Piše: Ranko Rajković
Svjedočeći da dva popisna poljupca, prvi 2011. godine i drugi 2024. godine nijesu uspjela probuditi uspavanu ljepoticu nacionalne svijesti, a pritom svjesni da će otrov ideološkog vretena još dugo djelovati ne ostaje nam ništa drugo nego da se pozabavimo groteksnošću crnogorske popisne bajke iz 2024. godine i zapitamo se:
Mogu li rezultati popisa uticati na poljoprivrednu mehanizaciju, konkretno na cijenu traktora. Tvrdim nacionalistima koji na čelu sa bivšim premijerom uđoše u Podgorički parlament sada bi trebalo više traktora da isele sve one koje su namjeravali iseliti prije 4 godine jer im se u međuvremenu, po popisu stanovništva 2024. godine, broj povećao.
Hoće li se rezultati popisa odraziti na muzičku i tekstilnu industriju jer oni kojima bjehu namijenjeni selidbeni traktori pokušaće da se revanširaju inicijatorima svoga preseljenja preko pjesama i zastava-trikolora. Zagovarači traktorijade odgovoriće im svojim pjesmama i svojom zastavama.
Osobe delikatnijeg muzičkog ukusa poput višestrukog bivšeg premijera i predsjednika države upotpuniće muzički spektakl starom pjesmom o novim procentima. “Što ako pjevamo? Pjevaćemo iz inata jer smo jači preko osam procenata“ odjekivaće sa zvučnika koje je zajedno s mikrofonom rukovodstvo partije preselilo iz izbornog u estradni štab.
Sve u svemu rezultati popisa stvoriće uslove za razvoj i muzičkog i tekstilnog biznisa. Još više će se pjevati. Još jače će se razvijoriti zastave.
Za sada ostaje nepoznato kako će se rezultati popisa odraziti na proizvodnju patriotizma. Hoće li ona rasti ili opadati. Hoćemo li patriotizam izvoziti ili uvoziti. Ne možemo dokučiti ni koliko ćemo još dugo patriotizam moći koristiti kao platežno sredstvo.
Da li ljudi koji trijumfalno i s velikom sigurnošću saopštavaju da su na ovom popisu uspješno odoljeli etničkom inžinjeringu (zarazi) stiču imunitet. Hoće li ih stečeni imunitet uspješno štititi do narednog popisa 2034. godine, pod uslovom da im se u međuvremenu partija ne raspadne ili ugasi.
Što će biti s onima koji u narednom periodu, zanemare svoja popisna dokumenta, dobiju amneziju, alergiju, postanu nezainteresovani za bilo kakva izjašnjavanja? Kako će na njih reagovati oni drugi koji svako malo otkrivaju nove istorijske izvore zbog čega im se uspjenuša nacionalna krv i smanji prag tolerancije na osjetljivoj identitetskoj skali?
Mogu li rezultati popisa skratiti muke biračkom spisku, uštedjeti nam zajedničko vrijeme i zajednički novac, komplikovana seljenja i vraćanja stanovništva, usvajanjem predloga – da se odustane od novih organizovanja i ponavljanja izbora na lokalnom nivou?
S obzirom da su sve partije u rezultatima popisa složno prepoznale starost populacije kao veliku opasnost za državu, na kraju ove analize posvetimo se mladima i crnogorskom školsko-obrazovnom sistemu u kome mladi stasavaju.
Tokom totalitarne vladavine DPS-a školsko-obrazovni sistem Crne Gore je osmišljen na štetu kulture i jezika kojim je, po rezultatima popisa i 2011. i 2024. godine govorila većina stanovništva Crne Gore. Tu tešku grešku ili zlu namjeru valjalo bi ispravljati sistematski, po etapama.
U prvoj etapi treba pokazati razumijevanje ako popisni rezultati sa zakašnjenjem otvore školska vrata, iz crnogorskih lektira već izbačenim, Jovanu Jovanoviću Zmaju i Aleksi Šantiću. Zmajeva pjesma “Ala je lep ovaj svet” je prevaziđena. Suvišno je objašnjavati zašto. Slično je i s Aleksom Šantićem. Uporedimo li sadašnju Boku sa pjesmom “Boka” Alekse Šantića shvatićemo da su to dvije Boke. Današnja Boka nije ni nalik nevjesti Jadrana. Opustošena je, ponižena, ocrnjena i unazađena.
Međutim Ježurki Ježiću, liku iz književnog djela Branka Ćopića, koji je i u pjesmi i u praksi potvrdio da crnogorske šume doživljava kao svoj slatki dom treba omogućiti povratak u školu među osnovce. Mora se to uraditi ne samo zbog djece već i zbog njihovih roditelja koji na popisu stanovništva jasno saopštiše na kom jeziku i o čemu pričaju sa svojom djecom.
Možda i Miloš Crnjanski može da sačeka. Navikao se on na emigraciju. Međutim ukoliko mu “Seobe” budu prevedene na Crnogorski jezik, što bi predstavljao veliki događaj uprkos neugodnim asocijacijama na Traktorske Seobe, stigla bi nam uz Crnjanskog i knjiga o Crnjanskom lijepog i duboko smisaonog naslova – “Biografija jednog osjećanja” autora Mila Lompara. Priča o životu i djelu Miloša Crnjanskog bila bi korisna lektira našim srednjoškolcima, studentima i slobodomislećim ljudima. Pomogla bi im da shvate kakve uloge igraju kultura i samosvijest u vremenima politikom uskovitlanih strasti.
Zemlji u kojoj se ljudi ne bi plašili ili izvinjavali zbog iskazivanja svojih osjećanja, niti bili kažnjavani zbog razumijevanja tuđih osjećanja popis stanovništva bi zaista predstavljao samo golu statistiku sa biografijama utopljenim u moru brojki.
Da li će i kada Crna Gora do tog stadijuma doći?
