Piše: Franjo Šarčević
Što to danas zaista predstavlja većina bosanskih franjevaca, što predstavlja ta Provincija – misleći tu na njezino vodstvo, na upravu, na osobe na ključnim pozicijama, dakle na one koji je zaista institucionalno predstavljaju? Evo jednoga neugodnog primjera.
Na portalu Tačno.net 29. lipnja objavio je Miodrag Kandić tekst naslovljen sa „Zašto se Bosna Srebrena nikome ne sviđa kad progovori?“ Iz tog dobronamjernog teksta iščitava se očita autorova naklonost toj franjevačkoj provinciji, bosanskim fratrima i onome što oni zaista predstavljaju. „Kada napokon progovori, ne podnosi je niko i nastaje panika“, piše u uvodu teksta, a tekst završava sa rečenicom: “Ali kad progovori… kad zaista progovori – postaje ogledalo. A znamo svi, najopasnija su ona ogledala koja pokazuju ono što ne želimo vidjeti.“
Problem, međutim, s tim tekstom je u tome što nije točan, zato što generalizira, što počiva na mitskim slikama o bosanskim franjevcima, na istaknutim primjerima povijesnih veličina iz tog bratstva koje su literarno uzdigli Ivo Andrić, Ivan Lovrenović, Josip Mlakić, Željko Ivanković i drugi pisci, ili pak na primjerima nekih današnjih bosanskih franjevaca koji su na tragu ovih povijesnih uzora.
Nažalost, ključni problem nastaje u riječi zaista koja je u prvom pasusu stavljena u kurziv. Što to danas zaista predstavlja većina bosanskih franjevaca, što predstavlja ta Provincija – misleći tu na njezino vodstvo, na upravu, na osobe na ključnim pozicijama, dakle na one koji je zaista institucionalno predstavljaju?
Ne želim polemizirati s Kandićevim tekstom, jer sve i da tu ima prostora za polemiku ona bi bila suvišna. Tek sam taj tekst iskoristio radi sljedeće zgodne slučajnosti. Naime, istoga dana, 29. lipnja, u prostoru i u organizaciji Franjevačkog samostana Rama-Šćit, na čijem su čelu gvardijan fra Andrija Jozić i bivši provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan, uz prisustvo istaknutih lokalnih HDZ-ovaca, predstavljena je knjiga autora Ivana Filipovića pod naslovom „Moja Rama u mom stihu“.
Da je Filipović samo jedan bizarni seoski stihoklepac, ostalo bi nam samo da se smijemo njegovom pjesničkom umijeću, oličenom u stihovima poput ovih iz pjesme posvećene Divi Grabovčevoj:
Rođena je na Zahumu
od poštenih Grabovaca,
dobar dio svog života
provela je kod ovaca.
S curama bi jednom dnevno
do izvora odlazila,
pjevale bi, smijale se
zabava je to im bila.
Doduše, stvari prestaju biti smiješne ako pogledamo pjesmu poput „Hrvatice sestro mila“, s kojom Filipović opominje Hrvatice i Hrvate da budu pametni, jer „ako ne budemo pametni ponoviti će nam se i Vukovar i Uzdol i sva ostala stratišta gdje su nas ubijali ti miješani potomci, ti janjičari!!!“:
Hrvatice sestro mila
nemoj nikad za Turčina,
nemoj ni za živu glavu
da Turčinu rodiš sina.
Ovo sestro moraš znati
ne smiješ nikad smetnuti s uma,
ti za snahu rođena si
ne da budeš ti hanuma.
Hrvatice sestro mila
za Srbina ni slučajno,
jer ni jedna što je pošla
završila nije bajno.
Zar ćeš vjeru i naciju
pogazit k’o staru modu,
zar ćeš rađat’ tamo negdje
dušmanine svome rodu?
Nemoj sestro ja te molim
ne daj da ti ponos gaze,
nemoj gledat’ kratkoročno
razmišljaj na duge staze!
Ti Hrvata sebi nađi
i potomke ostvarite,
a hrvatsku našu lozu
za budućnost produžite!!!
U tom slučaju, dakle u slučaju da je Filipović samo jedan bizarni seoski stihoklepac, mogli bismo i na promociju njegovih pjesama donekle gledati kao na skup življa kojemu se baš i nije dalo nosati čitanke u školu, o čitanju lektira da ne govorimo.
Međutim, u Rami je rečeni „pjesnik“ poznatiji po svemu drugome osim po pjesmama. Otvorite li njegovu internetsku stranicu ivanfilipovic.com, steći ćete uvid u pisanije tog seoskog kabadahije, koji već skoro 20 godina svojim nepismenim uradcima natopljenima nacionalističkom mržnjom i lažima truje ionako zatrovano podneblje. I upravo to je glavni razlog njegovog uzdizanja na čast ramskoga oltara: njegovi interesi i stavovi korespondiraju s interesima i stavovima spomenutih ramskih franjevaca (i ne samo njih).
Izdvajati bilo što iz Filipovićeva opusa bespotrebno je, jer apsolutno sve u tom opusu može se na najpristojniji način označiti riječju – smeće. Citirajmo samo nekoliko njegovih tekstova, radi ilustracije njegove ideološke pozicije i njegovog spisateljskog umijeća:
„Jedna stara pjesma iz vremena onoga rata kaže, ” Zagreb pao Roško Polje nije, u njemu se Kapulica krije”.
Poslije toga pada Zagreb se oporavio nije, naprotiv, pada još niže i još gore!!!
Od 1945. Zagreb je u stalnome padu.
Pao je tada i naselili ga razni opančari koji nisu imali veze niti s Hrvatskom niti Zagrebom, ali su tada zagospodarili Zagrebom!!!
Zagreb pada svakim danom sve niže i niže!!!
Danas Zagrebom upravlja skupina sličnih onima koji su 1945. zagospodarili Zagrebom!!!
Danas je u Zagrebu “normalno” biti peder ili na bilo koji način odudarati od normale!!!
Siguran sam da u Zagrebu živi većina normalnih Hrvata koji nemaju muda reći tim bolesnicima DOSTA!!!
Stoga ta manjina i upravlja Zagrebom jer oni su redovni na izborima, a oni normali ne izlaze!!!
Sarajevo je palo mnogo prije.
(…)
Sarajevo su Muslimani očistili od Hrvata i Srba, ali su ga pretvorili u BOLESNI GRAD PUN DŽAMIJA I PEDERA, a to ne ide zajedno!!!“
„Rađati neprijatelje vlastitoj braći i vlastitom narodu je čin ravan ubijanju braće i naroda!!!
Kroz čitavu povijest uvijek je među Hrvaticama bilo onih koji su se podavale tuđinu!!!
Dragovoljno, zbog raznih razloga.
Zbog moći.
Zbog privilegija.
Zbog statusa u društvu.
Pa, vjerujem, čak i zbog ljubavi!
I takve su uglavnom ostale nezapamćene.
Nisu značile ništa narodu iz kojeg su se odmetnule.
Ostale su tek tuđinske priležnice koje su rađale neprijatelje svom narodu!!!
Takvih je bilo u svim vremenima, sistemima, sustavima, na žalost takvih ima i danas!!!
Ali, na drugoj strani su bile one poput Dive Grabovčeve!
Diva je bila predvodnica tih istinskih Hrvatica, Vjernica koje su svoju vjeru i svoju naciju životima platili!!!
Odbijale su sve blagodati ovoga svijeta koje može ponuditi vladar, zemaljski vladar!
Dakle, Diva je sve to odbila i svjesno je otišla u smrt, prihvaćajući smrt radije negoli to “uživanje” u tuđem!!!
I ona je ostala i ostat će u povijesti Hrvata kao pozitivan primjer i HEROINA svog naroda, za razliku od priležnica koje se podaju, koje rađaju neprijatelje svom narodu!!!
Žalosna je činjenica da je i danas, čak i neposredno poslije rata, mnoge Hrvatice su otišle u krevet neprijateljima svog naroda!!!
Otišle su onima, ili čiji su očevi ubijali njihove očeve, ili ranjavali njihove očeve, one danas popunjavaju krevete potomcima tih ubojica!!!“
„ZA DOM SPREMNI je istjerivač zlih duhova iz ljudi opsjednutim njima!
Dakle, svima onima opsjednutim tim komunističkim zlim duhovima, taj ponosni pozdrav, ZA DOM SPREMNI, ledi krv u žilama!!!
Diže im dlake na glavi!
I na ostalim dijelovima tijela!
U njima proizvodi jezu!
Strah!
A to je sve zbog prisustva tih komunističkih zlih duhova!
To su ti partijski zli duhovi!
Partijsko- obavještajni demoni koji su ušli u njih i koji su ušli u njih i koji jednostavno ne mogu prihvatiti ništa što nije u suglasju s njima!!!
Eto zato su se oni narogušili na taj pozdrav!!!
Jedino što mogu, mogu im poručiti, ZA DOM SPREMNI!!!“
„Svima kojima nešto znači 10. travanj, od srca čestitam.
Hrvatu koji drži do Hrvatske i sebe i te kako znači 10. travanj.
Na taj datum je uspostavljena, plebiscitarnom voljom Hrvata, Nezavisna Država Hrvatska!!!
ONA je bila san i želja Hrvata kroz stoljeća.
Taj san i ta želja se ostvarila baš na 10. travnja!
Sve poslije je nešto treće.
Uostalom, mi Hrvati smo takvi, sve što volimo, pogazimo!!!
Izgubili smo državu 1945. godine, i strpani u zatvor zvan Jugoslavija!!!
Hrvati nisu ginuli za taj zatvor, ali su ga dobili!!!
Devedesetih se opet ukazala šansa osloboditi državu.
I uz ogromne žrtve smo ju oslobodili!
Ali, ponovilo se kao i poslije 1945..
Opet je stvorena “nova Jugoslavija”, pod imenom Hrvatska!
Jugoslavija je jer njome vladaju hrvatski jugoslaveni i četnici koji su ju rušili devedesetih godina!!!
Stoga, uvjeren sam, ni jednom istinskom Hrvatu ovakvo upravljanje državom ne može biti zadovoljavajuće!
Ali, ti jugo-četnici se dižu na zadnje noge u pokušaju zabrane svega što Hrvatsku čini Hrvatskom!!!
A napose im smeta ZA DOM SPREMNI!!!
Bosna i Hercegovina: Priča o dva Sarajeva, podjeljena politikom, a spojena životom
E pa, onima koji nisu zadovoljni ovakvom Hrvatskom i ovakvim vlastodršcima, čestitam 10. travanj, a onima drugima poručujem, Spusti će gusta magla, opet!!!“
„Jasenovac je mit i izmišljotina jugo srpskih struktura koji desetljećima šibaju Hrvatsku i Hrvate tom izmišljotinom o stotinama tisuća pobijenih u Jasenovcu!!!
Pogledajte pozorno te strukture koje odlaze u Jasenovac.
Pogledajte ih i upitajte se što oni, zapravo, traže u Jasenovcu?
U Jasenovac odlaze, uglavnom, oni ili potomci onih koji slijede politike onih koji su ubijali Hrvate, od 1941. do 1995. godine, i dan danas!!!
Dakle, u Jasenovac odlaze potomci komunista i partizana koji su ubijali razoružanu hrvatsku vojsku i civile, jer u borbama nisu imali šanse protiv hrvatskih vojnika!!!
Odlaze četnici koji su počinile tolike zločine nad Hrvatima, uglavnom civilima, počevši od naše Rame 1942. godine, a koji su se 1945. godine presvukli iz četničkih u partizanske odore, bolje reći dronjke, jer su sa zarobljenih hrvatskih vojnika skidali odore koje su za njih bile premija!!!
Oni su, pomiješani, pobili oko pola milijuna Hrvata, od Bleburga do Đevšelije, a dobar dio su ih pobili baš u Jasenovcu 1945. 1946. 1947…!!!
Tamo odlaze i Cigani koji su po vokaciji lopovski narod, koji samo gledaju gdje će što ukrasti, a ukrast će ti sve, od stvari preko starog i novog željeza pa sve do identiteta, ako mogu, ukrast će ti dušu ako mu se ukaže prilika!!!“
Kroz tog i takvog Filipovića progovara i današnja Bosna Srebrena. Nije to Bosna Srebrena onog dijela franjevaca koje sam Filipović prezire i koje naziva najpogrdnijim imenima. Neki od njih reagirali su na Filipovićeve objede, primjerice fra Stjepan Lovrić i fra Ivan Šarčević u velikome tekstu Piromani laži, potvora i obmana.
Ali to je danas vladajuća – i danas većinska – Bosna Srebrena. To je Bosna Srebrena likova poput gvardijana Jozića, sve do vrha Provincije. Kada ona progovori, kako ono reče Miodrag Kandić s početka ovog teksta, postaje ogledalo koje pokazuje ono što ne želimo vidjeti.
Takvu Bosnu Srebrenu – to primitivno i zlo lice ili naličje – ne želim ni ja vidjeti. Ali ne želim i ne mogu ni zatvarati oči.
Izvor: Prometej
