Piše: dr Vladan S. Bojić
Narod koji je umeo da strada — i zaboravio da traje
„U Plavoj grobnici umirali su ljudi da bi živeli narod i država. U Trećoj grobnici nestaju i narod i država.“
U Plavoj grobnici počivaju oni koji su znali ko su. Znali su ime i krst naroda kojem pripadaju, zavičajnu napuštenu zemlju iz koje su krenuli i razlog zbog kojeg su prihvatili najveću ljudsku žrtvu. Njihova tragedija nije bila nikada nipošto besmislena: pojedinci su tako redom nestajali da bi narod preživeo, a država se vratila. Iz mora je, posle svega, izašla svest da žrtva ima smisao samo ako iza nje ostane neko ko pamti i nešto što traje.
Treća grobnica je njena sušta suprotnost. Ona ne traži heroje, ne čuje topove i ne otvara se u jednom danu. U njoj ne nestaju samo ljudi nego, zajedno s njima, narod i država, pamćenje i svrha, ime i volja za produžetkom. Plava grobnica bila je tragedija naroda koji je znao ko je. Treća je nestanak naroda koji više ne zna šta gubi. Nas neće morati da nose daleko da bi nas sahranili. Mesta će biti dovoljno, jer nas neće biti dovoljno. Najdublji znak Treće grobnice nije nova granica, tuđa zastava ili promena ustava. Njen znak je prazna kolevka. Ona nije mesto na kojem ćemo jednom počivati, već prostor u kojem ćemo prestati da se rađamo. Ovo nije optužnica protiv drugih naroda. Nije ni poziv na novu mržnju, jer smo se mržnje i bratskih obračuna već nagledali više nego što jedan narod može da podnese. Ovo je pokušaj da se razume kako je jedan narod duboke istorijske svesti, velike državotvorne snage i ogromnih žrtava stigao do tačke u kojoj se više ne pita hoće li izgubiti još jednu državu, nego hoće li ostati neko ko će znati da je ikada i imao državu.
I — Narod velikih ideja
Srpski narod nije bio veliki zato što je bio bezgrešan. Nijedan narod to nije. Bio je veliki jer je posle vekova tuđe vlasti umeo da obnovi državu, da iz ustanka stvori institucije, iz rasutog pamćenja političku volju, a iz poraza novi početak. Imao je svoje temelje, zidove i krov: srednjovekovnu državnost, duhovnu tradiciju, ustaničku obnovu, pravni poredak i svest da sloboda nije poklon. U dvadesetom veku tri puta se suprotstavio silama nesrazmerno većim od sebe: carstvima u Prvom svetskom ratu, okupaciji u Drugom i vojnoj sili NATO-a na kraju veka. O posledicama, odgovornostima i greškama svakog od tih vremena može se raspravljati; ne može se poreći navika da se istoriji izlazi na crtu onda kada bi oprezniji narod pokušao da joj se skloni s puta. Stradanje je tako postalo ne samo sudbina nego i obrazac samopoznavanja. Ali u toj snazi nalazila se i slabost. Srpski narod ima loš običaj da lako poveruje velikim idejama. Ne malim, trgovačkim pogodbama, nego zamislima koje obećavaju novi svet: zajednicu srodnih duša, jednakost, kontinent bez granica i ratova. Nisu im prilazili zato što su bile ružne, već lepe. Tragedija nije bila manjak ideala, već nesposobnost da se u velikom idealu očuva sopstveno ime, mera, interes.
Tri grobnice zato nisu nikako tri istovetna istorijska događaja. One su tri trenutka u kojima je sopstveno trajanje podređeno obećanju nečeg boljeg. Prva je uzela pobedničku državu. Druga je uzela ime, žrtve i slobodu pamćenja, usred već započetog bratoubilačkog razdvajanja. Treća sada preti da uzme ono poslednje: narod koji bi mogao ponovo da se sabere.
II — Prva grobnica: država prinesena ideji
Jugoslovenstvo je bilo velika i suštinski plemenita ideja, zamisao puta ka boljem i ka bratskom, jedinstvenom i moćnom zajednicom. Nije nastalo u jednoj kancelariji, nije bilo prevara. Živelo je snažno u književnosti, politici i kulturi južnih Slovena mnogo pre zajedničke države. Obećavalo je oslobođenje, sabiranje srodnih naroda tako da male zemlje neće biti plen velikih, ali je zato moglo da ponese one koji su u njega unosili— sve.
Srbija je u tu zajednicu ušla kao međunarodno priznata država i pobednica, posle žrtava koje su zahvatile gotovo svaku porodicu. Umesto da pobedu pretvori u učvršćivanje sopstvene države, ponela je na oltar šire zajednice. Kralj Aleksandar nije bio zaljubljen u pogodbu, nego u Jugoslaviju. Ta zanesenost bila je istovremeno plemenita i politički opasna: pretpostavila je da će zajednička država vremenom stvoriti zajedničku odanost. Nije je stvorila. Različita istorijska iskustva, vere, politički ciljevi i spoljni oslonci nisu nestali promenom imena države. Za jedne je Jugoslavija bila konačna kuća, a za druge prolazni okvir, zaštita ili stepenica do sopstvene državnosti. Nevolja nije bila u tome što su drugi imali svoje interese. Nevolja je bila što je srpski narod isuviše verovao da je zajednička ideja već sama po sebi — zajednički interes. Tako je nastala Prva grobnica: ne zato što je ideja zajedništva bila nedostojna, nego zato što je država u nju uneta bez mehanizma koji bi sačuvao onoga ko je uneo najviše. Velika ideja nije bila praćena velikom opreznošću. Pobeda je utrošena brže nego što je izgrađen minimum zajedničke lojalnosti.
III — Druga grobnica: ime, žrtve i bratoubistvo
Komunizam je na papiru nosio obećanje koje je kao hrišćansko: jednakost, solidarnost, dostojanstvo rada, svet lišen poniženja siromašnog čoveka. Ko ne bi poželeo društvo u kojem niko nije gladan, u kojem poreklo ne zatvara vrata, a čovek vredi po svom radu, znanju? Ali ideja je računala na čoveka boljeg od onog stvarnog. Kada je dobila vlast, jednakost je izrodila novu elitu, pravda stvorila politički sud, a oslobođenje strah od pogrešne reči.
Srpski narod u komunizam nije ušao jedinstven, već rascepljen ratom, okupacijom i sukobom partizanskog pokreta i kraljevske vojske u otadžbini. Pored nasilja okupatora i njegovih saveznika, otvorio se i unutrašnji rat. Brat je u drugom bratu počeo da vidi ne samo političkog protivnika nego prepreku novom svetu. Narod koji je spolja bio izložen uništenju iznutra je trošio sopstvenu snagu u obračunu čije posledice nijedna kasnija parola nije mogla da zaleči. Crna Gora je to osetila naročito surovo. Nasleđe podela, osvete, ideološke isključivosti pretvorilo je male sredine u pozornicu jednog velikog obračuna. Sam jezik je služio podlom prikrivanju: zločini su mogli biti svedeni tek na neka ‘lijeva skretanja’, žrtve na ‘neprijatelje’, a strah na ‘revolucionarnu nužnost’. Kada se zločinu promeni ime, ne menja se prošlost; menja se sposobnost potomaka da je razumeju.
Odgovornost nije moguće ostaviti samo Josipu Brozu, jer je to kukavički i netačno. Nijedan poredak ne može dugo vladati jednim narodom bez ljudi tog naroda koji će njegovu ideologiju pretvoriti u domaću vlast. Srpski komunisti su revnosno sprovodili sistem koji je sopstven rod razdvojio pomoću republika, pokrajina, novih političkih identiteta i strogo kontrolisanog pamćenja. U komunizam nisu uneli jedinstvo, jer ga više nije bilo. Uneli su ime i žrtve — a iz njega izašli sa manje prava da sami odrede šta im se dogodilo.
Druga Jugoslavija je, kao i prva, imala stvarne vrednosti, kao što uvek biva posle svake velike katastrofe: mir, nužnu obnovu, školstvo, zdravstvo, industrijalizaciju i usadila osećanje socijalne sigurnosti. Upravo zbog toga njenu prirodu ne treba svesti na ništa, već na nešto. Njena stabilnost plaćena i nadziranom tišinom o onome što se nije uklapalo u zvaničnu formulu bratstva. Potisnuto sećanje nije prestalo da postoji. Vratilo se onda kada je zajednička država izgubila snagu da ga drži pod poklopcem. Da je srpski narod znao za Jasenovac, stvarni genocid u NDH, ne bi nikada moglo biti SFRJ.
IV — Posle komunizma: sloboda koja nije stigla
Kada je komunizam počeo da se ruši, nije nestala njegova vladajuća struktura. U Crnoj Gori su na vlast došli mladi ljudi iz istog političkog aparata, obučeni da promene rečnik brže nego navike. Predstavili su se kao demokrate, ali ona nije postala ograničenje vlasti. Promenila su se obeležja, ne suštinski odnos prema državi kao plenu pobednika. Umesto obnove institucija došle su godine rata, sankcija, nestašice, šverca i ubrzanog bogaćenja. Ono što je najpre pravdano nuždom postepeno je postalo čist model. Šverc cigareta nije bio samo sporna trgovina jednog vremena, već škola novog poretka, naučio je politiku da novac može nastajati u senci, službu da zakon može gledati na drugu stranu, banku da ne pita previše, a društvo da uspeh više ne mora imati vidljiv rad kao poreklo.
Kada jedna generacija odraste gledajući da su blizina vlasti, tajni kanal i brz novac uspešniji od znanja, rada i pristojnosti, korupcija prestaje da bude izuzetak. Ona postaje pedagogija. Pošteni se povlače, prilagođavaju ili odlaze; sposobni uče da je sposobnost beskorisna bez pripadnosti; mladi prestaju da pitaju šta je ispravno i pitaju kome treba prići. Tako se ne gubi samo novac, nego merilo. Iz šverca se nije moralo preći direktno u legalnost, dovoljno je bilo preći u vlasništvo. Novac bez jasnog porekla mogao je postati banka, hotel, zemljište, građevinski kvadrat, medij, sportski pokrovitelj, politička moć. Privatizacija je partijsku blizinu pretvarala u imovinu, banke davale privid normalnog kapitala; javni ugovori su je umnožavali; ofšor je skrivao zadnju adresu stvarne kontrole.
Tu ofšorizam dobija svoje pravo mesto. On nije početak priče nego njen pravni završetak. Ofšor nije došao u Crnu Goru da sakrije novac od države; došao je kada je država odlučila da pomogne novcu da sakrije svoga gospodara. Država je nepoznatom titularu davala poznatu obalu, fabriku, banku, energiju, koncesiju i sudsku zaštitu. Njemu rastojanje i dobit; građanima dug, porez i posledica. Zato KAP, Prva banka, državne garancije, električna energija, prodaja najvrednijih delova obale nisu samo uprošćen niz nepovezanih afera. Oni su različite slike istog mehanizma: politička odluka proizvodi nespornu privatnu korist, privatna korist se nesporno udaljava, a privatni teret vraća se nesporno javnom bilansu. Fabrika ne može otići na Kipar. Obala ne može promeniti more. Samo vlasnička prava, samo dobit i odgovornost mogu putovati svako u drugom smeru.
V — Evropa koju smo voleli i Unija kojoj trčimo
Evropa nije Brisel. Ona je mnogo starija, šira i lepša od svake administracije koja govori u njeno ime. Ona je antičko nasleđe i hrišćanska kultura, rimsko pravo i ideja slobodnog građanina, univerzitet, katedrala, trg, knjiga i slika. Ona je stolećima stvarala različite narode koji nisu morali da liče jedni na druge da bi pripadali istom poželjnom civilizacijskom prostoru. Ta Evropa ima bezbroj svetlih lica: Italija Dantea, Leonarda i Mikelanđela; Francusku od katedrala, od prosvetiteljstva i velikih pisaca i slikara; uzavrelu Španiju Servantesa, Velaskeza i Goje; Nemačku Getea, Baha i Betovena; Britaniju Šekspira, parlamentarizma i industrijskog poduhvata; Rusiju Tolstoja i Dostojevskog i Čehova; Helene, odnosno Grčku, kao jedno od najuticajnijih vrela i izvorišta evropske prosvećene misli; Sredozemlje i Balkan u raskršću jezika, vera i pamćenja. Voleti Evropu znači voleti tu takvu razliku i dubinu, a ne jednoobraznost u koju bi sve trebalo smestiti.
Ta imena su kodeks evropske prošlosti i njena duhovna sadržina. Dante je Evropu učio da čovekov postupak ima moralnu težinu; Servantes da se sloboda brani i od sile i od sopstvene zablude; Šekspir da se vlast ne može razumeti bez slabosti čoveka koji je nosi; Gete da nacionalno postaje veliko tek kada se otvori prema univerzalnom; Bah da red može biti uzvišen, a Betoven da sloboda ima i svoj zvuk. Dostojevski je otvorio bezdan savesti, krivice i odgovornosti; Tolstoj je pitao može li se živeti u istini; Čehov je dostojanstvo otkrivao u tihoj tragediji običnog čoveka; Čajkovski je evropskoj muzici dao osećanje koje ne poznaje političke granice. Evropa koja zbog savremenog sukoba iz sopstvenog duhovnog vidokruga potiskuje rusku kulturu ne kažnjava Dostojevskog, Tolstoja, Čehova ili Čajkovskog. Ona dramatično i bezobzirno osiromašuje samu sebe. Civilizacija počinje da opada onda kada više nije u stanju i ne ume da odvoji neprolazno delo od prolazne politike.
Kada je svojevremeno Vinston Čerčil 19. septembra 1946. u Cirihu pozvao da se izgradi „neka vrsta Sjedinjenih Država Evrope“, govorio je iz ruševina kontinenta koji je dva puta gotovo uništio samoga sebe. Njegova zamisao nije bila da se evropski narodi izbrišu, nego da se obnovi evropska porodica i stvori poredak mira, sigurnosti i slobode. U tom pozivu nije bilo kulta administracije. Bilo je straha od novog rata i vere da različiti narodi mogu sačuvati svoje lice, a prestati da jedni drugima ruše kuće. Ideja evropskog ujedinjenja zato je bila velika ideja. Posle dva velika svetska rata započela je praktično, povezivanjem uglja i čelika što je značilo povezivanje resursa od kojih se pravila ratna moć. Iz toga skromnog i mudrog početka izrasla je zajednica prava, trgovine, slobodnog kretanja i najdužeg mira među njenim glavnim državama. Njen prvobitni moralni smisao ne treba poricati samo zato što današnja EU više nije isto što i njeno zatureno obećanje.
Ali Evropa kao civilizacija i EU kao političko-birokratska organizacija nisu isto, niti je umesno i prikladno takvo poređenje. Evropu su vekovima stvarali narodi, gradovi, škole, radionice, umetnici, naučnici i zakoni; Uniju vode institucije, direktive, rezolucije, komesari i tupe pregovaračke procedure. Što je taj aparat veći, to je češće sve udaljeniji od čoveka u čije ime odlučuje. Razlika između Evrope i Unije zato nije razlika između pripadanja i izolacije, već između jedne žive civilizacije i njene administracije.
Ta otuđenost najjasnije se pokazala u vreme pandemije i rata u Ukrajini. Pandemija je otkrila koliko brzo strah može suziti javnu raspravu, a vanredna mera postati opšti način upravljanja. Ukrajinski rat je pokazao koliko Evropa teško razlikuje sopstveni interes od geopolitičkog svrstavanja i koliko skupo plaća gubitak energetske sigurnosti. To nisu jedini uzroci evropske teške krize, ali jesu njene paradigme: u času najvećeg iskušenja zajednica je pokazala više snage u propisivanju nego samostalnom promišljanju.
Ekonomska dekadencija ima svoja merljiva imena: gubitak proizvodne snage, energetska zavisnost, tehnološko zaostajanje i postepeno ekonomsko iscrpljivanje. U izveštaju o evropskoj konkurentnosti koji je 2024. izradio Mario Dragi navodi se da je od 2000. realni raspoloživi dohodak po stanovniku u Sjedinjenim Državama rastao gotovo dvostruko brže nego u Evropskoj uniji; da evropske kompanije plaćaju električnu energiju dva do tri puta, a prirodni gas četiri do pet puta skuplje od američkih; i da su među pedeset najvećih svetskih tehnoloških kompanija samo četiri evropske. To je kontinent koji još ima ogromno znanje i kapital, ali sve manje samostalno obezbeđuje energiju, tehnologiju, bezbednost i uslove sopstvene konkurentnosti. Posle Brexit-a Unija je ostala i bez jedne od svojih najvećih ekonomija, a sama mogućnost novih „izlaza“ postala je politička reč koju više nije moguće proglasiti nezamislivom. Kada sopstveni izveštaj jedne zajednice njen položaj nazove egzistencijalnim izazovom, onda govor o ekonomskom slabljenju i iscrpljivanju nije neprijateljstvo prema Evropi, nego odbijanje da se stvarnost ulepšava.
Za Crnu Goru je naročito opasno da tuđi administrativni put prihvati kao zamenu za sopstveni državni cilj. Život nije poglavlje, niti se dobra država gradi zatvaranjem poglavlja ako se istovremeno zatvaraju fabrike, škole i porodične kuće. Zakoni doneti zbrda-zdola, samo da bi se ispunilo merilo, mogu formalno približiti državu Uniji, a suštinski je udaljiti od prava. Poglavlje je sredstvo; čovekov život je centralna svrha. Zemlja se ne popunjava nekakvim poglavljima, nego izdiže ka sreći, znanjem, radom, decom, sigurnošću, bogatstvom duha, dobrim ustanovama, ljubavlju i razlogom da se u njoj ostane.
U tom odnosu treba biti pravedan i prema ljudima koji Uniju predstavljaju. Tako jedan Johan Satler, šef Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, u javnom nastupu može delovati sasvim odmereno, krajnje korektno i, bar na prvi pogled, dobronamerno: kao diplomata koji želi da pomogne zemlji da uredi ustanove, ojača vladavinu prava i okonča dug pristupni put. Nema razloga da se njegova lična namera unapred proglašava neprijateljskom, niti da se ozbiljna kritika svodi na omalovažavanje čoveka koji obavlja povereni posao. Pa ipak, iza te uglađene pristojnosti čuje se potmula škripa mehanizma. Satlerov položaj ima institucionalni legitimitet Evropske unije, ali nema neposredni demokratski mandat građana Crne Gore: jer oni ga nisu ni birali, ne mogu ga smeniti i ne mogu ga na izborima ni pozvati na odgovornost. Ipak, njegove reči o tome šta država mora učiniti, koji uslov ispuniti i koje poglavlje zatvoriti imaju stvarnu političku težinu. Problem, dakle, nije u tome što jedan diplomata pristojno izgovara pravila organizacije koju predstavlja, nego je problem u asimetriji odnosa: zemlja kandidat mora neprestano dokazivati da je dostojna ocene, dok onaj ko ocenu saopštava ne polaže račun istom narodu čiji se zakoni, ustanove i prioriteti pod tom ocenom menjaju. Mehanizam može biti dobro podmazan poznatim jezikom partnerstva; ali njegova škripa otkriva rastojanje između uticaja i odgovornosti.
Zato nam nije potreban nikakav evrounijazam — vera da će samo članstvo nadomestiti naš narod, našu državu, privredu i našu istorijsku svest koje smo prethodno oslabili. Potrebno je da izgradimo Evropu u sebi: poštovanje zakona, prava mera, bolje obrazovanje, odgovornost vlasti, dostojanstvo rada, kulturu razgovora, stvarnu ekonomsku sigurnost i slobodu mišljenja. Ali tu Evropu treba spojiti sa onim što je Crna Gora u svojim najboljim razdobljima već imala: potpunu svest značaja slobode, čast reči, solidarnost, kao i pamćenje i osećanje da država pripada onima koji je čuvaju, a ne onima koji je koriste.
Ako ulazimo u Uniju, treba da uđemo uspravno, kao sređena, povezana, samosvesna i ekonomski stabilna država koja zna šta joj Unija može dati, ali i šta joj ne sme predati. Unija nije dužna da našu decu zadrži kod kuće, da ona obnovi naše fabrike, rodi naše potomke, i sačuva naš jezik ili spreči da sopstvenu obalu prodamo. Ako to ne učinimo mi, ne postoji evropski propis koji će umesto nas stvoriti volju za trajanjem. U Evropu se ne sme ući bez sebe, jer onaj ko u veliku zajednicu unese prazninu iz nje neće izneti identitet.
VI — Treća grobnica
Prva grobnica nastala je iz zanosa zajedništvom. Druga iz obećanja opšte jednakosti i revolucionarne pravde. Treća dolazi pod obećanjem konačne uređenosti: samo još da uđemo, i da se prilagodimo, i da odbacimo ono što smeta. Svaka počinje privlačnom idejom. Svaka je tražila da se nešto naše privremeno stavi u stranu zarad većeg dobra. A privremeno odricanje pokazalo se trajnijim od toga dobra. Treća grobnica neće ličiti na prethodne i neće imati jedan datum, pobednika ni potpisnika. Njena teritorija biće sela bez dece, gradovi u kojima su stanovi puni samo u sezoni, škole sa sve manje đaka i porodice čiji su nastavci rasuti po tuđim zemljama. Na karti će možda ostati i Crna Gora i Srbija. Ali karta ne rađa narod, i ne pamti pretke i ne govori potomcima zašto nešto treba sačuvati.
Narod ne nestaje kada mu neko zabrani ime, nego kada mu ime više ništa ne znači; kada je istorija samo breme i teret, porodica stalna ekonomska smetnja, a odlazak u stvari jedina opšteprihvaćena ambicija. Tada nije potreban nikakav osvajač, okupator, kolonizator. Praznina obavlja posao umesto njih. Srpski narod i narodi nastali na prostoru njegovog dugog istorijskog, jezičkog i kulturnog dodira imaju danas svoja imena i pravo da ih nose. Ovaj esej nikome to pravo ne osporava. Ali pravo na sadašnji identitet ne zahteva zabranu pitanja kako su se identiteti menjali, ko ih je politički oblikovao i šta je u tom procesu potisnuto. Zrelo pamćenje ne oduzima ime drugom, ono samo odbija da zaboravi sopstveno.
Naša najopasnija zabluda jeste da će nas neko morati silom odvesti u Treću grobnicu. Neće. Možemo joj ići sami, glasno i svečano, uvereni da je svaki korak od sebe korak ka našem ili bar nekome nama bližnjem napretku. Možemo rasprodati materiju države, iseliti njenu mladost, relativizovati pamćenje, a zatim sve to nazvati modernizacijom. Narodi ponekad ne gube svoju istoriju u jednom porazu, nekada je napuštaju u nizu malih, razumnih odluka. Ipak, grobnica nije sudbina dok god je možemo imenovati. Upozoravanje na nestanak ne daje pravo da nestanak proglasi neminovnim. Cilj upozorenja nije opelo već prekid kretanja, jer još postoje jezik, porodica, pamćenje, crkve, knjige, institucije, kultura i tradicija, predanja i zaveti, kao i ljudi koji znaju da država nije samo budžet i granica. Postoji ono od čega se povratak može započeti i kada nas prekrije tama, svinuće.
Kolevka ili grobnica
Milutin Bojić je imao dvadeset pet godina kada je 1917. umro u Solunu. Njegova ‘Plava grobnica’ ostala je pesnički spomenik onima kojima ni zemlja nije mogla biti poslednje počivalište, ali čija je žrtva ušla u pamćenje jednog velikog živog naroda. Njihova smrt nije ni za tren prekinula najveću priču. Iza njih su ostali oni koji su znali da je nastave.
Treća grobnica nema more da sačuva sećanje. Njoj more nije potrebno. Imaće dovoljno zemlje, jer će biti sve manje onih koje treba sahraniti i još daleko manje i sve manje onih koji će se roditi. U njoj ne bi počivala samo jedna generacija i naraštaj, nego mogućnost sledećeg. Ne bi počivala jedna država, nego utemeljena svest da je država ikada bila zajedničko delo.
Zato pitanje više nije da li ćemo postati dovoljno evropski, moderni ili poslušni merilima koja se oportuno menjaju. Pitanje je šta će od nas stići na kraj tog dugog puta odricanja od sebe samih. Hoće li u Evropsku uniju ući narod koji zna svoje ime, prezime, koji zna da štiti svoju decu, i zemlju, i jezik, privredu i pamćenje ili samo lepo uređena teritorija iz koje su najbolji već odavno otišli, a preostali zaboravili zašto bi ostajali.
U Plavoj grobnici stradali su ljudi da bi opstali narod i država. U Trećoj bi nestali i narod i država, i pamćenje da su ikada pripadali jedno drugom. Između te dve slike stoji naš izbor. Jer narod koji još ume da prepozna grobnicu nije dužan da u nju uđe. Može da se okrene. Može ponovo da nauči da velike ideje poštuje, ali da im više ne prinosi sebe. Može da prestane da slavi stradanje kao jedini dokaz postojanja i da konačno izabere trajanje. Plava grobnica bila je mesto žrtve. Treća grobnica bila bi mesto zaborava. A između žrtve i zaborava stoji kolevka — poslednja i najvažnija institucija svakog naroda.
