(Jedni se gnušaju teksta kolumniste u kom je izvrijeđao crkvu i sveštenstvo drugi uzvraćaju aplauzima i podrškama kolumnisti)
Mnogo bučnije i pjenušavije od voda Jadranskog mora Crnu Goru zapljuskuju vode protekle istorije. Iz njih izranjaju duhovi prošlosti koji traže novu crkvu, nove ikone, novu prosvetu, nova dokumenta, novi jezik, nove heroje i heroine. U tu svrhu uz grube uvrede lijepe se etikete tipa faši-antifaši, organizuju se peticije i protesti, podnose tužbe, traže revizije prošlosti, do iznemoglosti se priča o seklularizmu i klerikalizmu.
Iz potaje vreba herostratizam.
Kako smo stigli do Herostrata, onog Efeženina koji je žudeći za istorijskom slavom i nezaboravom zapalio veličanstveni Artemidin hram?
Tako što smo odgajili društvo ljudi spremnih da iz obijesti i neznanja urnišu, sruše, zapale hramove s idejom da svoja imena nametnu javnom mnjenju i na taj način uđu u savremenu istoriju. Osobe takvih ambicija gromoglasnim povicima i blasfemičnim besmislicama potpaljuju i rasplamsavaju škakljive teme i situacije s ciljem da skrenu pažnju na sebe. Predstavljaju se kao borci za državu i kao žrtve svojih slobodno iznijetih stavova koje nazivaju vrednosnim. Baklja i žrtva nekako prirodno idu i uz djelo i uz ime Herostrata. Ne vidim što je vrednosno u tome.
Zavirite u različita, politički suprostavljena glasila u Crnoj Gori i potražite u njima nešto vrednosno. Naići ćete na uvredljive tekstove i oduševljene komentare čitalaca ispod njih. Lako dolazite do zaključka da naše javno mnjenje ne prihvata pristojnu komunikaciju. Štaviše ogorčeno je na pristojnost. Željno je sramoćenja svega i svačega. Tu okolnost prepoznali su i vješto iskoristili kolumnisti i stručnjaci iz raznih oblasti. Tankim i jeftinim perom udaraju na ništa manje od istorijskih tekovina i visokih institucija. Tuku po tradiciji, crkvi, prosveti, obrazovanju, kolektivnom pamćenju. Zabadaju prst u oko stečenim znanjima i kultrunom nasleđu. Dobijaju odaziv. Aplaudira im se jer naše društvo odlikuje reaktivno ponašanje. Postali smo osjetljivi na strpljive razgovore, smislene polemike, argumente i razložnu kritiku kojih niko, pa ni crkva, ne treba da bude pošteđen. Postali smo osjetljivi na uljudne riječi kao što je flaša otvorenog vina osjetljiva na topao vazduh. Lijepe riječi nas kvare. Tupi, škripeći alapisi poluinteligencije, em su nam uzljutili javnu scenu, em učinili da izgubimo osjećaj za mjeru i ukus. Javnost se podijelila u navijačke grupe zdušno se zalažući za nesmetani promet i ispijanje svako svog pokvarenog vina iz bureta svoga tupadžije.
Ispaljivanje otrovnih strelica na označene mete postalo je omiljeno nadmetanje među novinarima, kolumnistima, analitičarima i takmičarima sličnih provijencija iz svih političkih tabora. Reaguje se uglavnom na kontra teze. Reaguje se mahnito kao što bik reaguje na crveni plašt.Većina čitalaca takvih tekstova u startu odbacuje sve što nije začinjeno sočnom psovkom i otvorenim izrugivanjima i prijetnjama onima na suprotnoj strani. Korektna i suvisla razmišljanja o događajima i njihovim akterima skroz su nepoželjna. Vapi se za klevetama, provokacijama, diskvalifikacijama, bljuvotinama.
Ne možemo se požaliti na manjak kolumnista, analitičara, stručnjaka, profesora koji od sveg srca i sa svih strana udovoljavaju zahtjevima takve publike. To što poneki članak prođe s malom osudom nimalo ne slabi glavni tok i tempo vrijeđanja.
Zlobe i gnusnobe objeručke se prihvataju. Šire se bez ikakvih sumnji i provjera. Uz sadržaje za koje se pouzdano zna da pothranjuju mržnju traga se i za prostotama drugih koje mogu ražestiti i inspirisati na revanšističke komentare i uzvratne bestidnosti. Opšti cilj je zadati udarac institucijama i pojedincima, a zatim na odgovor i primljeni udarac uzvratiti još jačim udarcem. Riječi se niti vagaju niti plaćaju. Ne bole. Od njih ne ostaju modrice.
Gro riječi je okrenuto identitetskim nadgornjavanjima i sporenjima istorija i institucija onih drugih. Na tom polju javnost se opređeljuje za glasila, portale i adrese za koje je sigurna da će izborom uvreda stopostotno podržati njene već ustanovljene predrasude. Naučne ozbiljnosti, različitosti i tolerancije nijesu ukalkulisane u naše društvene angažmane.
Kič verzije nacionalnih tema i junaka preuzeli smo iz davnih, nepouzdanih čaršijskih sjećanja i prepričavanja koja su se selila iz knjige u knjigu. Tako oblikovane istorijske epizode pretvorili smo u zaštitne simbole podijeljenog društva. Kolumnisti i takozvani angažovani intelektualci ih prilježno razrađuju kako bi na herostratski način obezbijedili kakvu takvu slavu svojim imenima.
Ranko Rajković
