Priredio M. D.
Pojam hikikomori (jap. hikikomori — „povući se unutra“) prvi je sistematski opisao japanski psihijatar Tamaki Saito krajem devedesetih godina 20. vijeka. U početku se smatralo da ovaj „društveni poremećaj“ pogađa isključivo mlade ljude u Japanu, i to u velikom procentu, dominantno muškarce. Objašnjenje se tražilo u specifičnostima japanskog društva — visokim očekivanjima, snažnom pritisku akademskog i profesionalnog uspjeha, kao i kulturi stida i socijalne konformnosti.
Međutim, vremenom su slični slučajevi počeli da se pojavljuju i u drugim dijelovima svijeta — od Evrope do Sjeverne Amerike. Tako je postalo jasno da hikikomori nije isključivo kulturno uslovljen fenomen, već složeni psihosocijalni problem savremenog doba.
Šta je hikikomori?
Hikikomori se najčešće definiše kao ekstremni oblik socijalne izolacije koji traje najmanje šest mjeseci, pri čemu se osoba povlači u svoj dom — najčešće u sopstvenu sobu — i minimalizuje ili u potpunosti prekida kontakt sa spoljašnjim svijetom. U težim slučajevima, komunikacija se prekida i sa ukućanima.
Važno je naglasiti da hikikomori nije zvanična dijagnoza u klasifikacijama poput Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-5), već se opisuje kao sindrom ili obrazac ponašanja koji može biti povezan sa drugim psihičkim stanjima — depresijom, socijalnom anksioznošću, autističnim spektrom ili poremećajima ličnosti.
Da li je uzrok internet?
Sa ekspanzijom digitalnih tehnologija, često se smatralo da je hikikomori posljedica zavisnosti od interneta i video-igara. Iako digitalni svijet može poslužiti kao „sigurna zona“ u koju se osoba povlači, istraživanja pokazuju da tehnologija nije primarni uzrok, već sredstvo održavanja izolacije.
Drugim riječima, internet nije uzrok povlačenja — on je često njegova posljedica. Osoba koja već osjeća socijalnu anksioznost, neuspjeh ili odbačenost, u digitalnom prostoru nalazi kontrolisano okruženje bez neposrednog socijalnog rizika.
Poremećaj ponašanja ili oblik savremene askeze?
Neki autori postavljaju provokativno pitanje: da li je hikikomori isključivo poremećaj, ili i simptom dubljeg društvenog nezadovoljstva?
U kulturi koja naglašava produktivnost, vidljivost i stalnu povezanost, radikalno povlačenje može se tumačiti i kao pasivni otpor. Međutim, za razliku od dobrovoljne askeze, hikikomori nije svjesni duhovni izbor, već stanje praćeno patnjom, osjećajem bespomoćnosti i gubitkom funkcionalnosti.
Ključna razlika leži u pitanju kontrole: askeza je izabrana i osmišljena, dok je hikikomori najčešće oblik psihološkog „zaglavljivanja“.
Koji su mogući uzroci?
Hikikomori se obično razvija pod uticajem više faktora:
dugotrajna socijalna anksioznost
strah od neuspjeha ili stigmatizacije
porodična dinamika (pretjerana zaštita ili emocionalna distanca)
vršnjačko nasilje
akademski ili profesionalni pritisak
depresivni simptomi
Često je riječ o postepenom procesu — izostanak iz škole ili sa posla, sve rjeđi izlasci, poremećaj ritma spavanja, a zatim potpuna izolacija.
Posljedice dugotrajne izolacije
Dugotrajno povlačenje može dovesti do:
gubitka socijalnih vještina
produbljivanja anksioznosti
depresije
zavisnosti od digitalnih sadržaja
ekonomske zavisnosti od porodice.
U nekim zemljama se već govori o „izgubljenoj generaciji“ mladih odraslih koji godinama ostaju izvan obrazovnog i radnog sistema.
Mogućnosti podrške i tretmana
Intervencija je složena jer osobe sa hikikomori sindromom često odbijaju direktan kontakt sa stručnjacima. Pristup obično uključuje:
postepeno uspostavljanje povjerenja
porodičnu terapiju
psihoterapiju (naročito kognitivno-bihejvioralni pristup)
rad na izgradnji socijalnih vještina
struktuiranje dnevne rutine
Ključna je rana identifikacija i podrška, bez osuđivanja i pritiska.
Hikikomori nije jednostavan „problem moderne omladine“, niti se može svesti na zavisnost od tehnologije. To je složeni psihosocijalni fenomen koji odražava napetosti savremenog društva, ali i individualnu ranjivost.
Između poremećaja ponašanja i digitalne askeze, istina se najčešće nalazi u prostoru psihološke patnje — tamo gdje povlačenje nije izbor, već način preživljavanja.
