Piše: Vojin Grubač
Napokon se završila ekscentrična priča oko Rezolucije o Srebrenici na Generalnoj Skupštini OUN tako što su je izglasale delegacije 84 države koje je okupio kolektivni Zapad.
Na drugoj strani je bilo 109 država, koje predstavljaju dvije trećine ljudi na planeti a koje su: glasale protiv, bile uzdržane ili uopšte nisu željele da glasaju po tom pitanju.
Inicijatori i kosponzori rezolucije su formalno pobjedili tako što su faktički teško poraženi zbog još jače i žešće podjele država u dva krupna tabora.
Ovi tabori će se tako dijeliti i po svakom drugom pitanju, što je konačni rezultat ove nepraktične političke avanture.
Sto devet država će se odnositi prema tome dokumentu kao da nikada nije usvojen, što će biti još jedan dokaz oštre i beskompromisne polarizacije planete.
Uopšte ne treba sumnjati da će posljedično sljedovati inflacija tzv. „rezolucija o genocidu“.
Vojin Grubač: Podržavamo odluku Vlade da preda dva amandmana na Rezoluciju o Srebrenici u OUN
Svaki zločin gdje postrada više ili oko 8.000 ljudi će biti tretiran kao „genocid“.
Ukoliko se to ne desi, tretiraće se kao vrišteći apsurd i dupli standard što je opasna stvar sa posledicama.
Na primjer, u Gazi se u poslednjih sedam mjeseci obračuna Izraela sa Hamasom desilo palestinskih žrtava na nivou „pet Srebrenica“.
Ukoliko se pojave inicijatori i kosponzori Rezolucije o stradanju Palestinaca u Gazi pred GS OUN, lako se može desiti da takav dokument ne podrže zemlje koje su glasale za Rezoluciju o Srebrenici.
Kolektivni Zapad će se takvom scenariju oduprijeti svim silama.
Time će vrijednost i značaj bilo kakvih „rezolucija o genocidu“ biti trajno potrošen.
Zato ne treba dizati tenzije i donositi prerane zaključke.
Incidenti priznanja Kosova i potezanje Rezolucije o Srebrenici stvaraju nova pravila igre na planetarnom nivou, koja rade protiv onih koji takve incidente prave i pravila igre nameću.
Samo treba biti miran i pustiti da stvari zakonomjerno dobiju novi pravac. Dakle, mora se projaviti suzdržanost i strpljenje.
Vlada Crne Gore je bila pod ekstremnim pritiskom kolektivnog Zapada.
Hrabro je odbila kosponzorstvo rezolucije i uspjela protežirati jedan amandman u njenoj korekciji, što je bio dobar potez.
Ali je morala glasati za rezoluciju, jer je spoljnji diktat bio nemilosrdan a mogućnost manevra nikakva.
U istoj situaciji je bila i Republika Srpska, samo je taj diktat bio klasična majorizacija kroz zloupotrebu Predsjedništva BiH i Ministarstva spoljnih poslova.
Predsjednik Srpske Milorad Dodik se nije mogao oduprijeti Denisu Bećiroviću i Željku Komšiću, članovima Predsjedništva BiH koji su mimo procedura u OUN pokrenuli pitanje Srebrenice.
Dakako, u toj priči je učestvovao i Elmedin Konaković, nesavjesni ministar spoljnih poslova BiH, koji se spominje u Skaj komunikaciji članova moćnog kokainskog kartela „Dino i Tito“.
Na drugoj strani se Dodik čudi i oštro protestuje što se Vlada Crne Gore nije mogla oduprijeti pritisku premoćne i neupitne sile kolektivnog Zapada, i glasati protiv rezolucije!?
Čemu tada čuđenje i protest?
Republika Srpska je sastavni dio Bosne i Hercegovine.
BiH je bila inicijator, kosponzor i glasala za Rezoluciju o Srebrenici.
Republiku Srpsku uopšte nije pitala za stav po tom osjetljivom pitanju, koji se morao učitavati i uvažiti ako se radi o ozbiljnoj državi.
BiH se u ovom slučaju nije pokazala kao odgovorna i ozbiljna država, jer je ovakvim postupkom urušila povjerenje entiteta i naroda koji su nezaobilazni faktori njene konstitucije i temelj njenog postojanja.
Suzdržanost delegacije Crne Gore na glasanju je bila optimalna opcija, ali nemoguća u kontekstu faktora spoljnih sila čiji je pritisak na mnogo veće države bio enorman, pakleno ultimativan. O tome već imaju svjedočenja.
Kroz par dana će se sleći strasti i medijska prašina, a vrijeme pokazati da je ova priča bila predimenzionirana i daleka od realnog efekta koji su očekivali njeni inicijatori.
Prije će biti da će kontraefekat zbog dalje strateške političke polarizacije planete biti uraganski. Dakle, samo strpljenje.
