Piše: doc. dr Radoslav T. Stanišić
U prvoj scena ovog izuzetnog filma, majka mladom Milošu Hrmi (koga igra Vaclav Neckar pomalo izbečenih i začuđenih očiju), sa ushićenjem oblači željezničku uniformu, govoreći mu kako je njihova familija uvijek bila posebna i kako su im svi u njihovom kraju uvjek zavidjeli na tome – stavlja mu kapu na glavu, (dva broja veću) kao kakav oreol, a on u mladalačkom nastupu djeluje zaneseno i reklo bi se pomalo izgubljeno…
Milošev prađed Lukaš je učestvovao u borbama na Karlovom mostu kao ratni dobošar i za junačka djela je dobio medalju. Đed Valenta je bio hipnotizer, koji je vjerovao da može da zaustavi njemačku tenkovsku kolonu, otac je radio na željeznici a zadnjih godina samo leškari i ništa ne radi.
Za Miloša je ta lokalna stanica i kancelarija nešto potpuno novo, djeluje potpuno zbunjen, ali i šarmantno iskren. Ima i djevojku zgodnu mladu kondukterku Mašu, zove je Mašenka, ali nikad nemaju dovoljno vremena, ni za kratke poljupce, svaki put ih vozovi razdvajaju i tako biva do samog kraja filma. Taj subjektivni svijet je po Mencelu mnogo značajniji od same fabule i u njemu se jedino mogu da raspoznaju ne samo namjere nego i vrijednosti do kojih dolazi režija.
Miloš je pun čežnje prema lijepoj lokalnoj kondukterki Maši i pada u težak očaj kada, zbog nervoze, ne uspijeva da vodi ljubav sa njom. Uzor mu je stariji kolega, cinični i neumorni pohotljivac Hubička (Jozef Somr), koji ubija vrijeme podrivajući autoritete i jureći svaku žensku koju mu se nađe u blizini. Hubička poslije zadovoljstva opušteno zvižduće ispred stanice, čačkajući uvo, a šef vrišti na njega što mu je pocijepao divan, dok ovaj uopšte ne haje.
Miloš se Hubički divi i zavidi, ali i sa njim izgrađuje, uostalom kao sa svima na ovoj stanici dobar odnos. Mencel smatra da se od dogmatizma možemo braniti samo životom i zato sa posebnom prisnošću opisuje mladost svog junaka koji se posle izlaska iz škole domogao konačno zaposlenja i svoje željezničke uniforme i službe.
Neobično je jedino to što se radnja događa u dane rata kad ovom prugom prolaze takozvani strogo kontrolisani vozovi sa njemačkim vojnim pošiljkama a posebno eksplozivom, što znači stroge mjere predostrožnosti, surovosti, obezbjeđenje, izvjesnu napetost.
Maša dovodi Miloša kod njenoga strica, da provedu noć zajedno, međutim Miloš je jako nervozan i napet, pri svakom zvuku on reaguje, kada Maša počinje da ga ljubi, a iz druge sobe se začuje neki šum on streca, okreće glavu na drugu stranu i zabija glavu u jastuk.
Izjutra, okupatori bombarduju stričevu kuću i radnju, Miloš bježi, a Mašin stric ležeći u krevetu, pokazuje onaj specifični, Češki prkos okupatoru, gromoglasnim smijanjem.To je ona stvarnost koju Mencel nijednog trenutka ne zapostavlja već je konsekventno provlači kroz cio film. Unutar svega ipak najjača su Miloševa erotska uzbuđenja i kroz tu prizmu posmatra ne samo sebe i svoju mladost već i cio život pa i samu okupaciju. Vjeruje da ne može da bude srećan zato što se već pri samoj pomisli na djevojke pretjerano uzbudi i što uvene kao ruža pri svakom susretu.
Da li je to Mencelova želja da se ratna zbivanja povežu sa životom čovjeka i pokaže kako je rat nenormalno stanje u kome je teško naći ličnu sreću?
U svakom slučaju ispreplitanje događaja oko Miloša vezano je podjednako za psihološka, društvena pa i biološka stanja. Razočaran u sebe i život Miloš odlazi u hotelsku sobu, puni kadu vodom i kao stari Rimljani, liježe u kadu i reže vene. Međutim, napad malodušnosti i pokušaj samoubistva biva osujećen majstorom koji je štemao rupu na njegovoj sobi. Spašava ga i odnosi u bolnicu. Doktor Brabec (igra ga Jirži Mencel), smiruje ga i govori mu da je on potpuno zdrav i normalan, ali da im a taj problem, savjetuje Miloša da nađe neku stariju, iskusniju damu da ga poduči prvi put i kada bude do toga došlo da skrene misli na fudbal.
Miloš dolazi kod šefa stanice, pita ga da li bi mu pomogao da nađe stariju žensku, ovaj mu kaže da on to ne može i da on to mora da uradi sam, Miloš ga vrlo ozbiljno pita za njegovu ženu, ovaj drekne na njega – nju čuva samo za sebe, ne može je posuditi !
Na toj maloj željezničkoj stanici, pored šefa stanice, njegove žene, Hubičke i ostalih je i nacistički kontrolor, koji dolazi na stanicu i objašnjava im kako Treći rajh vodi bitku za ljepšu i bolju budućnost, ljepšu i bolju civilizaciju, a Hubička i Miloš ga jednostavno nekoliko puta pitaju ; – Ali zašto, iako to pitaju vrlo ozbiljno to djeluje veoma groteskno i efektno.
U noćnom dežurstvu, mlada telegrafkinja i Hubička se zabavljaju jureći se kroz kancelariju. Hubička je hvata i lagano postavlja na sto, na zadnjem dijelu tijela, počevši od nogu pa sve do staržnjice udara Rajhove pečate željezničke stanice.
Međutim, njena majka dok je ona spavala otkriva pečate na njenom tijelu, zaprepašćena vodi je šefu stanice i protokolu, govoreći da je to kriminal, tražeći disciplinsku komisiju da strogo kazni pana Hubičku. Miloš sa svojim problemom odlazi Hubički i njemu se iskreno povjerava i pita ga da li mu može pomoći, ovaj kaže da će pokušati, Miloš ga pita, – Imaš li možda sestru.!?
Hubička je iznenađen na takvu nevinu iskrenost koju cijeli film ispoljava Miloš i niko nije mogao da se naljuti ili povrijedi njegovom direktnošću.
U podrumu se ispovijeda ženi šefa stanice, i kaže joj da želi da postane pravi muškarac, dok ona ručno tovi gusku ubacujući joj hranu u usta, govori joj kao je on muškarac iako još to nije postao jer sjutra treba da se ponovo vidi sa Mašenkom; ne bi bilo dobro da opet zakaže, voli je, a ona bi se mogla njaljutiti. Dok se otvoreno povjerava, žena gladi dugački guskin vrat, iako to što od nje traži njoj imponuje, ipak ga odbija, moli je da ništa ne kaže šefu i da se ne ljuti na njega, ona to potvrđuje čudnom-iskrenom mladiću – to je jedna od onih izuzetno lijepih i asocijativnih scena kakvih u ovom filmu kao u kakvom šarenom ali bogatom i maštovitom mozaiku ima veoma mnogo.
Nacista kritikuje Miloša; – tvoj otac samo leži i ništa ne radi, tvoj djed hipnotizer ja bio protiv njemačke vojske hipnozom je zaustavljao kolonu, ti režeš vene u hotelu zbog svojih seksualnih frustracija, dok mlada Njemačka omladina za sve vas, po Evropi prolijeva krv!
Miloš nije obukao uniformu iz idealističkih zanosa, želi ostati po strani od opasnih događaja, ne raditi mnogo, uživati u sopstvenim zadovoljstvima i živjeti tako u svijetu koji će sam oko sebe stvoriti. Teško uspostavlja kontakt sa šefom stanice, koji više vremena provodi hraneći golube, nego sa svojim osobljem, ali mu je zato njegova žena sve bliža.
Da bi ga do kraja objasnio — Mencel svuda nalazi erotske asocijacije pa i simbole tako da Miloš zapravo prolazi kroz jedan tragikomični erotski košmar.
Ovaj film ima nekoliko paralelnih slojeva — pored tog začaurenog malograđanskog svijeta u zavjetrini vremena i Miloševih jadanja o izmišljenoj bolesti i traganja za zavodnicom punom razumijevanja — tu je i zainteresovanost članova pokreta otpora da se digne u vazduh jedan od tih strogo kontrolisanih vozova. Otud pojava i lijepe Viktorije.
Hubička namješta Milošu priču kako treba da baci eksploziv sa gornjeg signala na kompoziciju strogo kontrolisanog voza, bacajući konzervu sa gornjeg signala uči ga kako to da izvede, on brzopleto, dječački pristaje da to obavi, pokazujući hrabrost koji Hubička i svi ostali sa ove stanice nemaju. Pokret otpora i Viktorija Fraj, donosi tempirnu bombu koju Miloš treba da baci na kompoziciju voza.
Lukavi Hubička joj objašnjava Milošev problem, ona kao prava partizanka pristaje, na teški izazov i zadatak, pomaže Milošu da se konačno oslobodi na onom istom divanu koji je Hubička odavno pocijepao, pitajući ga na šta sada misli, on joj odgovara na fudbal, jer mu je tako rekao doktor Brabec. I, naš junak se na otomanu konačno potpisao!
Jutro raspleta je svanulo. Miloš je opušteno zviždukao ispred stanice, činilo se da je priča dovedena do mirnog svršetka. Šef stanice Maksi gleda začuđeno ponovo pocijepan divan, vidi da ispred stanice opušteno zvižduće Miloš, šef je iznenađen, ali ne histeriše na njega. Hubička ga pita da li je uplašen i da li može da izvrši zadatak, on mu odgovara da nikad nije bio opušteniji i da se ne plaši. Miloš je postao muškarac, ali i kraj života mu se bližio.
Poslije svega, kada se riješio svog kompleksa i same bolesti, u diverziji koja je pripremljena gubi život. Ova smrt nikom nije potrebna i zato joj reditelj i ne daje posebno značenje u filmu. To je jedna od onih životnih činjenica koja u ovom svijetu postaje još besmislenija. Da li je morao da umre samo zato što se oslobodio tog uzbuđenja i što je shvatio da je život drugačiji nego što ga je vidio u svojim mladićkim snovima? Izbjegnuta je katarza ali je zato život sagledan u svojoj grotesknosti. Mencel se zapravo ovim filmom suprotstavlja trivijalnosti.
Strogo kontrolisani vozovi Jiržija Mencela su stoga, u savremenim filmskim tokovima, vrijednost više. Rijetko je naći tako realističan, skladan, zanimljiv, običan ili slučajan splet događaja, a da istovremeno ostavljaju utisak jednog sasvim drugačijeg pristupa stvarnosti i problemima čovjeka. U zadnjoj sekvenci stiže disciplinska komisija na čelu sa nacističkim kontrolorom da raspravljaju o slučaju Hubička, s njima dolazi i mlada telegrafkinja sa svojim majkom. Ulazi šef stanice koji uvjek nosi staru, od goluba uneređenu uniformu, jer nikada ne nosi novu skrojenu , sa pozlaćenim dugmadima tako i ovaj put se izvinjava što su ga zatekli prljavog, pravdajući se da ima novu uniformu kući.
Mencel svoje misli ispoljava tamo gdje ostvari za njih prostor i tako dobija izraz koji nije ravnodušan prema različitim uticajima i idejama, ali koji zadržava sopstveni integritet kao preduslov samog stvaralačkog čina. Disciplinska komisija utvrđuje da Hubička nije primoravao mladu koleginicu da joj udara pečate po zadnjem dijelu tijela. Miloš iznosi tempirnu bombu na gornji signal, uz put srijeće Mašu, kaže joj da ga sačeka, vratiće se odmah…
Zatim se penje na gornji signal, baca tempirnu bombu na kompoziciju strogo kontrolisanog voza. Stražar iz oklopnog vagona ga ugleda, otvara vatru na njega. Miloš pada na vagon i sa strogo kontrolisanim vozom odlazi u nepovrat. Eksplozija, jak vjetar izazvan erupcijom eksplozije i ogroman crni oblak dima prekriva željezničku stanicu. Hubička i oni koji su znali za diverziju se histerično smiju, nacisti u čudu.
Vjetar donosi kapu Miloša Hrme, hvata je Maša i u strahu gleda u pravcu velikog crnog oblaka. Tako se završava ova filmska, ljudska, topla, mala životna priča.
Zvona u daljini zvone, dok crni oblak prolazi.
Izvor: RTCG
