Razgovor vodila: Marina Koblenc
Sin emigranata iz Poljske, doktor političke filozofije, borac za prava svih marginalizovanih grupa, zatvorenik zbog prigovora savesti, empatičan i prema žrtvama iz redova svog naroda, ali i prema onim civilnim koji ginu u Gazi, za Novi magazin govori o svojoj borbi za mir i jednakost između Izraelaca i Palestinaca.
Vi ste član levičarske partije Hadaš u koaliciji sa arapskom partijom i jedini ste Jevrejin u ovoj koaliciji.
Hadaš partija, ili Demokratski front za mir i jednakost, osnovana je 1977. i potiče od Jevrejske komunističke partije osnovane 1919, pre stvaranja Izraela, jedne od najstarijih političkih partija na ovim prostorima. Hadaš je osnovan u duhu nacionalnog partnerstva Palestinaca i Jevreja kao jednog od njegovih osnovnih vrednosti, kao alternativa politici vladajućih partija. Član sam 35 godina. Ekstremna desnica je 2015. htela da se otarasi Hadaša i manjinskih zakonom kojim se podiže cenzus za dobijanje mesta u parlamentu sa dva na 3,5 odsto. Zato se Hadaš udružio sa drugom, arapskom, partijom i formirao Zajedničku listu. Sada smo u koaliciji sa Taalom, levičarskom arapskom partijom koju predvodi dr Ahmad Tibi. Na izborima 2022. dogodilo se da su među prvih pet na koalicionoj listi bila četiri Arapina, i ja kao Jevrejin. Naravno ima mnogo jevrejskih članova u Hadašu uopšte, kao i u njegovom rukovodstvu i listi kandidata za Kneset. Trenutno postoji još jedna, arapska partija, u Knesetu. Nekih 20 odsto izraelskog stanovništva su Arapi.
Vi ste među 1.000 Izraelaca koji su potpisali peticiju kojom podržavaju slučaj koji je Južna Afrika podnela Međunarodnom sudu pravde (MSP) protiv Izraela zbog kršenja Konvencije o genocidu iz 1948. Zato je osamdeset šest od 120 članova Kneseta glasalo da Vas izbaci iz parlamenta. Koja su ta 34 člana Kneseta koji su glasali protiv?
Dozvolite mi da objasnim. Zakon o opozivu je usvojen je 2016. Postoje dve osnove za opoziv: 1) rasizam – zbog čega bi 90 odsto članova Kneseta u ovom trenutku moglo biti opozvano i smenjeno; 2) podržavanje oružanog sukoba protiv države Izrael. U peticiji je traženo zaustavljanje rata i istraga o tome da li izraelska vlada čini genocid u Gazi. Dakle, prvo sam je potpisao jer sam želeo da se rat zaustavi, a time i spase hiljade života, kako Palestinaca, tako i Izraelaca. Drugo, verujem da napad na Gazu nikada nije trebalo da se dogodi, a kad je već pokrenut trebalo je da bude ispitan nepristrasno, odnosno od strane MSP. Izrael nije iznad međunarodnog prava, niko nije. Članovi Kneseta su odlučili da moj potpis na peticiji protumače kao da je jednak podržavanju terorizma protiv Izraela. Drugim rečima, manipulisali su izraelskim zakonom o opozivu, peticijom i mojim potpisom na njoj – to su učinili bez obzira na profesionalno mišljenje dva pravna savetnika (Kneseta i vlade) da ne postoji pravni osnov za opoziv. Nezakonito glasanje se ipak održalo. Čak 1/3 Ješ Atida, naizgled liberalne cionističke partije na čijem je čelu Jair Lapid, i polovina članova partije Državnog kampa Benjamina Gantza, glasali su za moj opoziv, bez obzira što se obe partije pozicioniraju kao alternative desnom krilu. Oni koji su glasali protiv uključivali su pet članova moje stranke, pet iz arapske Raam partije i jedan iz Laburističke partije. Oko 24 parlamentaraca napustilo je plenum kako bi izbegli glasanje, među kojima tri člana Laburističke partije. Parlamentarci su motivisani političkim kalkulacijama, ličnim interesima i strahom, a ne zakonom, a kamoli demokratskim vrednostima. Naslućuje se da će na sledećim izborima biti pokušaja da se spreči Hadaš da se ponovo kandiduje. Oni koji su trenutno na vlasti imaju za cilj da pretvore Izrael u punu fašističku diktaturu.
Ko je dr Ofer Kasif?
Njegovi preci su emigrirali iz Poljske u Izrael 1934. Roditelji su ga opisali kao alergičnog na nepravdu. Dok je bio na univerzitetu u Izraelu, pridružio se levičarskom jevrejsko-arapskom studentskom udruženju. Kasif je doktorirao političku filozofiju na Londonskoj školi ekonomije, a postdoktorske studije je završio na Kolumbija Univerzitetu u Njujorku. Borio se za prava radnika, žena, Palestinaca i svih marginalizovanih ljudi. Bio je prvi Izraelac koji je bio zatvoren tokom prve Intifade od 1987. (Palestinska pobuna protiv izraelske okupacije) zbog odbijanja da služi na Okupiranim palestinskim teritorijama zbog čega je ukupno odslužio četiri zatvorske kazne. Bio je univerzitetski profesor do 2019. kada je postao član Kneseta (Izraelskog parlamenta). Za njega nije kontradiktorno saosećanje prema žrtvama Hamasa dok istovremeno oseća empatiju prema palestinskim civilima, žrtvama izraelskog nasilja.
Da li samo ne odobravate način na koji Izrael vodi rat u Gazi ili ste protiv ovog rata? Ako je ovo drugo, šta je Izrael trebalo da uradi nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023?
Hadaš se protivio ratu od prvog dana. Protivili smo se osveti, moralno i politički, znali smo da pored zločinačkog karaktera, napad na Gazu ne može doneti sigurnost Izraelu, upozoravali smo da će taoci biti ubijeni, žrtvovani za opstanak vlade. Takođe, gustina naseljenosti u Gazi bi dovela do mnogo mrtvih Palestinaca. Da nije bilo okupacije, ne bi bilo ni 7. oktobra. Dozvolite mi da prvo podvučem da u potpunosti osuđujemo napad Hamasa na Izrael koji je bio odvratan zločin protiv čovečnosti i jasan ratni zločin. Da sam bio na vlasti, odmah bih se uključio u pregovore kako za oslobađanje talaca, tako i za postizanje sporazuma koji bi rezultirao palestinskom državom i garantovao sigurnost, slobodu i pravdu svima. Istorija širom sveta nam je pokazala da je raspoloženje javnog mnjenja dinamično. Pre sporazuma iz Osla 1993, Palestinci i Izraelci su bili čvrsto na stanovištu da nastave borbe, odjednom se pojavila trunka nade, većina na obe strane je podržala težnju za mirom. Mir se može postići pre svega okončanjem okupacije, verujem da bi većina na obe strane opet podržala mir.
Da li znate za sigurno da se Hamas krio u svim bolnicama, školama, univerzitetima, džamijama i crkvama koje je izraelska vojska uništila pošto je većina uništena?
Verujem da se Hamas krio u takvim zgradama. Ovo je, nažalost, bila uobičajena praksa u gerilskim ratovima i tokom ustanaka potlačenih naroda, a nije posebna praksa Palestinaca. Dogodilo se tokom građanskog rata u Španiji, građanskog rata u SAD u 19. veku, u antikolonijalnim borbama u Africi, među antifašistima u drugom svetskom ratu, a 30-ih i 40-ih godina dvadesetog veka, Jevreji u podzemlju u Palestini skrivali su oružje u npr. najvećoj sinagogi u Tel Avivu i u kibucima tokom svoje gerilske borbe protiv britanskog imperijalizma. Korišćenje živog štita zabranjeno je Ženevskim konvencijama iz 1948, odnosno zakonima rata, koje je Izrael ratifikovao. Ove konvencije nalažu još dva principa: razlikovanje i proporcionalnost. Razlikovanje civila i ratnika; proporcionalnost koja sprečava da vojni cilj bude napadnut ako je šteta civilima nesrazmerna stečenoj vojnoj prednosti. Izrael očigledno krši obe ove dve odredbe.
Opisali ste to kao „cunami“ ultra cionističkih verskih fanatika u Knesetu i vladi. Jedan segment stanovništva sledi njihov primer, npr. jevrejski doseljenici. Ko su ti ljudi, kakav interes nalaze u takvim političkim partijama?
Zaista su doseljenici i mnogi drugi oni koji ih podržavaju i pomažu. Ti ljudi nemaju moral. Ovi „judeonacisti“, da upotrebimo termin koji je skovao filozof Ješejahu Libovic pre nekoliko decenija, oduvek su postojali. Oni veruju u svoju rasnu nadmoć koju kombinuju sa fundamentalističkim verskim uverenjima, preziru i rugaju se nejevrejima a posebno Palestincima. Zlobno ih napadaju na Zapadnoj obali, pale im domove i njive, sprečavaju ih da dođu do izvora vode, fizički napadaju pastire, čak ih i ubijaju – sve pod okriljem okupatorske vojske, ne zvanično, nego u praksi, oni su jedna vojna grana vlade, nikada nisu bili do sada optuženi niti uhapšeni. To važi i za rulju koja je u julu izvršila invaziju na dve vojne baze u Izraelu, u znak podrške vojnicima koji su osumnjičeni za seksualni napad na palestinskog pritvorenika i u potrazi za vojnim tužiocima koji su ih optužili. Vojska je pozvala policiju, policija nikada nije došla po uputstvu savetnika ministra za nacionalnu bezbednost. Do danas uživaju istu nekažnjivost. Možda smo na ivici građanskog rata.
Da ste na vlasti, uzimajući u obzir emocionalne i fizičke posledice ovog rata i ekstremiste na obe strane, kako biste krenuli u izgradnju rešenja dve države – možete li opisati nekoliko konkretnih koraka?
Poverenje treba izgraditi. Prva stvar koja treba da se uradi je da se doseljenici izmeste sa Zapadne obale. To neće biti lako jer postoje ideološka naselja koja su nastala radi sprečavanja uspostavljanja palestinske države. Postoje sredstva da se to uradi, nasilje ne bi trebalo da bude jedno od njih, ne želim krvoproliće, čak ni svojim neprijateljima. Neki doseljenici će otići mirno ako dobiju naknadu. To bi naravno bilo u interesu Palestinaca, ali i bezbednosti Izraela, celog regiona i sveta. Dalje, jedna od posledica okupacije je i veoma desničarska ekonomska i socijalna politika. Naime, velika većina budžeta je usmerena na očuvanje naselja podignutih pod okupacijom Zapadne obale. Izraelska javnost treba da shvati da će, ako se okupacija završi, biti više raspoloživih sredstava za poboljšanje javnih usluga, zdravstva, obrazovanja, stanovanja, javnog prevoza. Ovo nije samo pravedno, već će dokazati i da je okupacija protivna interesima Izraelaca, posebno eksploatisanih klasa. SAD i EU bi mogle pozitivno da se uključe u ovaj proces, ali rade upravo suprotno.
Možete li nam reći nešto o dr Izeldinu Abuelaišu?
Da, Izeldin je dobar prijatelj. On je lekar iz Gaze. Godine 2009. njegove tri ćerke i jedna od njegovih nećakinja poginule su kada je izraelski tenk pucao na njegovu kuću. Ovo je emitovano uživo. Iako zvaničnici daju neko nategnuto „objašnjenje“ na pitanje zašto su gađali njegovu kuću, odgovor je bio: „jer su mogli“. Nije tražio materijalnu odštetu, već se obratio izraelskim sudovima da utvrde postojanje zločina, da dobije izvinjenje, ali ni jedno nije dobio. Ovo je ponor u koji je palo izraelsko društvo. Otišao je u Kanadu. Godine 2011. napisao je knjigu pod naslovom „Neću mrzeti“. Kada sam poslednji put razgovarao sa njim pre par meseci, on me je obavestio da je oko 30 članova njegove šire porodice u Gazi ubijeno. Bez obzira na to, on se i dalje drži mira, nastavlja da veruje da je mir rešenje i spreman je da živi sa Izraelcima kao braćom i sestrama. Ja mu se divim.
Da li mislite da imate pristalice koji Vam zavide na hrabrosti što otvoreno govorite i radite za pravdu i jednakost za sve, ili Izraelci misle o Vama kao o aberaciji?
Pouzdano znam da ima mnogo hiljada Izraelaca, Palestinaca, Jevreja i drugih, koji nas, mene podržavaju. Šta više, ima onih koji možda ne podržavaju moje stavove o svakom pitanju, ali oni uvažavaju i cene moju posvećenost idejama i ljude koje predstavljam, prilaze mi da mi to kažu tokom demonstracija u kojima učestvujem protiv vlasti, napada na Gazu i za oslobađanje talaca. U stvari, možda postoji više od milion Izraelaca koji su bliski našim idejama, ali se plaše ponekad nasilnog političkog progona koji traje najmanje u poslednje dve godine, a intenzivnije od 7. oktobra.
U trenutnoj atmosferi u Izraelu koju ste opisali, da li se plašite da biste mogli biti meta nasilja?
Da, stalno se plašim. Postoje pretnje. Najpoznatije političko ubistvo bilo je ubistvo premijera Jicaka Rabina koji se zalagao za mir. Postoji ozbiljan rizik, znam to, nasilje nad mnom može biti neizbežno. Ali nikada neću dozvoliti da me strah kontroliše niti da dominira mojim uverenjima, govorom i postupcima. Ako bih to uradio, to bi moglo uticati na druge što bi dovelo do poraza našeg tabora, neću dozvoliti da se to desi. Tvrdoglav sam kao Izeldin, neću se predati bez obzira na posledice. Nastaviću da se borim za prava Palestinaca i bolji Izrael, ovo dvoje je povezano.
Prevod: Zorana Kostić/Novi Magazin
