Gost trinaeste sesije tribine “Imaginarijum” u Nikšiću bio je glumac Tihomir Stanić, Razgovor sa Stanićem vodila je istoričarka umjetnosti i urednica programa u Javnoj ustanovi (JU) „Zahumlje“ Kristina Radović.
U kontinuiranoj karijeri dugoj više od 40 godina, Stanić odigrao je više od 130 uloga na gotovo svim beogradskim pozorišnim scenama, kao i u pozorištima u Novom Sadu, Somboru, Subotici, Vršcu, Banjaluci, Podgorici, Užicu. Ostvario je, takođe, preko 130 uloga na filmu i televiziji. Bio je predsjednik Saveza dramskih umetnika Srbije od 1998- 2000. godine i umjetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjaluci od 2005. do 2007.
Osnivač je producentskih kuća „Balkan film“, „Drina film“ i „Tihomir Stanić Production“ u okviru kojih producira igrane filmove, serije i pozorišne predstave od 2007. godine. Stanićev impresivni radni portfolio, reklo bi se, ne ostavlja prostora za žal za projektima kojima nije bilo suđeno da “ožive” kroz pokretne slike, ali kada je riječ o jednom, njemu bitnom filmskom poduhvatu, koji je za sada “na čekanju”, a koji govori o herojskom podvigu Diane Budisavljević tokom II svjetskog rata, kod Stanića je primjetna čežnja i nada da će ta i priča, eventualno, dobiti njegov autorski pečat.
“Dana Budisavljević, koja je njena dalja rođaka, snimila je dokumentarni film “Dnevnik Diane Budisavljević” u kome sam i ja učestvovao. Posle su snimljeni filmovi “Dara iz Jasenovca”. Ja sam poklonio sve što sam radio nekim svojim prijateljima. Oni su deo toga iskoristili. Sad je Lordan Zafranović snimio i završava jedan film o Jasenovcu.Tako da ja nisam uspeo da snimim to što sam ja naumio, ali je to potpuno nebitno. Možda jednog dana, pošto je to moje bačeno, što je bilo u mom scenariju je nekako bačeno, a ja sam to poklonio, pa kad nešto date svoje, a to neko baci, a vi to nađete, to je opet vaše…Možda, ako poživim, ja snimim taj svoj film!”, kazao je Stanić.
Uspjeh ne dolazi nezasluženo i bez mnogo rada i truda. U Stanićevom slučaju važna je bila i intuicija na osnovu koje je donosio odluke koje se, u prvi mah, nijesu doimale logičnim ali su, kako je vrijeme pokazalo, bile ispravne.
I on je, kao i većina kolega iz glumačkog esnafa, doživljavao uspone i padove i više puta prolazi put “od trnja do zvijezda”.
Primjer njegovog “zvjezdanog” uspjeha veže se upravo za Nikšić, kada je 1995., na Festivalu jednog glumca, njegova monodrama “Detinjarije”, koja je do tog trenutka prošla jedanaest “trnovitih” iskušenja, dobila nagrade publike, žirija i kritike.
“Te nagrade, i još jedna nagrada koju sam dobio na festivalu na Gardošu, su mi onda dale neko samopouzdanje i onda sam prihvatio poziv koji sam imao i ranije da pređem sa tom predstavom u Atelje 212. Onda nisam bio u situaciji da mi neko čini uslugu, to je bila predstava koja je nagrađivana i ja kažem “u redu” i da sam odustao u tih jedanaest izvođenja bez publike, ne bi bilo ni te predstave, a ona je još uvek živa, ne bi bilo ni mene, tj. izgubio bih veru! Ja znam da je to najbolje što sam uradio, ali bih, da sam prekinuo, izgubio veru u to i to je neki dokaz kako se, ipak, istrajnost u nečemu u šta verujete istinski isplati! – istakao je Stanić.
Izvor: RTNK
