Piše: Džim Kavana
Prevod: Žurnal
Sjedinjene Američke Države su na ivici Trećeg svjetskog rata na tri različita fronta. Njihova socijalna ekonomija i infrastruktura su u rasulu. Aktivno učestvuju u genocidnom etničkom čišćenju — ubijajući desetine, ako ne i stotine hiljada, uglavnom djece i žena, i pljujući na svaki princip humanitarnog i međunarodnog prava — u ime atavističkog projekta kolonijalnih naseljenika.
Više nego ikada su prezrene, a od njih se strahuje manje nego ikada u svijetu koji se otima njihovoj kontroli. I onda, u takvoj katastrofalnoj situaciji, američka politička i medijska kultura izbacuje dve najnekompetentnije figure koje je moguće zamisliti da se bore za ulogu vođe koji nas vodi u provaliju.
Američki izborni sistem je uvrjedljivo antidemokratski. Zasnovan na kontroli donatora, šarenilu netransparentnih sistema glasanja i prebrojavanja, uključujući i zatvorene elektronske mašine koje bi mogle omogućiti neotkrivenu prevaru, i sve to krunisano elektorskim koledžom.
Donald Tramp i Kamala Haris su dvije najsavršenije klovnovske figure koje vode ovaj izborni cirkus, koji izgleda garantuje da će se završiti borbom oko rezultata.
Pravi odgovor na ovo trebalo bi da bude organizovan javni, politički bojkot.
Vladajuća klasa ne mari mnogo za to koji klovn iz dvopartijskog sistema vodi cirkus; ono čega se najviše plaši je većina ljudi koja ne glasa, što oduzima legitimitet sistemu.
Take note of which Trump comments provoke controversy, and which don't. Trump said this week that he "gave" the Golan Heights to Sheldon and Miriam Adelson, his top funders, who came to the White House "almost more than anybody." Not a peep about this brazen admission of graft pic.twitter.com/MaJLFnH7oi
— Michael Tracey (@mtracey) September 22, 2024
Tramp je nedavno izjavio:
„Kao što sam obećao, priznao sam Jerusalim kao vječnu prestonicu Izraela i otvorio američku ambasadu u Jerusalimu, Jerusalim je postao prijestolnica. Takođe sam priznao izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni. Znate, Mirijam i Šeldon bi često dolazili u Bijelu kuću, verovatno više od bilo koga ko nije zaposlen tamo, i uvijek su tražili nešto…
I čim bih im dao nešto, uvijek za Izrael, čim bih im dao nešto, tražili bi još. Rekao sam: dajte mi par nedelja, molim vas?
Ali dao sam im Golansku visoravan, a oni je nikad nisu tražili. Znate, 72 godine su pokušavali da riješe pitanje Golanske visoravni, zar ne? Čak ni Šeldon nije imao hrabrosti da to traži. Ali ja sam rekao: znate šta? Rekao sam Dejvidu Fridmanu: daj mi brzo predavanje, pet minuta ili manje, o Golanskoj visoravni. I on je to uradio. I ja sam rekao: hajde da to uradimo. Završili smo to za oko 15 minuta, zar ne?“
Ova izjava je još gora od njegovog ozloglašenog odgovora kao kandidata na Republikanskoj debati 2015. godine:
„Pitanje: Takođe ste podržavali niz drugih liberalnih politika i donirali ste nekoliko demokratskih kandidata, uključujući Hilari Klinton i Nensi Pelosi. Objasnili ste te donacije rekavši da ste to radili da biste dobili poslovne usluge. Nedavno ste izjavili, citiram: ‘Kad doniraš, oni rade šta god ti želiš.’
TRAMP: Bolje da vjerujete… Reći ću vam da je naš sistem pokvaren. Donirao sam mnogima. Prije ovoga, prije dva meseca, bio sam biznismen. Donirao sam svima. Kad bi zvali, donirao bih. I znate šta? Kad mi je nešto trebalo od njih, dvije godine kasnije, tri godine kasnije, zvao bi ih. Bili bi tu za mene. I to je pokvaren sistem.
Pitanje: Šta ste dobili od Hilari Klinton i Nensi Pelosi?
TRAMP: Reći ću vam šta. Od Hilari Klinton sam tražio da dođe na moje vjenčanje i ona je došla na moje vjenčanje. Znate zašto? Nije imala izbora! Zato što sam joj dao [novac].“
Tramp — navodni kandidat protiv „Močvare“ — govori nam da je, kao predsjednik, svoje najveće donatore imao u Bijeloj kući „skoro više od bilo koga osim onih koji tu rade“, i da su uvijek nešto tražili, „uvijek za Izrael“, i da je bio spreman da im da šta god su htjeli, kršeći decenijsku osnovu američke spoljne politike i međunarodnog prava da bi to učinio.
Zapravo, bio je toliko nestrpljiv da udovolji, da im je poklonio kršenje dugogodišnje nacionalne politike i međunarodnog prava koje „nisu ni tražili“ — priznanje izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni. To je bilo pitanje nacionalne politike i međunarodnog prava o kome nam kaže da nije ništa znao, i koje je bio spreman radikalno da promijeni nakon „pet minuta ili manje“ lekcije od ultracioniste.
Tramp nam govori da je predsjednik Sjedinjenih Država, a on je kao predsjednik, bio samo figura koja, u zamjenu za novac, prima naredbe od svojih donatora kao sluga, i koristi aparat američke vlade i svoju poziciju upravnika globalne imperije da bukvalno „daje“ dijelove drugih zemalja svojim donatorima.
Zato što „kad ti daju, radiš šta god žele da radiš.“ Govori nam da je, kao političar i predsjednik, postao upravo ono što je 2015 govorio o svojim protivnicima. Tramp 2024. nam potvrđuje, i hvali se time: „to je pokvaren sistem.“ Bolje da vjerujete.
Možete li reći „diktatura buržoazije“?
Izazivam bilo kog sljedbenika MAGA da negira da bi, ako čuje da neki demokrata priča kako su „Džordž i Aleks“ Soroš (umesto „Mirijam i Šeldon“ Adelson) kao njegovi/njeni najčešći gosti upravljali Belom kućom, naređujući promene koje ruše dugogodišnju nacionalnu politiku i međunarodno pravo, odmah osudio/la kao izdajničko „močvarno stvorenje.“
Honored to host Governor @Tim_Walz at my home in New York City! pic.twitter.com/gRtjQrnu7N
— Alex Soros (@AlexanderSoros) September 24, 2024
Siguran sam da će svaki sljedbenik MAGA reći: „Ali Bajden/Kamala/demokrate rade istu stvar! Samo što nisu toliko očigledni u tome.“ I u pravu su. I to je poenta, cijela poenta dvostranačkog sistema. I to je razlog, glavni razlog, zašto dominantna frakcija vladajuće klase ima animozitet prema Trampu.
Demokrate prikrivaju i glatko prevazilaze svoje podaničko služenje vladarima nježnijom, ljubaznijom, „progresivnom“ retorikom i upornim tvrdnjama da zastupaju „srednju klasu“ („radnička klasa“ je ostala zaglavljena u 20. vijeku). Tramp, koji je zarobio Republikansku stranku, stalno iotvoreno govori ono o čemu se treba šutati.
On je opušten u hvalisanju oko toga kako njegovi megadonatori upravljaju Belom kućom jer sebe smatra jednim od njih, rođen u njihovom klubu, pa šta je u tome loše? Demokrate zauzimaju tiši, skromniji stav kada su pozvani da upravljaju domenom svojih gospodara.
Mnogo je ljudi, uključujući dugogodišnje demokrate, koji su s pravom toliko ljuti zbog nekompetentnosti, neuspeha i izdaje Bajdena i Harisove i demokrata, da razmatraju da glasaju za Trampa, samo da bi nešto promenili. Jedan od mojih čitalaca je sažeto opisao razlog za Trampovu privlačnost izvan njegove MAGA baze: „Činjenica je da postoji nešto u Trampu za šta duboka država misli da ne može da kontroliše.“ Ta privlačnost je samo pojačana nakon dva pokušaja atentata.
Ne može se poreći da duboka država ne vjeruje Trampu, i to s razlogom: niko, uključujući i njega samoga, ne zna šta će sljedeće uraditi ili izgovoriti. Nema čvrstu političku ideologiju, samo nekoliko djelića ideja, od kojih neke nisu loše. Ali on nema intelektualni kapacitet ili političku sposobnost da ih sprovede. A ima i mnogo loših ideja.
Ponekad i obe istovremeno — kao kada je naredio napad na Iran i povukao ga u posljednjem trenutku. Narcizam i konfuzija maskiraju nesigurnost. Upravo suprotno od načina na koji želi da ga vide, Tramp je zapravo slab, nesiguran politički akter, podložan manipulacijama — posebno onih koje doživljava kao bogate prijatelje ili snažne ljude, koji znaju kako da rukuju njegovim narccizmom i potrebama.
A ti ljudi obično dolaze iz redova duboke države (kapitalistički moguli, vojno-obavještajni operativci i neokonzervativni ratni huškači) s kojima se okružio. Oni će ga, kao i donatori, natjerati da uradi šta god požele.
OK, možda devet puta od deset. Kako je pisac Kejton Vajs rekao, klađenje na Trampa je kao igranje ruskog ruleta s pet metaka u revolveru. Ali ideja da će Tramp ovog puta biti drugačiji, u bilo kom programskom smislu — da će prihvatiti i boriti se za nečiji drugi program slobode govora ili „Ponovnog činenja Amerike zdravom“ nasuprot njegovom proklamovanom programu da ponovo učini Ameriku, i Izrael, „moćnim“ — pusta je želja, isto kao i ideja da će neko gurnuti Kamalu ulevo.
Molim vas, jeste li zaboravili da je već bio predsednik četiri godine? Je li se nešto fundamentalno promenilo? Mislite li da on nije isti onaj čovjek koji je proganjao Džulijana Asanža i naredio ubistvo iranskog generala Kasema Sulejmanija?
Tramp je neobrazovan, arogantan, narcisoidni potomak vladajuće klase, koji se hvali time što jeste, ali na načine koji često sramote i mogu potkopati podršku za kapitalističku diktaturu i američku imperiju.
Govori nam da će da „učini Izrael ponovo velikim“ (jer i on misli da je to posao američkog predsjednika), razneti Iran u komade, utjerati Rusiju i Kinu u pokornost, natjerati Amerikanke da prestanu da razmišljaju o pravima na abortus, i, da, „ugasi internet.“
On misli da treba da bude predsjednik jer je ono što jeste i vjeruje da će se pričom izvući iz svake situacije ako njegova arogancija postane previše očigledna.
Naravno, demokrati, koje sada vodi Harisova, su nadmeni, licemjerni branioci vladajuće klase, američkog imperijalizma i cionizma, koji usvajaju bilo koju retoričku strategiju koja bi mogla prevariti nezadovoljne grupe da o njima pomisle nešto drugo. Ali mnogi ljudi su već upućeni u njihove igre i ne vjeruju više ni jednoj njihovoj riječi.
Kamala je miljenica demokratske donatorske elite još otkad je ustoličena na sastanku 2017. godine u Hemptonsu „sa najvećim pristalicama Hilari Klinton“, gdje je, „već rečeno da je najveći prikupljač sredstava demokrata“, „proširila svoj uticaj i ambicije“ i o njoj se „govorilo kao o mogućem kandidatu za predsjednika 2020. godine.“
Nažalost, nije dobila nikakve glasove od stvarnih ljudi i, nakon svog žestokog napada na Džoa Bajdena — Ne brinite, „To je bila debata!“ — odustala je od trke prije izbora u Ajovi. Ne brinite, donatorska elita ju je uvrstila na predsjedničku listu 2020. godine i učinila je ovogodišnjim predsjedničkim kandidatom — bez bilo kakvih izbora.
Kamala nam ne govori mnogo o tome šta će uraditi jer ni sama ne zna šta će uraditi. Njena praznina i oportunizam očigledni su u njenim nebuloznim odgovorima na konkretna pitanja, što zapanjuje čak i Opru, kao i njenom bizarnom pokušaju da se pretvara da je novajlija koja nije bila dio Bajdenove administracije poslednje tri i po godine.
Kamala misli da bi trebalo da bude predsjednica zbog toga što nije Tramp i jer se dokazala kao poslušni sluga donatora. Mogla bi da postane predsjednica govoreći što manje i dopuštajući ljudima koji žele vidjeti ono što ne postoji da na nju projektuju ono što traže.
Savjet za oba kandidata: „Bolje je da zatvorite usta i izgledate kao budale nego da ih otvorite i otklonite svaku sumnju.“
Americans: hurricane relief please
Washington: Sorry did you say send thousands more troops to the middle east to support the Israeli invasion of Lebanon?
Americans: no, hurricane relief
Washington: Okay you drive a hard bargain but troops are on their way to the middle east now— Caitlin Johnstone (@caitoz) September 30, 2024
Kuće, kovčezi i ljudi plivaju po Sjevernoj Karolini i Tenesiju, Izrael nastavlja da ubija i osakaćuje stotine ljudi nedeljno u Gazi i bombarduje i napada Liban, Iran je upravo ispalio salvu od stotine balističkih raketa na Izrael, SAD su poslale 40.000 vojnika u neobjavljeni rat, i sada čekamo da vidimo kako će se katastrofe odvijati dalje.
Oba ova neuka, imperijalistička i razjareno cionistička kandidata pokušavaju da na svojoj strani zadrže sve veći broj Amerikanaca, koji su s pravom ljuti jer ništa ne dobijaju od američkog kapitalizma i imperijalizma. Ljude koji su hermetički zatvoreni u dvopartijskom kordonu, u kojem mogu biti razneseni u komadiće kad počne Treći svjetski rat ili smrvljeni dok se njihova infrastruktura i društvena ekonomija iscrpljuje od strane vampira koji žeđaju za profitom.
„Blekston“ sada kupuje kampove sa mobilnim kućicama, da izvuku još više novca iz ljudi koji žive u posljednjem bastionu pristupačnog stanovanja. Ali ne brinite, Izrael i Ukrajina dobili su po 8 milijardi dolara.
U sred sveg ovog haosa od ogromnog značaja, nemamo pojma ko zapravo vodi zemlju. Činjenica da je predsjednik figura vladajuće klase i aparata duboke države nikada nije bila očiglednija, ili prihvaćena sa više bezbrižnosti. Vudro Vilson i Ronald Regan morali su da prikrivaju svoje slabosti. Sada cijeli svijet zna da je Džo „isključen“, i svima je svejedno. Predsjednik je nula.
Ipak, bilo je predsjednika koji su bili pametni. Ili barem kompetentni. Ili barem artikulisani. Ili barem ubjedljivi. Ruzvelt, Kenedi, Obama, pa čak i mladi Regan, u izvjesnoj meri. Ovo dvoje nisu ništa od toga. U vrijeme u kojem je inteligentno državništvo neophodno više nego ikad, gori su od čiste nule.
Jedno od ovo dvoje će postati predsjednik Sjedinjenih Država. Misliti da je bilo ko od njih anti-establišment, antiratni kandidat za slobodu govora koji će spasiti demokratiju, ili isušiti močvare, ili izbjeći katastrofe sa kojima se suočavamo, znači biti oboljeo od sindroma mržnje prema Trampu ili njegove suprotnosti, kulta ličnosti MAGA.
Vjerujte onome što su vam predsjednici Sjedinjenih Država rekli o sebi i ovoj zemlji. Sa bilo kojim od njih, kao što je Bajden rekao: „Ništa se neće fundamentalno promijeniti.“ Ova zemlja će i dalje biti, kako je drugi čovjek rekao, „oligarhija sa neograničenom političkom korupcijom.“ I, kako je još jedan čovjek rekao, najsvježije i najsažetije: i jedno i drugo će raditi „šta god njihovi donatori žele da rade.“ Posljedice su neizbježne. Propast Amerike izgleda nepovratna. Ko god da postane predsednik, biće to katastrofa — za nas i za svijet.
Džim Kavana je predavao književne i kulturne studije na univerzitetima Prinston, Karnegi Melon i Veslejan, ipiše političke analize za nezavisne medije. Čest je gost na emisijama „The Critical Hour“ i „Political Misfits“ na Radio Sputnjiku, i na PressTV-u. Njegovi radovi se mogu naći na njegovom Substack-u i YouTube i Rumble kanalima. Bio je jedan od osnivača „NYC Free Assange.“
Izvor: Consortium News
