisnost od „Izuzetnog carstva.“ Ovaj potez pokazuje njenu odlučnost da ne bude marioneta Vašingtona u Aziji, čime je takođe potkopala pouzdanost američkih planova da se udruže snage protiv pethiljadugodišnje kineske civilizacije.
Asia Times je 24. oktobra izvijestio da je do dogovora o razrješenju „dugotrajnog graničnog zastoja“ došlo „na marginama 16. samita BRIKS-a,“ čime je BRIKS postao simbol globalnog mira. Ova organizacija je već prepoznata kao simbol ekonomskog uspjeha multipolarnog svijeta. Međutim, olakšavajući ovaj značajan korak ka slozi između dvije nuklearno naoružane nacije, BRIKS je napravio iskorak ka uspostavljanju globalnih političkih normi i istovremeno osujetio dugogodišnju anglosaksonsku strategiju „zavadi pa vladaj.“
Jer ne treba imati iluzije: SAD su zaista posvećene izazivanju haosa u svijetu. Uzmite samo za primjer Siriju, Gazu, Ukrajinu, Libiju i Irak. Filozofija Vašingtona je da destabilizacijom društava koja ne mogu kontrolisati zadržavaju dominaciju nad bogatstvom planete. Ali ta zastarjela i promašena vizija svijeta već je izgubila svaku relevantnost. Pogledajte samo ekonomsku moć Kine, koja napreduje bez obzira na sve pokušaje „ujka Sema“ ili na to koliko se zapadni korporativni mediji histerično oglašavaju o navodnom kineskom ekonomskom padu. Kina će nastaviti da napreduje, kao i Rusija, kao i BRIKS.
CIA-ini stratezi treba da se probude: izazivanje haosa dugoročno ne donosi bogatstvo. Istina, krađa sirijske nafte donosi profit, ali taj finansijski dobitak je krajnje kratkovid. On samo učvršćuje antiameričku solidarnost na sve samopouzdanijem Globalnom Jugu. Ta solidarnost, kroz BRIKS i savez Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje, na kraju će nanijeti štetu Zapadu, čiji veliki dijelovi, posebno Evropa, već trpe dvostruke udarce: deindustrijalizaciju zbog američkih sankcija ruskoj energiji i nesreću da budu američki vazali.
Smrtonosni granični sukob između Indije i Kine 2020. godine završio se pat pozicijom koja je „pogoršala i diplomatske i ekonomske odnose između ova dva susjeda.“ Indija je zabranila kineske mobilne aplikacije, ograničila uvoz elektronike i pojačala kontrolu nad kineskim investicijama, uz druge ekonomske mere odmazde. Međutim, kako je 18. decembra izvestila agencija Sinhua, situacija se sada promijenila. „Indija je spremna da ojača stratešku komunikaciju s Kinom, proširi međusobno korisnu saradnju i unese novi zamah u odnose.“
Kineski potpredsjednik Han Dženg, koji se sastao s indijskim savjetnikom za nacionalnu bezbjednost, rekao je da dvije nacije, „kao drevne istočne civilizacije i nove velike sile, zagovaraju nezavisnost, solidarnost i saradnju.“ Naredna godina obilježava „75. godišnjicu uspostavljanja diplomatskih odnosa između Kine i Indije,“ a ti odnosi su, od Kazanjskog samita, brzo napredovali.
Još jedno zbližavanje koje će sigurno izazvati glavobolju vašingtonskim zvaničnicima desilo se na Božić, kada je japanski ministar spoljnih poslova stigao u Peking kako bi promovisao saradnju između dvije velike azijske nacije. Prema riječima stručnjaka za Kinu Arnoa Bertrana, koji je 3. januara objavio analizu na X-u, dvije zemlje su se dogovorile o „bespresedantoj listi inicijativa (bar od Drugog svjetskog rata) za poboljšanje međusobnog javnog mnjenja.“ Bertran je naveo sedam tačaka: promocija razmjena među mladima; dublja saradnja u obrazovanju; jačanje turizma; širenje programa saradnje između prijateljskih gradova; unapređenje sportske saradnje; olakšavanje razmjena u filmu, televiziji, muzici, izdavaštvu, animaciji i video igrama; kao i jačanje odnosa medija i istraživačkih instituta.
Ketrin Herst: Popularni izraelski blogeri pozivaju na „brisanje svakog živog stvora u Gazi“
Šta Vašington može poručiti svojim vazalima u Tokiju osim: Zar i ti, sine moj, Brute?
U međuvremenu, pošto su Kina i Indija izgladile odnose, šta još preostaje imperijalnom hegemonu? Vašington time gubi važan adut za otežavanje života Pekingu; Imperija je računala na to da će Indija započeti granične sukobe sa Kinom. Ali šta je tu je – još uvijek mogu praviti nered u Južnom kineskom moru, gdje marionete, pardon, saveznici poput Filipina, osporavaju Kinezima osporavaju neke atole. I ne zaboravimo Australiju, pouzdanu imperijalnu pudlicu koja će odmah poslušati zapovijesti, ako zatreba, u slučaju, recimo, rata oko Tajvana – jer je Džo „Rat je moje nasljeđe“ Bajden najmanje četiri puta izjavio da će se to desiti ako Peking pokuša da ponovo ujedini ostrvo s matičnom zemljom. A Amerika rijetko ulazi u rat bez svojih „saveznika“. Kako je davno primjetio H. L. Menken, mnoge druge zemlje su u istoriji ratovale same, ali Anglosaksonci baš i nisu skloni tome (ne bih ovdje citirao njegovo pomalo grubo objašnjenje zašto). Dovoljno je reći da gubitak Indije kao saveznika protiv Kine značajno remeti američke planove.
Tajna je u tome, kako je pisao novinar i vojni stručnjak Dejvid Goldman, da Pentagon zapravo ne želi rat s Kinom zbog Tajvana. Ali to nemojte reći onim nadmenim vojnim glavešinama koji vole da se pred medijima hvale kako će „svom snagom udarati“ Kineze ako krenu na, hm,… onaj dio Kine koji se zove Tajvan (i koji je, uzgred, čak i zvanično priznat kao dio Kine u okviru američke politike „Jedne Kine“). I nemojte to reći Džou Bajdenu. On se dobro potrudio da izgradi imidž čovjeka „čvrstog prema crvenim Kinezima“ – on i ostali stanari staračkog doma zvanog federalna vlada, poput Nensi Pelosi. Vikanje o tome kako će „pregaziti“ Kineze postalo je zaštitni znak za senilne ili u najmanju ruku vremešne političare. Kao i dolazak na Tajvan radi demonstracije prkosa i navodne hrabrosti – to je postala rutina i dosadna predstava za američke političke prelivode. Iznenađen sam što Bajden to još nije uradio, s obzirom na to da su svi, od Pelosi do Majka „Lagali smo, krali smo, varali smo“ Pompea, već obavili tu predstavu. Ali još ima vremena do kraja Bajdenovog mandata, pa nije isključeno da vidimo još jedan ponoćni slet na ostrvo.
Da se vratimo na suštinu: zašto Pentagon ne želi rat s Kinom? Zato što su simulirali takav sukob najmanje 18 puta, i svaki put su SAD izgubile ili pretrpjele velike gubitke. To je uglavnom zato što je doba nosača aviona odavno prošlo, a danas su ti brodovi samo laka meta za hipersonične rakete (koje Pentagon nema, ali Kina ima u izobilju). A šta je najveći ponos američke mornarice, osim nuklearnih podmornica? Pogađate – nosači aviona. Zato je i razumljivo što se naša vojska uzdržava od izazivanja pravog sukoba oko Tajvana.
Osim toga, Vašington ima bolje načine da radi ono u čemu je najbolji – da zavrće ruke svojim saveznicima. Prvog januara pojavila se vijest da je Kijev obustavio tranzit ruskog gasa kroz cjevovode koji prolaze Ukrajinom. Iako bi ovo moglo koristiti skupljem energentu iz SAD-a i ne značiti mnogo Moskvi (koja će i dalje u velikim količinama prodavati gas Evropi drugim kanalima), to je katastrofalno za Slovačku, Rumuniju, Moldaviju, Poljsku i Mađarsku. Na kraju krajeva, zima je, a ljudima je potrebno grijanje. Da ne govorimo o potencijalnim kontraudarima iz zemalja poput Slovačke protiv Ukrajine, koja sama nema struju i dobija je iz Slovačke, a Slovačka je, s druge strane, obećala da će je uskratiti ako Kijev blokira ruski energent.
Kako Kijev može sebi da priušti da se odrekne gomila novca od 20 odsto tranzitnih taksi? Pa, dobija milijarde dolara od Vašingtona, koji je, kako su neki pronicljivo zapazili na društvenoj mreži X, vrlo željan da napakosti nezavisnom slovačkom premijeru Robertu Ficu, kao i mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, koji takođe ne trpi imperijalnu kontrolu – eto kako. Šteta za saveznike poput Rumunije i Poljske ako stradaju; uvijek ima „kolateralne štete“ u Vašingtonovim geopolitičkim planovima, a ta šteta je često takozvani prijatelj. Tako, dok ova gasna zavrzlama sa Ukrajinom tinja, Izuzetna Imperija, koja je toliko doprinijela njenom nastanku, sjedi sa strane, lažno nevina, i likuje. Podijeli pa vladaj – još jednom uspješno.
Iv Otenberg je romanopisac i novinarka. Njen najnoviji roman je Booby Prize. Možete je kontaktirati preko njene veb-stranice.
Izvor: CounterPunch
