Primjer konvertita koji je okrenuo valjda sve kapute što su se nudili u konfekciji naše političke robe: od mladog komunista, samoupravnog privrednog „kadra“ do maspokovca. A kad je momenat došao, odmah i člana stranke koja je prva digla poklopac paklenog kazana
Piše: ĐORĐE MATIĆ
Ima tome dosta godina kako mi momentalnu nelagodu i iritaciju izaziva jedna dugo nerazumljiva simpatija mnogih beogradskih poznanika, kao i neznanaca, u širokom krugu medijskih ljudi, novinara, glumaca, muzikanata, političara (dobro, to ne čudi), do taksista, konobara i takozvanog običnog svijeta. Uza sve što taj narod tamo, onako spektakularno nezainteresiran za bilo koju složeniju dinamiku s ove strane, trajno okrenut sebi poput svih stvarnih (bivših) centara, osjećao i mislio o ovoj pak ovđe zemlji otkad je nastala, od dobronamjernosti do najgorih refleksa – kad se spomene posljednji „zajednički“ predsjednik SFRJ, koji će nakon najgorih deset godina postati i predsjednik Hrvatske u dva duga mandata – lica se razvuku u osmijeh naklonosti. Neki što su dovoljno dugo u javnom životu još pričaju anegdote iz kafana i druženja s početka devedesetih, skice o prirodnom socijalnom majstorstvu i neposrednosti hrvatskog političara oštre kratke kose i brade. Nekako teško je dijeliti to veselo raspoloženje kad se čovjek sjeti da su se ta njihova kafanisanja odvijala dok je sve gorilo i zemljom koju je dotični neiskreno dužio događale se neizrecive stvari.
Trideset godina kasnije, osim kod ekstrema i podzemlja društva, minuli politički rad toga čovjeka sada u visokim godinama, u konsenzusu se drži frapantno visoko, iako je on, po svim točkama, primjer konvertita koji je okrenuo valjda sve kapute što su se nudili u konfekciji naše političke robe: od mladog komunista, samoupravnog privrednog „kadra“ do maspokovca. A kad je momenat došao, odmah i člana stranke koja je prva digla poklopac paklenog kazana da iz njega izađu najmračniji nagoni i koja nam nakon svega i dalje zavrće vratove evo već četvrto desetljeće.
U prvim godinama nove, jezive vlasti, pored stvarne moći, mnogo je i govorio. Loše. Frazerski, drvenim ritmom, neprirodnim pauzama, afektirajući i u dikciji (kao i svi što kod nas afektiraju – glas „ć“ pretvarao u „č“). Sadržinom, pak, u govorima provlačio je dotad javno nečuvene stavove, pristajao uz revizionizam najstrašnijeg perioda nacionalne povijesti i, kao i njegov šef, u isti čas pravio „sintezu“ povijesnih antagonizama na putu „nacionalnog pomirenja“, spajanja nespojivog, kao pravi kovač drvenog željeza, kao u sramno oportunističkoj i opscenoj, a deceniju i pol sakrivanoj australijskoj rečenici o vlastitoj naciji kao „pobjedničkoj“ i ’41 i ’45.
Po povratku iz Beograda u jesen ’91 govorio je da je njegov zadatak izvršen i da Jugoslavije više nema (poslije je ispalo da su drugi to učinili, nije on, kakvi). I gore – da ovdašnji Srbi, ova tužna korjenika što se zapatila vjekovima ovđe i jedva preživjela prošlo stoljeće, može da odnese sobom (a kud to?) samo blato na opancima (naravno da se poslije vadio i za to). Nakon svega, baš tamo gđe je te ljude unaprijed otpremao početkom devedesetih i gdje ih je kasnije i njegova ideologija protjerala, postao je prošlih godina čak i omiljen gost po najgledanijim tok-šou emisijama.
Kad su ga ipak pitali šta sa svime onime prije, kad bi ga bojažljivo pozvali na red i citirali mu izjave, prvo se nije sjećao, pa nekako kao da se ispričavao. I odmah kvario onom ogavnom rečenicom, čestom kod svih što su se uprljali a sad bi da se vade: „…bilo je takvo vrijeme“. Ajde? Kako nije svima bilo? Kako je „takvo vrijeme“ uvijek samo onima što su se neodgovorno, upravo barapski ponašali kad je trebalo tako malo da bude drugačije?
Pa kad više nije „takvo“ vrijeme, nego je, razumije se, „ovakvo vrijeme“, i pošto je u javnom govoru umukao odavno, prešao je na pisanje. I ovih dana objavio i predstavio svoje memoare, na hiljadu stranica papira.
Na promociju došao mu je i kurentni predsjednik – po liniji temperamenta i jednakog osjećaja za odgovornost, i on brzoplet, površan verbalni egzibiconist prvoga reda. I gle – još jedan što preko izaziva simpatije („e fora vam je onaj vaš, ludak, ume da zavuče“, vidim u retrovizoru oduševljenog taksistu).
Jasno je otkud ta naklonost, i za prvoga i za drugoga. Naime, oni tako nevjerojatno pašu i lako se uklapaju upravo u onu okolinu. U ačenje, verbalne improvizacije, pretjeranosti koje se ne štede, samo nek se namjesti publika, u diskurzivno ‘vatanje svih vrsta krivina i još od orijentalnog doba preostalih nebrojenih oblika „okruglina na ćoše“. To je čitava jedna tradicija narodskog čovjeka u politici, praznog a snalažljivog, bajapašićevskog tipa bez istinskih uvjerenja, što ima repertoar i za astal u kafani i za skupštinsku govornicu. A kad se dokaže vremenom da je izgovorenim takav pravio silnu štetu, onda mangupski, trikovima, nekad arogantno a nekad potuljeno, igrajući „na preskakalo“, na kraju promrsi negđe u stranu: „pa dobro, bilo pa prošlo, šta ima veze…“
Jezik je kao i inače uvijek ključ. I kad se ovaj prvoborac kontrarevolucije bio odmetnuo od zlog demijurga i prešao u opoziciju, netko se u redovima uličarskog otpada i političkog podzemlja dosjetio kako da ga uvrijede: nazvali su ga „Burdušem“. To je trebala biti kulturrasistička uvreda, čudno anakrona za taj trenutak odavno očišćenog zajedničkog kulturnog pamćenja, što se pozivala na davnu i čuvenu ulogu velikog srpskog glumca i komičara Jovana Janićijevića. „Burduš“, biva – Srbijanac, a može i Cigan, isto je. Neočekivano duhovito – ta kanalja obično ima najniži, potpuno stupidan smisao za humor. Ali bio je to i test za neke: ako je čovjek imao i mrvu osjećaja za čestitost, tada je, ako ikad, refleksno htio da ga obrani, odbijajući drugu razinu ove dosjetke i njenu moralnu odvratnost. I poželio da ismije ismijevače koji nisu uviđeli da su odali i vlastitu kulturnu popudbinu. Čudno: ako je išta oljudilo političara kojega danas hoće da predstave kao onoga tko je mogao biti rješenje, iako je većinu svojeg javnog rada ustvari bio problem – to je bila ta prispodoba.
Na predstavljanju prva dva dijela tih memoara, kao i nekada u govorima, pozerskije naslovljenih nego što bi tu bilo ikakva važnijeg sadržaja i materijala, današnji predsjednik htio je također da ispadne duhovit. I kako drugo da bude nego jedinom školom humornog govora koja uvijek radi, koja će pouzdano biti efektna. Obratio se prethodniku citirajući, kako reče, „familiju Topalović“ (gdje nestade obitelj?), to jest repliku iz „Maratonaca“ Kovačević/Šijanovih, citat što je ušao u jezik, u nepisanu antologiju jugoslavenske civilizacije: „…ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.“
E malo i mi da zluradimo. Nastranu nedosljednost, brisanje čitave kulture, pa uvođenje ponovo, kad se shvatilo da je bez nje ne samo bljutavo i prazno – nego i da je (evo i potvrde!) ona u svima i dalje, trajno ugrađena u kulturnu matricu, u samu misao. I da se bez nje nekada ne može ni izraziti. Ili ako netko misli da nije: eto, nek mi nađe sličan citat iz ovdašnje kulture, odgovarajuću lucidnost i dvoznačnost iz ovdašnjeg nacionalnog kulturnog kanona, citat koji će nadmašiti Kovačevićev i učiniti ga bespotrebnim i nadvladanim, prevaziđenim (izbačenom riječju rečeno).
Dok memoarist i politički maratonac zaista trči „počasni krug“, nasljednik je citatom optrčao pak drugačiji krug. Puni, simbolički – kojim se vraća tamo gđe oduvijek pripada.
Izvor: p-portal.net
