Piše: Dimostenis Mihopulos
Preveo sa grčkog: Nikola Gačević sveštenik
Poslije V vijeka po Hristu i raspada zapadnog dijela Rimske vaseljene, Evropa se iz korijena mijenja. Goti, Franci, Saksonci, Langobardi i druga germanska plemena naseljavaju se na nekadašnjim rimskim teritorijama i obrazuju nove političke tvorevine. U istom razdoblju hrišćanstvo se širi i zapadnim svijetom. Kraljevi primaju krštenje, podižu se hramovi, episkopi preuzimaju značajnu ulogu, a hrišćanski simboli postaju dominantni u javnom prostoru.Uobičajena istoriografija u tome gotovo po sebi razumljivo vidi rađanje „hrišćanske Evrope“. Međutim, upravo se ovdje krije jedna od najdubljih zabuna u tumačenju istorije.
Jer jedno je hristijanizacija, a nešto sasvim drugo prihvatanje Hrista.
Hristijanizacija prije svega označava spoljašnju promjenu. Jedan narod prima krštenje, mijenja javne obrede, podiže hramove, ukida stare idole, usvaja novi kalendar praznika i uvodi hrišćanski element u svoj javni život. Društvo prestaje da bude otvoreno pagansko. Simboli se mijenjaju. Javni oblik života se preobražava.
Prihvatanje Hrista, međutim, označava nešto mnogo dublje. Ono ne podrazumijeva promjenu simbola, već promjenu središta prema kojem čovjek usmjerava svoj život. Ono znači preobražaj same antropologije. Znači da se u središte, u kojem su se ranije nalazili pleme, moć, rat, gospodarenje i nasilje, sada postavlja raspeti Hristos, odnosno smirenje, pokajanje, žrtva, praštanje, ljubav i zajednica ličnosti.
Jedno društvo nije istinski prihvatilo Hrista samim tim što je ispunilo svoju zemlju hramovima. Mjerilo je mnogo dublje: ko postaje uzor čovjeku? Kome se jedno društvo istinski divi — osvajaču ili mučeniku, ratniku ili svetitelju, gospodaru ili pokajniku, moćniku ili onome ko se žrtvuje za drugoga?
Ali zašto germanska plemena prihvataju hrišćanstvo? Ne prvenstveno zato što ih Jevanđelje iznutra preobražava, već zato što im je potreban novi oblik jedinstva. Njihov svijet je rascjepkan, plemenski ustrojen, nasilan i neprestano zahvaćen ratovima. Male ratničke aristokratije neprekidno se sukobljavaju, dok slom rimskog upravnog poretka ostavlja za sobom prazninu u pogledu legitimiteta i društvene kohezije. Hrišćanstvo nudi nešto što plemenske religije više ne mogu da pruže: univerzalni jezik legitimiteta, zajedničku sliku svijeta i nadplemensko načelo ujedinjenja. Ono nudi ustanove, pisanu kulturu, obrazovano sveštenstvo, kontinuitet uprave i, prije svega, novi sakralni jezik kadar da politički poveže raznorodne svjetove. Hristijanizacija tako postaje ne samo duhovni izbor nego i istorijska nužnost. Međutim, upravo se tu nalazi problem: jedno je koristiti hrišćanstvo radi stvaranja spoljašnjeg jedinstva, a nešto sasvim drugo istinski prihvatiti raspetoga Hrista kao novo središte svoga svijeta.
Ako neko želi da vidi šta istinsko prihvatanje Hrista zaista znači, mora se najprije okrenuti Istoku prvih hrišćanskih vijekova. Crkva nije rođena iz trijumfa i vojnih pobjeda, već usred progona. Tokom tri vijeka hrišćane odvode pred sudove, muče, zatvaraju, raspinju, bacaju pred zvijeri; oni gube imovinu, čast i život. Pa ipak, ne odgovaraju vojskom. Ne osnivaju paravojne odrede. Ne traže osvetu. Ne pretvaraju Jevanđelje u program gospodarenja.
Svetitelj postaje veći uzor od vojskovođe. Mučenik postaje uzvišeniji od pobjednika. Podvižnički život uzdiže se iznad političke moći. Čak i kada carstvo postane hrišćansko, najdublji uzor ostaje čovjek koji pobjeđuje samoga sebe, a ne onaj koji pokorava druge.
Zato ni u Romaniji*, uprkos njenim ogromnim greškama, padovima i protivrječnostima, vlast nikada ne postaje vrijednost sama po sebi. Car nije bog. Nije nepogrešiv. Ne stoji iznad Jevanđelja. Crkva ga neprestano postavlja pred Hrista kao pred ogledalo. Svetitelji, monasi, episkopi i Oci razobličavaju careve, sukobljavaju se sa vlastima, bivaju prognani i zatvarani. Sveti Jovan Zlatousti sukobljava se sa carskim dvorom i umire u izgnanstvu. Sveti Maksim Ispovjednik biva mučen jer odbija da izda vjeru. Carevi ikonoborci sukobljavaju se sa monasima i narodom. Vlast, dakle, ne stiče legitimitet sama po sebi. Ona podliježe sudu.
Upravo se ovdje pokazuje velika razlika u odnosu na nastanak Zapada.
Germanska plemena zaista su bila hristijanizovana. Primila su krštenje, podizala hramove, prihvatila episkope i prizivala ime Hristovo. Pa ipak, nisu istinski prihvatila Hrista. Najdublje središte njihovog svijeta nije se promijenilo. Umjesto da Jevanđelje preobrazi njih, oni su Jevanđelje uklopili u sopstveni svijet.
Stari etos ostao je gotovo netaknut. Moć je i dalje bila najviša vrijednost. Ratnik je ostao uzor čovjeka. Gospodarenje je ostalo cilj. Nasilje se smatralo prirodnim sredstvom uspostavljanja poretka. Plemenska pripadnost ostala je dublji izvor identiteta od pripadnosti vaseljeni. Čak je i hrišćanstvo često korišćeno za legitimisanje takvog sistema.
Ovdje je potrebno iznijeti jedno presudno pojašnjenje. Ne govorimo o potpunom odsustvu Hrista na Zapadu, niti o svijetu u kojem nije bilo svetitelja, ispovjednika i istinskih nosilaca duhovnog života. Crkva je sve do Velikog raskola i dalje jedinstvena, a blagodat Božja ne prestaje da dejstvuje. I Zapad rađa svetitelje, monaške pokrete i ličnosti duboke vjere. Međutim, kada govorimo o prihvatanju ili neprihvatanju Hrista, mislimo na preovlađujući društveni i politički tok — na ono što, u krajnjoj liniji, iznutra oblikuje javni život i shvatanje vlasti. I upravo se tu pokazuje velika razlika u odnosu na Romaniju. Na Istoku Crkva, uprkos svojim padovima i protivrječnostima, ostaje kvasac koji dubinski preobražava politički i društveni život, neprestano postavljajući vlast pred ogledalo Jevanđelja. Na Zapadu, naprotiv, preovlađuje tok koji Crkvu postepeno podređuje logici gospodarenja, umjesto da gospodarenje podvrgne isceljujućem dejstvu Jevanđelja.
Da je Hristos bio istinski prihvaćen, mogao bi se očekivati drugačiji istorijski put. Očekivalo bi se da mučeništvo postane uzvišeniji ideal od vojničke slave, da svetitelj nadvisi ratnika i da se vlast preobrazi u služenje. Umjesto toga, vidimo kako se hrišćanstvo prilagođava kulturi moći i osveštava je (opravdava je).
To ne znači da su na Zapadu sasvim iščezli tokovi istinskog prihvatanja Hrista. Čak i u društvu kojim gospodari logika moći, povremeno se pojavljuju ličnosti dubokog jevanđelskog života, bratstva, monaški pokreti i duhovni ljudi koji ne traže gospodarenje, već raspetoga Hrista. Nije slučajno što su djela poput Ugledanja na Hrista naišla na tako dubok odjek, svjedočeći o trajnoj žeđi za ličnim pokajanjem, smirenjem i unutrašnjim zajedništvom sa Hristom. Moguće je čak da su se tokom vijekova — često skriveno — očuvala mala duhovna predanja istinskog prihvatanja Hrista. Ona, međutim, nikada nisu postala preovlađujući društveni obrazac, već su ostala kao tiha svjedočanstva jedne drugačije mogućnosti. Istorija naroda, na kraju, prosuđuje se prema preovlađujućem toku koji oblikuje javni život, a ne prema manjinskim izuzecima, ma koliko oni bili značajni.
Zato je Karlo Veliki tako simbolična ličnost. U središtu novoga svijeta ne uzdiže se mučenik, podvižnik ili svetitelj, već osvajač. Ne veliča se prije svega svetost, nego moć. Papa, takođe, postepeno prestaje da djeluje kao pastir koji vlast postavlja pred ogledalo Jevanđelja i postaje onaj koji toj vlasti daje legitimitet. On posvećuje kraljeve, odobrava ratove i uspostavlja novi, sakralizovani politički poredak.
Upravo se tu pokazuje potreba za novim istorijskim čitanjem Zapada.
Preovlađujući narativ predstavlja Zapad kao prirodni nastavak Grčke, Rima i hrišćanstva. Međutim, takva slika ne može objasniti kako se iz Jevanđelja žrtve postepeno rađa teologija gospodarenja. Ne može objasniti kako iz vjere u raspetoga Hrista proizlazi istorija neprekidnih krstaških pohoda, sakralizovanog nasilja, centralizma i nametanja.
Problem nije u pojedinim „odstupanjima“ jednog u svojoj dubini hrišćanskog svijeta. Problem leži u samom nastanku zapadnog obrasca.
Zapad se ne rađa kao prirodni nastavak Romanije. On nastaje dubokim pomjeranjem duhovnog usmjerenja zapadnog dijela Carstva, nakon prevlasti germanskog svijeta i njegovog varvarskog etosa. Zapad ne odbacuje Hrista otvoreno, ali se služi Njegovim jezikom kako bi podržao istorijski ukorijenjeni kult moći i ovozemaljskog gospodarenja, kojeg se nikada nije istinski oslobodio.
Možda, dakle, najveći problem nije samo u onome što se dogodilo prilikom nastanka Zapada, već i u načinu na koji je njegova istorija napisana i protumačena. Jer sve dok se Zapad predstavlja kao prirodni i samopodrazumijevajući nastavak hrišćanstva i Romanije, najdublje protivrječnosti modernog svijeta ostaju neshvatljive.
Možda je, stoga, pravo pitanje hoće li ova istorija ikada biti ispravno napisana — ne da bi se opravdala prošlost ili osudila jedna civilizacija, već da bi ono što se u svijetu događa sve do danas dobilo svoj smisao. Jer bez ispravnog sagledavanja istorijskog nastanka nije moguće ni istinski razumjeti sadašnjost.
Izvor: Antifono.gr
* Romanija, istorijski naziv za Rimsko carstvo, naročito za njegov istočni dio sa sjedištem u Konstantinopolju. Njegovi stanovnici nazivali su sebe Romejima, odnosno Rimljanima, a svoju državu Romanijom ili Carstvom Rimljana. Naziv „Vizantija“, koji sami stanovnici Carstva nisu upotrebljavali kao ime svoje države, uveden je u zapadnu istoriografiju u XVI vijeku i kasnije se ustalio u naučnoj literaturi (napomena prevodioca).
