Novo traganje za identitetom u jugoslovenskom filmu došlo je do izražaja filmom „Mis Ston“. Živojin Žika Mitrović opredijelio se za spektakl i stil koji naš film do tada nije dovoljno poznavao. Događaji s početka XX vijeka, kada su se makedonski rodoljubi borili protiv turskog ugnjetavanja, povezani su sa epizodom oko otmice protestantske misionarke Amerikanke Helen Ston. Ona treba da napiše pismo američkoj misiji u Solunu, u nadi da će oni platiti otkup koji je bio potreban ustanicima radi nabavke oružja i vođenja pravične borbe. Ali Helen dosta dugo oklijeva da napiše to traženo pismo, jer je ubijeđena da su je uhvatili obični banditi. Kako je kasnije prisiljena da se sa njima povlači kroz Makedoniju pred odredima turske vojske, to ih sve više upoznaje i shvata da je riječ o istinskim borcima za slobodu.
Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
To je okvir u kome Mitrović nastoji da nađe izraz za svoj film. Istorijska fakta u scenariju Đorđija Abadžijeva i Trajčeta Popova uzeta su u opštim relacijama ali nedovoljno precizno, tako da ovaj film nije mogao da pruži pouzdaniju predstavu o svemu što se događalo početkom ovoga vijeka u krajevima koji su zahvatali sjevernu Grčku, Makedoniju i dosta širok pojas u kome su Turci željeli da se zadrže po svaku cijenu.
U Makedoniji su svi bili željni slobode i u njoj su nalazili ne samo svoj ideal već i motiv za borbu protiv Osmanlija. Scenaristi su shvatili da bi ih preciznija rasprava oko svega onoga što je vezano za Makedonsko pitnje odvela u glomaznu istorijsku rekonstrukciju, a za to ni sam Žika Mitrović nije bio mnogo zainteresovan.
Njihova uslovno rečeno neodlučnost može da se primijeti u pasažima koji treba da oslikaju atmosferu u solunskim kabinetima i salonima. Tu se nepotrebno prepliću u namještenim dijalozima razne ličnosti na stranim jezicima i film time dosta gubi na tempu. Upravo zbog toga su zanemareni mnogi društveni aspekti ovih događaja a isto tako se pokazalo da je teško na jednom slučaju otmice iskazati svu genezu onog što se na ovom području zbivalo tokom protoka vremena i taloga vjekova.Tako je postalo jasno da se Ilindenski ustanak ne može prikazati potpunije a ni borba Makedonaca u svim njenim htijenjima i željama.
Mitrović je nastojao da unese više autentičnosti u slikanju ustaničkih vojvoda, boraca i onih običnih ljudi pred kojima ne postoji nikakva alternativa. Otmica i ucjena, ma kako bile inspirisane plemenitim ciljevima, ipak imaju u sebi mnogo avanturističkog i akcionog i Mitrović je to želio da poveže sa ovim istorijskim okvirom.
Bilo mu je stalo da vojvoda Jane, Kosta, Mandana i ostali budu prikazani kao normalni, dobri i plemeniti Ijudi a ne kao grupa odmetnika i krvoločnih razbojnika, kako su često željeli da ih prikažu u turskim izvorima. Uz to se stalno naglašavala ta njihova duboka povezanost sa zemljom i narodom i samosvijest da se vrijedi žrtvovati za slobodu i svoju otadžbinu.Otud se reditelj i čuvao da odnos između Helen Ston i nekog od ustanika razvije dalje od saosjećaja za patnje ili interesovanja za sam ishod borbe. Nije se razvijala nikakva Ijubavna idila — film je favorizovao akciju koja je preobražena u nekoliko najboljih sekvenci. Iz perspektive ustanika, oružje i odbrana slobode važniji su od svega drugog i za to vrijedi poginuti.Teško je bilo prihvatiti čak i lično odmjeravanje snaga između ustaničkog vojvode i oficira regularne turske vojske.
Film „Mis Ston“ je stoga ukazao na sve ono što je potrebno još da se uradi kako bismo dobili specifičan filmski izraz. Mitrović se vagao između istorijskog i savremenog-akcionog i zbog obaveze prema temi nije uspio da ta fakta prošlosti preobrazi u aktivan sadržaj. Tražio je za sebe prostor između odgovornosti prema priči i opredijeljenosti za izraz u kome je potrebno mnogo više neobaveznosti, otvorenosti, subjektivizma i maštovitosti. Film „Mis Ston“ nije možda zadovoljio svačiji ukus, a to mu vjerovatno nije ni bio cilj, ali je potvrdio mogućnost da se i unutar naših shvatanja o filmskom izrazu još više naglase njegove raznolikosti i specifičnosti određenih rediteljskih rješenja.
Reditelj je ukazao mogućnost da u istorijsku tematiku, pa čak i događaje iz narodnooslobodilačkog rata uđemo mnogo slobodnije, selektivnije, sa više stvaralačke individualnosti i otpornosti ustaljenim konvencijama. „Mis Ston“ je, uz sve svoje nedorečenosti ostao vjeran osnovnoj težnji reditelja da se obezbijedi puna komunikativnost sa publikom. To je postignuto i to na nivou koji mu obezbjeđuje kvalitet dobrog i vrijednog filma. Film je sačuvao zanimljivost priče, u znatnoj mjeri lakoću izražavanja i srećno je savladao niz teškoća koje se javjaju pri svakom pokušaju da se istoriji, tradiciji i našem mentalitetu priđe na jedan subjektivniji način.
Ovakva režija pretpostavlja potrebu znatne zanatske umješnosti u vođenju zapleta i neprekidnom isticanju ritma i napetosti – saspensa, kao neophodnim za uslovljenosti kadrova iz kojih proističu akcija i izraz.
Film je budio raspravu o zanatskom majstorstvu, unutrašnjim odnosima u kompoziciji, psihološkom i fizičkom, glumačkoj igri, tražio poređenja sa drugim djelima i tako potvrđivao svoju suštinu. Nije pružao kompletan odgovor na sve ono što je Mitrović želio da predstavi, ali je domaćem izrazu svakako dodao jednu novu dimenziju koja ohrabruje za daljna istraživanja u domenu pokreta, ritma, akcije i forme.
„Mis Ston“ film o jednoj zanimljivoj epizodi iz vremena makedonskih ustanaka protiv turske okupacije, vješto je napravljen i eklatantno pokazuje i dokazuje koliko griješimo što na temu naših mnogih ustanaka i borbi za slobodu, kroz našu svijetlu istoriju, ne produciramo filmove i serije naših vesterna – u dobrom poimanju tog žanra.
Žika Mitrović je ovim filmom doživio uspjeh.
Izvor: rtcg.me
