Piše: Nebojša Popović
„Tih dana, svet u kom sada živimo, bio je počeo tek da se stvara. U kolonijalnim ratovima, u pobunama, u sudbonosnim događajima u Indiji, Americi, i dalekim morima, stvarao se jedan novi svet, nov i za Evropljane. Isakoviči o tom nisu znali ništa“
(M. Crnjanski)
Sasvim nedavno jedna osnovna škola u Podgorici objavila je da ta obrazovna ustanova broji 70 đaka iz Rusije i Turske, učenika koji su drugog govornog područja. Stanovnici Podgorice koji žive u predgrađima sada svakodnevno na ulici srijeću muškarce tamnije puti i unekoliko drugačijeg rasta i crta lica. Oni obično govore arapski i turski. Navikavajući se na te prizore Podgoričani izravno gledaju u budućnost Evrope a da to i ne znaju.
U geografskom smislu Evropa ne predstavlja ništa drugo do jedan zabačeni rt Evroazije. Veliki francuski geograf Fernan Brodel je znao da kaže da južna granica Evrope nije Sredozemno more već ivica Sahare. Ta ogromna pustinja nekada je štitila evropski kontinent od seoba sa juga, ali ne i u moderno vrijeme. Sada se procjenjuje da će afričko stanovništvo u 21. vijeku vjerovatno porasti sa nešto više od milijardu na tri ili četiri milijarde. Migracije će biti trajni problem za zemlje poput Crne Gore koje izlaze na Sredozemlje, i koje pride imaju negativnu stopu prirodnog priraštaja i u prosjeku staro stanovništvo.
Sa duge strane, iz geopolitičkog srca svijeta (stepa središnje Azije) ka Evropi su se oduvijek kretale horde osvajača čiji pohodi su trajno mijenjali evropsku i svjetsku istoriju. U evroazijskom srcu svijeta sve ključa od života hiljadama godina. Novi putevi svile bujaju, a kapije Evrope koja na svom prosperitetu ima mnogo da zahvali djelimičnoj izolaciji od najbližih susjeda, do skora su „štitili“ režimi poput Asada u Siriji, Sadama Huseina u Iraku, i Gadafija u Libiji. Ulogu Vizantije kao velikog bedema prema Bliskom Istoku, koja je bila presudna za nastanak i definisanje zapadnog svijeta, sada drži Erdoganova Turska.
Evropljani ne samo da nisu pokazali nikakvu zahvalnost prema pomenutim režimima i narodima koje nazivaju diktatorskim, već su većinu njih trajno potkopali ili uništili, ne znajući da tako kopaju jamu samima sebi.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Hrišćanska Evropa i seobe
Da stvar bude daleko zlokobnija, upravo je hrišćanstvo koje je danas na Starom kontinentu naročito na udaru, jedna od ključnih identitetskih odrednica koja je Evropu načinila onim što jeste. Anegdota sa početka 70-ih godina 20. vijeka glasi da je jedan francuski ministar upitao tadašnjeg kineskog premijera Džu Elaja kakvo mišljenje ima o francuskoj revoluciji, na šta mu je kineski premijer dao zanimljiv odgovor:
-Prošlo je samo 200 godina od tada i rano je za zaključke?!
Kineski funkcioner je naravno ovo izrekao iz pozicije vođe naroda čije pamćenje baštini na hiljade godina dugu tradiciju državnosti. Kinezi očito daleko manje srljaju i imaju istančaniji osjećaj za istorijske megatrendove na velikoj skali.
No, da je pomenuti francuski ministar samo malo pažljivije čitao Dostojevskog koji je precizno identifikovao da je francuska buržoaska revolucija u svojoj samoj suštini bila prije svega – „ateistička“, mogao je da nauči da veliki ruski mislilac nije predviđao ništa pozitivno za Evropu. Nema dileme da proročki duh Dostojevskog ne bi danas bio nimalo iznenađen izgledom otvaranja Olimpijskih igara u Parizu. Stara dama polako odbacuje svog tradicionalni identitet, dok je uobličavanje novog posve neizvjestan proces. Pridošlice se za razliku od Evropljana ne odriču tako lako svojih običaja i religije.
Istovremeno, ovdašnje briselske elite se pod mimikrijom univerzalnosti i kosmopolitizma Evrope, zalažu za što brži prelaz ka diverzifikovanijim društvima, u kojima će nacionalne države postati relativne i irelevantne, jednako kao i religija, pol i boja kože… Dakle, treba otvoreno kazati da plan Brisela jeste da se demografska karta Evrope trajno promijeni. Možda do neprepoznatljivosti. Doba seoba je tek počelo.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Šta će biti sudbina Crne Gore
U takvim okolnostima poslovična autarkičnost crnogorskog društva očito nesposobnog da detektuje i reaguje na promjene koje se dešavaju na globalnom planu, bila bi možda nekome i komična da nije krajnje opasna. U Crnoj Gori se danima i mjesecima vode rasprave i prebrojavanja između jednorodne braće koji dijele zajedničko porijeklo, kulturu, jezik i tradiciju… Narcizam malih razlika i beslovesnost pojedinih segmenata društva ne dozvoljavaju Crnoj Gori, pa ni čitavom Balkanu da iskorači naprijed.
Čitava stvar sa migracijama, demografskom eksplozijom Afrike i ponovnim uzdizanjem evroazijskog srca svijeta toliko je ozbiljna da se u Crnoj Gori time niko ne bavi, dok neki prominentni američki geopolitičari u svojoj imaginaciji ne isključuju mogućnost da lučki gradovi Slovenije, Hrvatske i Crne Gore neće jednog dana ponovo postati nezavisni gradovi republike poput nekada Venecije i Dubrovnika ili danas Singapura, ili se pak silom nužde ponovo naći pod istim kišobranom neke nanovo stvorene države južnih Slovena.
UN prema svojim najnovijim procjenama predviđaju da će Crna Gora do 2050. godine imati 93 hiljade stanovnika manje. Kao jedna u svjetskim razmjerama, ipak mikro država, Crna Gora nema luksuz da se nacionalno dijeli i prebrojava na Srbe i Crnogorce. Ali ni da još manje podgrijava ambijent permanentnog straha i tobožnje ugroženosti od svojih prvih i najbližih susjeda. Jer koliko sjutra, udruživanje sa njima može se ispostaviti kao jedina održiva opcija za Crnu Goru.
