Piše: Aleksandar Radović
Koliko god se, u savremenom svetu, kulturi i poeziji činilo, mitski „glasovi“ nisu utihnuli. Naprotiv, još se čuje „Orfejeva lira“. Jedan od pesnika koji i u današnjici emanira stihove Ivana V. Lalića da „Glasovi mrtvih. To nisu mrtvi glasovi. Ko čuje // Glasove mrtvih ?“[1] jeste i Milorad Durutović iz Nikšića (1984). Kulturni stvaralac najšireg kapaciteta (između ostalog, honorarni potom stalni saradnik Matice srpske – Društvo članova u Crnoj Gori…) objavio je, 2023. godine, svoju prvu zbirku pesama Orfej u svijetu crnog Erosa[2]. Međutim, i pre ukoričavanja poezije u koherentnu celinu biva prepoznat kao jedan od naslednika Vaska Pope i Novice Tadića u savremenom srpskom pesništvu. Svoje prethodnike, „pesničke pretke“, autor i poimence beleži u knjizi nevelikog obima podeljenoj na pet ciklusa (Dom za ptice; Snoviđenja; Ljubav. Vaške. Virusi; Književne veličine & co; Pravilnik).
U pesmi Ulica Novice Tadića zapisano je: Tražili su, pjesniče, // da skupim potreban broj potpisa // da bi ime tvoje ušlo u registar… Od prvog stiha Durutovićevog Orfeja… vidljiva je, pažljivim okom posmatrana, ‘borba’ (onoga koga u nedostatku preciznijeg termina imenujemo „pesničkim subjektom“) sa stvarnošću u kojom živi. „Nadležni organ“, čak i prilikom mogućeg imenovanja ulice koja bi ponela ime velikog srpskog pesnika 20. veka, traži „potpise“. Kao da je u pitanju „izborni proces“ (kojeg pesnik pominje u više puta u ovoj knjizi…) traže se, od Orfeja sasvim prizemne stvari, a cela je zbirka Milorada Durutovića u „senci“ pomenute borbe kao u pesmi Albatros Šarla Bodlera. Znameniti Francuz jeste jedan od pesničkih inostranih uzora književnika iz Crne Gore (koji pripada srpskoj poetskoj tradiciji) baš i po toj večnoj borbi za uzvišenost u svetu „crnog Erosa“.
Pomenute stvarnosne i dnevnopolitičke izazove Durutović „smešta“ u pjesmu Telepatske veze: Ćuti. // Ako već pričaš, // Tvoja riječ neka bude // kao pjesma. Telepatske veze pesnik je uspostavio, isključivo, sa monumentalnom poetskom tradicijom ne samo srpskog „pesničkog tkanja“. Sve ostalo jeste svakako ne manje važno, ali jeste drugostepeno – za građanina Milorada Durutovića. Ipak, društvene okolnosti u kojima živi (a „čita“ se da je to savremena Crna Gora…) jesu ono što „izbacimo kroz vrata, ali se uvuče kroz prozor“. Neprijatnosti koje je čak i Mitropolit Amfilohije (Radović) doživljavao u dijalozima sa ovozemaljskim „moćnicima“ navedene su u pesmi Cvijeti.
Česta invokacija u zbirci Orfej u svijetu crnog Erosa jeste i „baba moja Vukosava“ koja se, od zla (psovanja i trovanja međ’ ljudima…) branila tako što… stavljala bi ruke // preko svojih usta a pesnik, u fusnoti, pruža objašnjenje ovog, nimalo slučajnog, babinog čina. Da sva usta ovoga sveta, pred Zlom, budu zatvorena, opet bi, a zna to i pesnički subjekt, iz grla se Orfejevog zaorila pesma. I to ne bilo kakva, nego upravo nadarena, ona „iz koje pjeva“ Milorad Durutović.
Prva pesma Miloradova u zbirci, Žetva, posvećena je Radomanu Č., a datovana „1. septembar 2004.“ kada je nad Metohijom puklo nebo. Štošta, u Durutovićevoj poeziji „puca“ u knjizi malog formata na 95 stranica teksta. Ti „pucnji“ slični su „zevu nad zevovima“ Vaska Pope, jednog od Orfejevih književnih uzora. Vidi se i čita eliptična rečenica, bez previše interpunkcijskih znakova. A oni drugi, „znakovi pored puta“ jasno se uočavaju. Poput teksta Krst Svetog Ilije (ciklus Dom za ptice) datiranog sa „Podujevo, mart 2004“ koje referiše na pogrom nad srpskim narodom na Kosovu i Metohiji tog meseca i godine.
Religiozna komponenta poezije Milorada Durutovića vidljiva je u svih pet izbrušenih celina zbirke Orfej u svijetu crnog Erosa. U savremenom svetu tendencija govora o najvećim vrlinama Čoveka polako se gubi, ali ne i kod saradnika na sinopsisu dokumentarnog serijala Sveta Gora – Nebeski Grad koji je emitovan na programima Radio-televizije Srbije. Pesnik doživljava „Život kao Podvig“, u nizu pesama (Sanjam uoči Preobraženja; Laste na Patmosu; Put u Vitlejem…), a verski motivi i jesu kao cijelac snijeg, nedirnut // neugažen našim očima…[3]
Kako Književne & co iz istoimenog ciklusa posmatraju sve(t) oko nas uveravamo se analizujući četvrti deo Durutovićeve zbirke. Svestan je pesnički sabrat Pope i Tadića koje je mesto poezije u današnjici (o kojoj govori u pesmi Urbano božanstvo), jer u hodniku nije bilo mjesta, // osim za stajanje… (pesma Nadležni organi & co). Čak i prebačena „na klupu za rezervne igrače“ poetska reč traje od Ramajane i Homera do Milorada Durutovića, dok efemernost „politike“ svakodnevno svedočim(o).
Sasvim rilkeovska pesma jeste Kako se pravilno jede narandža iz poetske celine Pravilnik otvarajući završni ciklus zbirke Orfej u svijetu crnog Erosa Milorada Durutovića. Naglašena je reč „pravilno“ jer se ističe važnost rituala u svemu što čovek čini. Isušivanje kore stvara se, makar na tren, prijatan miris koji ispunjava duše i srca domaćina i njegovih gostiju.
„Prijatne mirise“ doživeće i svaki čitalac ove knjige. Večne, eshatološke teme vešto su „uklopljene“ u stvarnosni i životodavni kontekst čoveka svakidašnjice. Pesme Milorada Durutovića „ocrtao“ je savremeni crnogorski umetnik Predrag „Baćko“ Milačić prizorima muzičkih instrumenata, ruku, krstova, ptica, jaja i drugih opevanih „rekvizita“.
Pesnika, esejistu i kulturnog pregaoca Milorada Durutovića u izdanju Orfej u svijetu crnog Erosa „prati“ reč Natalije Đaletić.
Čekam(o) nove Orfeje i poetske „trofeje“ uveliko profilisanog umetničkog glasa iz Nikšića.
Izvor: Kulturni heroj
[1] Ivan V. Lalić, Melisa U: Vreme, vatra, vrtovi (Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1997), 176.
[2] Milorad Durutović, Orfej u svijetu crnog Erosa (Podgorica: Udruženje književnika Crne Gore), 2023.
[3] Milorad Durutović, Orfej u svijetu crnog Erosa (Podgorica: Udruženje književnika Crne Gore, 2023), 65.
