Svu knjigu Moma Kapora Dragi naši (Kapor 2009)[1] čine priče u formi pisma. To su tekstovi koje je on objavljivao u kolumni «011» u Vestima, dnevnim novinama srpske dijaspore, što izlaze u Frankfurtu na Majni. Na neke od bitnih osobina tih tekstova upućuje ne samo pozivni telefonski broj Beograda u nazivu kolumne i sam naslov knjige, nego i izjave samoga Kapora u pojedinim od tekstova u knjizi.

U naslovu knjige izdvojena srpska epistolarna formula obraćanja – koju čine pravi ili supstantivizirani apelativ s atributom dragi[2], a koja se susreće i u desetak u knjigu uvršenih tekstova – pokazuje da se autor u vidu pisama obraća «zemljacima u tuđini», naglašavajući da oni od njega u ovoj rubrici očekuju «vesti o Beogradu» (124)[3].
Tu u naslov izdvojenu epistolarnu formulu obraćanja, u nekoliko različitih jezičko-stilskih varijanata, Kapor upotrebljava u dvanaest od ukupno 113 tekstova koji čine ovu knjigu. Jedanput u formi: Dragi naši zemljaci u tuđini (178); jedanput: Dragi moji zemljaci u tuđini (133); dvaput u obliku: Dragi moji zemljaci (113); čak osam puta u formi: Dragi naši u tuđini (8, 22, 33, 139, 142, 153, 156, 159), i jedanput u verziji: Dragi moji u tuđini (253). U svim verzijama, kao što se vidi, susreće se samo pridjev dragi, koji ima značenje kvalitativno-empatičkog atributa. Tri verzije pozdravne formule u svom sastavu imaju imenicu zemljaci praćenu dvama preponovanim kongruentnim atributima, od kojih je prvi empatijsko-emocionalni atribut dragi, a drugi zamjeničko-posesivni atribut moji ili naši. Samo se jedanput data formula javlja bez nekongruentnog atributa u tuđini, čije je navođenje vrlo značajno kako zbog novina koje izlaze u tuđini, tako i zbog lokacione situiranosti adresata (zemljaka), što je bitan, ako ne i najbitniji, razlog postojanja ne samo navedenih pisama nego i novina u kojima se ona objavljuju. Uvodna epistolarna pozdravna formula najčešće se, kako se iz navedenih primjera vidi, ostvaruje u supstantivatiziranoj verziji, tj. u sintagmatskom obliku u kome posesivna zamjenica naši (češće) i moji (rjeđe) preuzima funkciju cijele kongruentne supstantivne sintagme moji/naši zemljaci. Pridjevske zamjenice naši i moji upotrijebljene bez imenice nastupaju u sintagmi dragi naši/moji kao «funkcionalni zastupnici imenice» (Kovačević 2000:268), što posredno potvrđuje uz njih (baš kao i uz imenicu zemljaci) upotrijebljeni nekongruentni atribut u tuđini. Supstantivatizacijom posesivnih zamjenica postaje naglašenija komponenta intimizacije, prisnosti u samoj uvodnoj pozdravnoj formuli, s tim da je ta intimizacija veća kod upotrebe singularnog oblika zamjenice (moji), gdje pisac nastupa u svoje ime, nego kod pluralskog oblika (naši), gde on govori u ime svih ne samo Beograđana nego i Srba iz domovine.
Ta uvodna epistolarna pozdravna formula kao da predodređuje žanrovsku pripadnost ovih Kaporovih tekstova. Najlakše bi ih, na osnovu te karakteristike bilo podvesti pod epistolarnu književnost. Na takvo određenje kao da upućuje i Kaporova izjava u jednom od u knjigu uključenih tekstova, gdje se izričito kaže:
Dragi naši u tuđini, mi smo hvala Bogu dobro i zdravo, što i vama od sveg srca želimo. Ne sećamo se baš tačno kad ste otišli odavde i jeste li možda zaboravili na nas i naše mane i vrline, pa vas podsećamo ovim malim pismom kakav smo mi narod i kako nam je nemoguće udovoljiti[4]. (8)
Kapor, dakle, ne samo da tekst započinje epistolarnom uvodnom formulom nego odmah nakon te formule svoj tekst naziva «malim pismom». Ta dva kriterijuma, međutim, nisu zastupljena u svim tekstovima što čine ovu Kaporovu knjigu. Oni u tim tekstovima čak mnogo češće izostaju nego što se realizuju. A i da se ostvaruju u svim tekstovima iz knjige, teško da bi se samo na osnovu njih ti tekstovi mogli podvesti ne samo pod epistolarnu književnost, nego i pod epistolarne tekstove uopšte. Naime, pokatkad upotrijebljena epistolarna uvodna pozdravna formula ne predstavlja ni nužni a kamoli da predstavlja dovoljni uslov za svrstavanje ovih Kaporovih tekstova ni pod epistolarno neknjiževne (o nužnim karakteristikama epistolarnih tekstova v. iscrpno u Popović 2000) ni pod epistolarno književne tekstove (o pismu kao književnoj formi v. npr. RKT 1992: 602-605). A samo u jednome tekstu izrečenu i naprijed navedenu izjavu o pismu kao žanrovskoj formi datih tekstova, Kapor će opovrgnuti u drugome tekstu iz knjige, gdje će reći:
Dragi moji zemljaci, mi smo fala Bogu dobro i zdravo, k’o što i vama od srca želimo! Kao što vidite, ove moje skromne hronike za vas u tuđini neće se više objavljivati nedeljem, već subotom. (113)
Sad Kapor, kao što se vidi, uopštavajući date tekstove imenuje hronikama. I zaista,, pod hronikom se u žurnalizmu smatra «rubrika koja donosi vesti i kratke beleške iz određene oblasti (pozorišna hronika, književna hronika itd.) (RKT 1992:269). Ali, tematski, i još više po svojoj jezičkoj izvedbi ovi Kaporovi tekstovi gotovo da nemaju nikakvih podudarnosti ni sa tekstovima «novinarske hronike» ni sa tekstovima koji pripadaju hronici kao književnom žanru.
Ti tekstovi, koje smo u naslovu našeg rada odredili kao priče, odražavaju najsuštastvenije književnoumjetničke pripovjedačke osobine Moma Kapora. Malo koja knjiga kao ova tako dobro reprezentuje Kapora kao pripovjedača. A među dominantne Kaporove pripovjedačke osobine kritika je gotovo unisono ubrajala bar tri: a) postojanje priče, b) duhovitost i/ili humorističnost, i v) specifičan jezik. Gotovo je nepodijeljeno mišljenje književnih kritičara da «ovaj pisac ima priču, jednako zanimljivu koliko i zavodljivu. Njegova priča je jednostavna i životna, slikovita i uverljiva, razigrana i duhovita, vesela i bezbrižna» (Pijanović 2012:164). Kod Kapora, «ma koji događaj da opisuje, ma koji događaj da prepriča iz života, imali smo jednu predivnu priču. […] Pri tome Kapor se trudio, za razliku od naših pisaca, da izbjegne sve što je oneobičavanje, trudio se da i neobične stvari učini običnim, on je koristio nešto što bi se moglo imenovati kao običavanje. On je, u stvari, paradoksalno, samim tim oneobičavao svaki događaj i nalazio za nj jednu suptilnu književnu formu» (Legenda Kapor 2011: 255 Radomir Uljarević). Jednostavno rečeno, Kaporova priča je lijepa priča. A za Kapora – po mišljenju M. Savića – «lepa priča je ona koja ima prosto lepu priču (zanimljivu i intrigantnu fabulu, sa neočekivanim obrtom). Ta lepa priča dešava se u sadašnjosti (u trenutku pisanja), svuda tamo gde je njen autor ‘skitao’. […]. Lepa priča je ona koja se može pročitati u jednom dahu, uz jutarnju kafu i cigaretu, u neko nedeljno kasno jutro, u svojim omiljenim novinama. Drugim rečima, lepa priča je novinska priča», pri čemu «lepa priča traži i posebnu vrstu jezika. Nonšalantnog, kozerskog, sa primesama intelektualnog slenga. U svakom slučaju, komunikativnog, pitkog poput omiljenog pića» (Savić 2002:5-6). A jedna od najbitnijih jezičko-narativnih osobina Kaporovih jeste humor, u kome Kapor «nikada ne prelazi onu granicu jetkog sarkazma gde se uvek prošlost ruga sadašnjosti. Radi to sa umećem iz koga izlazi čudesna energija koja ume da izveze sitan vez, da napravi bravuru, majstoriju» (Bratić 2008: 247). «I najozbiljnije iskaze, izjave i replike Momo je zastirao humorom. Vazda je imao na umu poentu i nije odveć proširivao rečenicu, ni okolišio, ako to nije bilo namerno odlaganje sižejnog razrešenja ili, prosto, retorički šarž» (Legenda Kapor 2011: 68, Puriša Đorđević). Drugim riječima, u Kaporovim pričama kao da se osjeća potreba isticanja «vrcavo-humorne komunikativnosti po svaku cenu» (Stojanović 2006:168). Zaključno rečeno, «Kapor je majstor priče u kojoj se istina života spaja sa njegovim naličjem, a tragika ublažava finom ironijom i nezlobivim humorom» (Pijanović 2012:163).
Do triju navedenih dominantnih Kaporovih narativno-jezičkih osobina kritičari su došli i ne pominjući zbirku Dragi naši, iako te osobine, bez ikakve sumnje, od svih njegovih djela najbolje pristaju upravo datoj zbirci. Zato i ne treba da čudi to što smo već naslovom našega rada – i pored toga što je knjiga zbir «novinskih tekstova» – tekstove u toj knjizi žanrovski okarakterisali «pričama», ako se zna da je za Kapora – kako je to M. Savić dobro uočio – «lepa priča novinska priča». Najljepše svoje priče Kapor je najprije i objavio u novinama. A tome su potvrda i sve priče iz zbirke Dragi naši, koje nije lako podžanrovski odrediti, uostalom kao ni druge Kaporove priče. Očito je da ove Kaporove priče imaju jednu bitnu osobinu epistolarnog žanra, a to je da je u njima kao u svakom epistolarnom tekstu sve «podređeno osnovnoj svrsi – stvaranju individualne slike sveta, ponuđene od strane pošiljaoca – primaocu» (Popović 2000: 272). Od nužnih konstitutivnih elemenata tvorbe te individualne, kaporovske slike svijeta, ovdje ćemo pažnju posvetiti samo jednom, vjerovatno najznačajnijem: mjestu i ulozi aluzivno-anegdotskih mikrodiskursa u strukturi Kaporovih priča iz zbirke Dragi naši.
Nijedne priče u ovoj Kaporovoj zbirci nema bez dosjetke. Dosjetka u većini tih priča ima status strukturno-semantičke dominante. Kao da je u priči sve njoj podređeno. I kao da se u njoj kao poenti sve i «razrješava».
Ovdje dosjetku smatramo opštim terminom koji pokriva sve humorističke vrste. A pod smijehom, podrazumijevamo «pojam koji u sebi sadrži i inherentno svojstvo samog predmeta koje pod određenim uslovima izaziva subjektivni doživljaj recipijenta tog predmeta. Teorije smeha, zbog toga, moraju da vode računa o komičnoj tehnici kao conditio sine qua non smeha, tj. kao ‘pripremnoj radnji’ smeha, da bi i sam i Smeh kao njen efekat mogao da bude koliko-toliko analitički posmatran» (Perišić 2010:18). Komično se pri tom može posmatrati «kroz tri dominantna etosa smijeha: kroz humor (kao vedru i dobroćudnu stranu preoblikovanja stvarnosti), kroz satiru (kao oblik podsmješljivo-kritičkog i zajedljivog ismijavanja individualnih i društvenih anomalija), te kroz parodiju (kao oblik komičnog imitiranja književnih djela i čitavih žanrova, koji je rjeđe dobroćudan i humorističan, a najčešće satirički podrugljiv, negatorski i razarajući)» (Maksimović 2012: 58).
Dosjetke Kaporove gotovo bez izuzetka pripadaju «etosu humora». A opšta karakteristika svih dosjetki jeste neočekivanost – ili u formi, ili u sadržini. U bilo kojoj uspjeloj dosjetki «nismo u stanju da neposredno razlikujemo koji udeo uživanja potiče od duhovite forme a koji od izvrsne misaone sadržine. U toj podeli mi se uvek prevarimo: jednom precenjujemo kvalitet dosetke usled toga što se divimo misli sadržanoj u njoj, a uskoro zatim, obrnuto, precenjujemo vrednost misli zbog zadovoljstva koje nam priređuje duhovito ruho» (Frojd 1976:136).
U Kaporovoj zbirci Dragi naši dosjetke uglavnom čine vicevi, anegdote i aforizmi. «Vic bismo mogli definisati kao ‘komičnu dosjetku’, anegdotu kao ‘duhovitu ili humorističku dosjetku’, a aforizam kao ‘umnu ili filozofsku dosjetku’. Zbog toga u vicu i anegdoti dosjetka počiva na isključenju slušaočevog (čitaočevog) svjesnog misaonog angažmana, dok se do aforističke dosjetke može doprijeti tek uz aktiviranje misaonog interesovanja. Tako misaoni angažman u vicu i anegdoti onemogućuje, a u aforizmu omogućuje, dejstvo dosjetke» (Kovačević 1998:170).
Za analizu dosjetke u Kaporovim pričama vrlo bitna je sama kompoziciona struktura priče. Gotovo sve Kaporove priče, posmatrane iz perspektive njihovog početka i završetka, imaju svojevrsnu tekstualno «uramljenu» strukturu. Kao da ih uokviruje «terminalni ram» (Popović 2000:132). Ulogu markera kraja priče Kapor namjenjuje dosjetkama. Gotovo svaka Kaporova priča u Dragi naši po pravilu se završava dosjetkom, najčešće nekim vicem, anegdotom ili aforizmom. Markeri početka priče su dvovrsni, zavisno od toga da li Kapor priču otvara ili ne otvara pozdravnom epistolarnom formulom.
Ako priča započinje epistolarnom pozdravnom formulom, onda Kapor pri kraju rečenice koja tu formulu odražava, ili pak u prvoj rečenici koja iza epistolarne otvaračke rečenice slijedi identifikuje temu priče. Konativna jezička funkcije, koju podrazumijeva pozdravna formula, kao da je i realizovana samo zato da bi se lakše i neposredno došlo do referencijalne funkcije teksta[5], tj. do aktuelizacije teme o kojem će se u datome tekstu govoriti. Evo za potvrdu nekolika primjera u kojima kurzivno izdvajamo prelaz s konativne na referencijalnu funkciju, tj. način uvođenja teme u tekst:
Dragi naši u tuđini, mi smo hvala Bogu dobro i zdravo, što i vama od sveg srca želimo. Ne sećamo se baš tačno kad ste otišli odavde i jeste li možda zaboravili na nas i naše mane i vrline, pa vas podsećamo ovim malim pismom kakav smo mi narod i kako nam je nemoguće udovoljiti. (8: «Nikad narodu udovoljiti»); Dragi naši u tuđini, mi smo, fala Bogu, dobro i zdravo, kao što i vama od sveg srca želimo. Ne morate nam slati ono što ste letos obećali; ništa nam ne treba, svega imamo. Eto, prođe i novembar i baš smo zakiselili sto kila kupusa u podrumu. (153: «O kiselom kupusu»); Dragi naši u tuđini, mi smo, hvala Bogu, dobro i zdravo, što i vama od Boga želimo. Pitate nas šta kod nas ima novo? Pa ima, eto razvodimo se… ( 159: «Razvod na srpski način»); Dragi moji u tuđini, mi smo hvala Bogu dobro i zdravo, što i vama od sveg srca želimo. Blago vama što ste tamo gde ste jer da ste ovde, među nama, bili biste proglašeni najglupljim narodom na svetu. (253: «Najgluplji na svetu») i sl.
U Kaporovim pričama bez epistolarne pozdravne formule najčešće se već u prvoj ili u drugoj rečenici teksta identifikuje tema priče. Drukčije rečeno, odmah se aktivira referencijalna funkcija jezika. Evo i nekolika primjera za potvrdu:
Nedavno je u Beogradu održan prvi Sajam erotike, gde je ova naša značajna privredna grana dobila svoje zasluženo mesto u brojnoj porodici sajamskih manifestacija. (58: «Erotski vašar»); Otišao naš čovek u Švajcarsku da poseti brata od strica. (15: «Braća od stica»); Od kad znam za sebe, traje rat između badnjaka i jelki. (36: «Badnjaci i jelke»); «Da mi je samo pet minuta vlasti!» često čujem nekog nezadovoljnika kako preti nekome. (48: «Pet minuta vlasti»); Srbi su narod kratkog pamćenja. (82: «Kratko pamćenje») i sl.
Od najave do završetka Kapor priča u prvom licu, priča o onome što mu se dogodilo ili što mu se događa, što je čuo ili pročitao. Taj intermedijarni dio priče, ta razrada priče neodoljivo podsjeća na najblistavija feljtonistička pripovijedanja, gdje se «obrađuje neki aktuelan događaj, ali se događaj ne slika, već se o njemu raspravlja», i to najčešće tako što se o njemu iznose »lične opservacije, izvanredne misli, samostalne meditacije i određeni subjektivno-osećajni odnos prema problemu» (Životić 1993:148).
Dosjetki nije oslobođen nijedan strukturni element Kaporove priče, ali se ona primarno ipak realizuje na kraju priče, kao njena poenta. Najrjeđe se dosjetka kod Kapora susreće u uvodnom, otvaračkom dijelu priče. Za primjer navodimo samo jednu:
Postoji samo jedna stvar gora od odlaženja na diplomatske prijeme, to je – ne biti pozvan na njih! (324: «Diplomatski prijem»)
Po svojoj jezičkoj funkciji ova uvodna rečenica analogna je većini Kaporovih rečenica što dolaze na početku priče – njome se eksplicira tema priče. Ali je, za razliku od drugih početaka, ova Kaporova inhoativno-otvaračka rečenica ostvarena u formi paradoksa, kao figure «harmoničnog protivurječja» (Kovačević 2000:111-115). Prelazak na paradoksički završetak Kapor je obilježio i grafostilemski, upotrebom crte u funkciji naglašavanja retoričke pauze, nakon koje slijedi navođenje dijela rečenice koji je s obzirom na semantiku prethodnog dijela rečenice najmanje očekivan, gotovo suprotan onome što bismo očekivali na osnovu značenja preostalog dijela rečenice. Upravo taj smisaono neočekivani završetak cijelu rečenicu čini naoko besmislenom, ali samo naoko, budući da se nakon dubljeg promišljanja dolazi do sasvim suprotnog zaključka – da je u pitanju veoma smislen sadržaj, zaodjenut u sjajnu figurativnu formu paradoksa.
Dosjetke, poput navedenog paradoksičkog izraza, u uvodnim rečenicama Kaporovih priča veoma su rijetke. Gotovo da navedeni paradoks predstavlja izuzetak u ovoj Kaporovoj zbirci priča. Ali se zato kod Kapora različiti tipovi dosjetki nerijetko realizuje u intermedijarnom dijelu priče (u dijelu koji bi se mogao okarakterisati kao razrada priče). Za potvrdu navodimo samo tri primjera:
a) Najlepšu filozofsku misao o ekonomiji izrekao je čuveni gazda Jezda u jednoj televizijskoj emisiji kada je rekao:
„Ne, ne, posao je posao, ali biznis je biznis!“ (135: «Srpsko čudo»)
b) Kada smo bili mali, igrali smo se još i kauboja i Indijanaca. Niko nije hteo da bude kauboj! […] Kao da smo već tada nekako predosećali da će nam kauboji jednoga dana kad odrastemo pokušati da otmu zemlju, radije smo birali da budemo Indijanci, mažući se ratnim bojama – krečom, ćumurom, alevom paprikom i pekmezom. (267: «Žandari i, lopovi»)
v) Još u gimnaziji, redovno sam išao na popravne ispite iz francuskog, ruskog i srpske gramatike.
Nikako da uhvatim jedno slobodno popodne i naučim taj engleski! Jedna nadobudna dama u nekom otmenom diplomatskom društvu pokušala je da me uvredi:
„Kako nam to, vi, otkrivate Ameriku u svojim knjigama, a ne znate engleski?“ ‒ pitala me je.
„Gospođo,“ kazao sam, „Kolumbo je, takođe, otkrio Ameriku, a nije znao ni reči engleskog!“ (349: «Šatroperamikalaza»)
Sve tri navedene dosjetke mogu se pod anegdote podvesti, prije svega po tome što predstavljaju sažeto ispričan duhovit ili šaljiv doživljaj ili događaj vezan za konkretne ličnosti (u prvom primjeru za «gazda Jezdu» u druga dva za samoga autora). Anegdotski efekat u prvom primjeru proističe iz potenciranja netautologičnosti dviju emfatički naglašenih subjekatsko-predikativnih konstrukcija, sa bliskoznačnim imenicama u svom sastavu, s tim da je jedanput to imenica domaćeg porijekla («posao je posao»), a drugi put anglicizam («biznis je biznis»). Emfatički ostvaren «tautološki netautologizam», sa nizom aluzivnih komponenata koje nužno podrazumijeva sam tip «biznisa» i načina njegovog ostvarena kod svim Srbima poznatog gazda Jezde – datu anegdotu čine vrlo uspjelom dosjetkom, koja odslikava ne samo «biznis-filozofiju» gazda Jezdinu, nego i još više «mnoge od nas» na kojima je on tu svoju «filozofiju» isprobao.
Druga anegdota sve je zasnovana na aluzivno-asocijativnim vezama. Dječija igra kauboja i Indijanaca metonimijski se prenosi u blisku srpsku jučerašnjicu čak s identifikovanim «kaubojskim» ponašanjem Amerike prema Srbima, pri čemu Srbi u oba viđenja – i američkom i srpskom – dobijaju status «Indijanaca», s tim da aluzija na rezultat «kaubojskog djelovanja» ukida različitost njihovih «tačaka gledišta».
Treća anegdota ima najprozirniju jezičko-strukturnu osnovu. A to je polisemičnost glagola «otkriti» u okviru sintagme «otkriti Ameriku», koja je jedanput (kad se govori o Kolumbovom otkriću) upotrijebljena u nefrazeološkom značenju, a drugi put kad se govori o autorovom, Kaporovom otkriću upotrijebljena je kao polufrazeološki izraz (zato što sama leksema Amerika u tom spoju i dalje zadržava svoje osnovno, istina metonimijsko, značenje). Konkretno rečeno, sintagma «otkriti Ameriku» dovedena u vezu s Kolumbom znači «pronalazak dotad nepoznatog kontinenta», dok u kontekstu s «otkrićem Amerike» u autorovim knjigama ta sintagma predstavlja polufrazeologizam sa značenjem «otkrivati nešto novo o Americi», čemu kontrastira «gospođina» uvredljiva aluzija što je ovaj frazeološki izraz nužno nosi «otkriti ono što je već odavano i dobro poznato». Sa tom duhovitom poentom anegdote «saglasan» je i uvodni dio aforizma u kome se daje «samoironijski otklon» o «jezičkom talentu», koji istovremeno i podržava i negira obrazlažuće «pravdanje» autora kao junaka anegdote: «nikako da uhvatim jedno slobodno popodne i naučim taj engleski».
Dosjetke upotrijebljene kao uvodne rečenice ili pak dosjetke u dijelu razrade priče podržavaju strukturno-semantičke funkcije tih dijelova u okviru cjeline priče. U uvodnom dijelu dosjetkom se na efektan način realizuje referencijalna funkcija priče (tj. navodi njena tema), a sama dosjetka gotovo da ima otvaračko-«intrigantni» pragmatički karakter: treba da od početka neosjetno veže čitaoca za priču nagovještavajući mu «duhovitost» cijelog njenog sadržaja. Dosjetke u razradi priče služe kao «obrazlažući», potkrepljujući elementi opšte teme. Punu strukturno-semantičku vrijednost dobijaju tek iz suodnosa s ostalim komponentama razrade priče.
Ni uvod ni razrada, iako ih Kapor i u njima upotrebljava, nisu za Kaporovu strukturu priče pravo mjesto realizacije dosjetki. Završetak priče kod Kapora je rezervisan za dosjetku. Gotovo da se kao konstruktivno načelo Kaporovih priča može izvesti pravilo: priču treba završiti dosjetkom kao poentom. Tako dosjetka u Kaporovom strukturisanju priča ima status zatvaračke, finitivne komponente.
To se najbolje vidi po primjerima Kaporovih priča sa finalno realizovanim dosjetkama, koje imaju funkciju «dodatnog» semantički samostalnog mikroteksta, u funkciji zatvaračkog markera priče. A na taj «strukturno-semantički» priključni karakter dosjetke, nerijetko i sam Kapor eksplicitno ukazuje upotrebom priloga uzgred, kao tekstualnog konektora za strukturno priključene, prethodnim tekstom nepredodređene sadržaje. Ti sadržaji se pokazuju kao relativno samostalni u odnosu na prethodeći tekst, oni su uvijek po nečemu u vezi sa sadržajem priče, ali ih taj sadržaj nužno ne podrazumijeva, pa ih samim tim strukturno-semantički i ne predodređuje. Zato Kapor takve dosjetke i priključuje konektorom uzgred, s tim da taj «uzgredni sadržaj» dobija status poente, postajući tako strukturno-semantička dominanta cijele priče. Evo za potvrdu dva takva primjera, s kurzivno istaknutim konektorom uzgred:
a) Šta namesnici naume, to ostvare. Nisu oni sami. Iza njih su Novi svetski poredak i svemoćna Amerika.
Uzgred, na zidu Filološkog fakulteta u Beogradu, neki tajni zaljubljenik u Ameriku ispisao je sprejom:
KOLUMBO, JEBEM TE RADOZNALOG!
Možda će novi namesnik ovo pročitati. Šteta, mnogo se gubi u prevodu na bošnjački. (180: «Vreme namesnika»).
b) Biće nam potrebno mnogo vremena da zaboravimo sve to i ponovo zavolimo ono što je najbolje na Novom kontinentu – njegovu umetnost, slikarstvo i film, muziku i način odevanja, ukratko, američki san iz koga su nas probudile njihove bombe.
Uzgred, pitaju me kakva je razlika između naše i američke televizije?
Kod nas se, kažu, filmovi prekidaju ponekad radi reklame, a kod njih reklame radi filmova. (193: «Američki san»)
Podređujući sve duhovitoj poenti, da bi duhovitosti pribavio status vrhovnog načela, Kapor pomoću konektora uzgred, kome je osnovno značenje «kao nešto sporedno» uvodi dosjetku koja je u labavoj značenjskoj vezi sa prethodnim sadržajem, ali ne i njim predodređena. Prva je dosjetka predstavljena kao grafit nekoga «zaljubljenika» u Ameriku, pri čemu riječ «zaljubljenik» ni na koji način nije markirana kao ironijska, tako da tek ispisani grafit razotkriva njen ironijsko-sarkastični sadržaj, u funkciji dodatnog piščevog komentara. A preneseni grafit, posmatran sam za sebe, predstavlja sjajan aforizam, sa vrlo uspjelom i jasno naglašenom aluzivno-filozofskom porukom: za sve što nam radi Amerika kriva je Kolumbova radoznalost, bez koje ne bi bilo ni njenog otkrića, a samim tim ni sijanja američkih bombi po Srbiji! Taj aforizam zaokružen je uvodnim i završnim piščevim didaskalijskim okvirom, u kome se spektar aluzivnih komponenata proširuje. Naime, funkcija «kolonijalnog namjesnika», koja i ne može nigdje u svijetu bez američkog amaneta da zaživi, najimanentnija je Bosni, koja i svoj «bošnjački/bosanski» nazovijezik zahvaljuje kako namjesnikovom odobrenju tako i njegovim višim ciljevima, a sve to Kapor aluzivno i na podsmješljivo-ironijski način «komentariše».
Druga dosjetka svoju vrijednost zahvaljuje antimetaboličkoj strukturi, koja podrazumijeva «ponavljanje istih članova [rečenice ili sintagme] u obrnutome rasporedu i obrnutoj sintaksičkoj funkciji» (Kovačević 2000:154). A ta hijastička struktura zapravo mijenja komunikativno-hijerarhijski status istovrsnih članova, čime se na prividu tautologičnosti ostvaruje smisaono vrlo produbljena diferentivna poruka. U konkretnom slučaju, kroz svojevrsnu igru riječima Kapor u stilski efektnoj formi antimetabole prenosi veoma bitnu poruku o razlici između srpske i američke televizije, poruku čija je dominantna osobina duhovitost proistekla iz njenog neočekivano dobro «skrojenog» antimetaboličkog «ruha».
Iako uvedene konektorom uzgred, koji im nameće status semantičke «sporednosti», finalne dosjetke postaju najnaglašeniji dio sadržaja datih priča, postaju njihova poenta. Bez sumnje su od tih «uzgrednih» dosjetki na koheziono semantičkom planu uspjelije finalne semantički proizlazeće dosjetke, dosjetke čiji sadržaj predstavlja razvijajuću semantičku komponentu prethodećeg sadržaja priče. Pokazaćemo to na trima primjerima:
a) I taman kad je pomislila da je sve isprevodila, pojavljuju se u društvu Mujo i Haso! Đe su, šta rade? Mujo kopa kanal krampom, a Haso ga zatrpava lopatom, a tuda naiđe i Suljo pa će da upita što ga zatrpavaju kad nisu položili kabl. «Ovo je kanal za bežićni!» odgovara Haso. (28: «Jabuke u šlafroku»)
b) Kuvanje je, očigledno, ušlo u modu. […].
Jedanput su i mene pozvali da nešto skuvam. Rizikujući da ispadnem prostak, odabrao sam bosanski lonac. Za to jelo sam neprevaziđeni stručnjak. Gledao sam ga godinama kako se kuva, sve dok lonac nije eksplodirao, razneo u paramparčad kuhinju u kojoj se kuvao, kuću, okolne ulice, grad, i na kraju, čitavu zemlju, rasejavši sastojke širom sveta. Bujrum! (234: «Bosanski lonac»)
v) – Jedna kola u Ulicu Stojana Aralice – oglašava se dispečer dok se vozim taksijem. Eh, čika Stojan, slikar pariskih i ličkih predela. Kada je napunio devedeset četvrtu godinu dođe mu u atelje jedna mlada lepotica, studentkinja istorije umetnosti, koja je o njemu pisala diplomski rad.
– Izvinite, gospodine Aralica – upita ga ona – da li je istina da imate devedeset četiri godine?
– Istina je… – odgovori on.
– Ja vam nikad ne bih dala! – uzviknu studentkinja.
– A i da mi daš, ćerko, ‒ reče s uzdahom stari slikar – šta bih ja tu mogao? (97: «Ulice mrtvih pesnika»)
Tri navedene dosjetke vrlo su uspjele i kad se posmatraju kao samostalni mikrodiskursi, i kad se posmatraju kao strukturne komponente priče. Naveli smo minimalni pretekst tim dosjetkama iz koga se više nego dobro vidi njihova strukturno-semantička zavisnost od prethodećeg teksta priče, a zapravo od cjeline teksta priče. U prvi primjeru Kapor humorno obrazlaže zašto ga ne prevode na «fine jezike». A to je zato što je «neprevodiv», jer «kako – veli Kapor – prevesti na engleski ili francuski moj omiljeni kolač, ako je to uopšte kolač: jabuke u šlafroku?» (26). I onda objašnjava kako se supružnici stranci muče u društvu da nam prevedu neprevodivo. I sve to na kraju začinjava vicem o Muju, Hasu i Sulju, ne toliko da bi ukazao na neprevodivost viceva, koliko da bi datim vicem aludirao na glupost kao osnovnu osobinu Bosanaca u vicevima, sve to začinjavajući i fonostilemskom karakteristikom nerazlikovanja «č» i «ć».
I inače, Bosanci, posebno u aktuelnom terminoodređenju Bošnjaci, česta su tema Kaporovih dosjetki. Jedna od najboljih u zbirci Dragi naši bez sumnje je ona o bosanskom loncu (b), smještena na kraj Kaporove istoimene priče. To nije ni vic, ni anegdota, ni aforizam, to je aluzivno-alegorijska dosjetka. Gotovo svaka riječ u toj dosjetki upotrijebljena je s dvostrukim značenjem: dosjetka može da se čita kao čista alegorija – i «bukvalno» i metaforično. Drukčije rečeno, u datom kontekstu sve noseće lekseme ove dosjetke (posebno glagoli kuvati i eksplodirati) uključujući i sintagmatske komponente naslova «bosanski lonac» – mogu da se čitaju i u primarnom i u metaforičnom značenju, što ukazuje na amfibolički karakter cijele dosjetke.
Treći je primjer (v) čista anegdota, sa slikarom Stojanom Aralicom kao njenim dovitljivim junakom. Duhovitost junaka anegdote ogleda se u svjesnom izokretanju smisla studentkinjinog iskaza. Slikar studentkinjinom iskazu svjesno pridaje kontekstom nepredodređeno značenje, stvarajući tako strukturu anaklaze kao stilske figure, koja podrazumijeva da sagovornici istu jezičku jedinicu, najčešće leksemu, upotrebljavaju u različitim značenjima (v. Kovačević 1998:163-165), iz čega i proizlazi duhovitost dosjetke.
Upravo ova Kaporova za Stojana Aralicu vezana anegdota pokazuje da je za Kaporove dosjetke neosnovano tražiti uporište u istinitom događaju ili doživljaju. Naime, u literaturi je baš u vezi s Kaporovim anegdotama postavljano pitanje «šta je uopšte u sećanju, da ne kažemo u kafanskim anegdotama nadahnutim ne samo literarnom inspiracijom, zapravo proverljivo?» (Koljević 2012:247). Takvo pitanje gotovo da zaobilazi suštinu Kaporove anegdotske proze, skrećući istraživača na pogrešan put. Jer, Kapor nije zapisivač anegdota. On je pisac umjetničkih priča, sa anegdotom kao strukturno-semantičkom dominantom. Zato Kapor anegdote, kao i razne druge dosjetke, iz konteksta u kojima se s njima prvi put susreo uključuje u vlastiti kontekst u kome one dobijaju drukčiju konstruktivno-semantičku ulogu. Najbolji primjer za to je ovdje navedena posljednja anegdota koju Kapor vezuje za slikara Stojana Aralicu. A ta je anegdota, samo vezana za izvjesnog sudiju Miša, zabilježena u antologiji crnogorskih narodnih anegdota (Đonović 1990:81), a i mi smo je u posebnom radu analizirali kako bi na njenim karakteristikama pokazali razliku između anegdota, viceva i aforizama (Kovačević 1998). I nije samo ova anegdota pokazatelj da Kapor postojeće viceve, anegdote i aforizme prenosi u vlastite kontekste, nego je to možda još više onaj naprijed analizirani grafitni aforizam o «radoznalom Kolumbu», koji je nastao u vrijeme srpskog otpora «bombardovanju» i pojavio sa na transparentima na mostovima, ali mu je Kapor zadao drugi kontekst, jer on nije tu sebe radi, nego zbog svoje uloge u priči kao cjelini.
Zato su dosjetke koje Kapor donosi u svojim pričama, bez obzira da li se prvi put susreću kod Kapora, ili ih Kapor preuzima iz drugih izvora – kontekstualno uvijek kaporovske. One predstavljaju strukturno-semantičku dominantu Kaporovih priča. U Kaporovoj priči njima je gotovo sve podređeno, one su noseći strukturni i semantički dijelovi priča. Iako se mogu iščitavati kao samostalni mikrotekstovi, one dobijaju svoju vrijednost tek u okviru priča na čijem su kraju kao poente najčešće smještene. I još više: Kaporove priče bez njih ne bismo mogli prepoznati kao Kaporove.
Iako Kaporova priča gotovo uvijek ima dosjetku za svoju strukturno-semantičku dominantu, teško da bi se ona žanrovski mogla odrediti kao humoristička priča. Ona jeste prožete humorom, ali nije žanrovski humoristička. Ona u sebi objedinjuje elemente i feljtona, i književne crtice, i hronike, i kozerije, i humoreske, zbog čega ju je vrlo teško jednoznačno žanrovski odrediti. Sve priče iz zbirke Dragi naši potvrđuju mišljenje o Kaporovoj prozi kao prozi «hibridnog žanra» (Pijanović 2012:159) s dosjetkom kao strukturno-semantičkom i jezičko-stilskom dominantom. Takvo određenje Kaporovih priča u saglasnosti je s Kaporovom ars-poetikom, koju je on – kako je to uočio B. Stojanović (2006:350 u napomeni) – dao u priči o «Mađioničaru» (preštampanoj u Savić 2002: 121‒122), i to poređenjem vlastitog pripovjedačkog postupka sa postupcima mađioničara Karme: „Za jedno kratko vreme, za jedan mali momenat, pretvarao sam, kao i on [mađioničar Karma], dosadu u lepotu, usputne simpatije u burne ljubavi, prosečne saputnike u izuzetne ličnosti, tupe dane u plemenitu dokolicu, obične datume u praznike, a sada, baš kao i Karma, ja pakujem svoje male trikove; osmehe i nostalgiju, šarene marame, mesta i dane, uspomene, kutije sa duplim dnom i rečenice sa dvostrukim smislom.“
K o r p u s
Kapor 2009: Momo Kapor, Dragi naši, drugo izdanje, Beograd, Knjiga-komerc, 2009. [prvo izdanje: Nidda Verlag – Vesti; Beograd: Vesti, 2007].
L i t e r a t u r a
Bratić 2000: Radoslav Bratić, «Humor Moma Kapora«, u: Pisac i dokument, Zemun: AMD Sistem, Bileća: Prosvjeta, 2008, 243‒250.
Đonović 1990: Pavle Đonović, Dim u dim: crnogorski narodni humor, Nikšić: Univerzitetska riječ, 1990.
Životić 1993: Radomir Životić, Novinarski žanrovi: štampa, radio, televizija, Beograd: Institut za novinarstvo, 1993.
Jakobson 1966: Roman Jakobson, Lingvistika i poetika, Beograd: Nolit, 1966.
Kovačević 1998: Miloš Kovačević, «Antanaklaze u dijaloškim vicevima, anegdotama i aforizmima», u: Stilske figure i književni tekst, Beograd: Trebnik, 1998, 159‒180.
Kovačević 2000: Miloš Kovačević, Stilistika i gramatika stilskih figura, Kragujevac: Kantakuzin, 2000.
Koljević 2012: Svetozar Koljević, «Linija kao kardiogram duše (Momo Kapor, Uspomene jednog crtača)», u: Pripovedač urbane melanholije: književno delo Mome Kapora: zbornik radova, urednici Aleksandar Jovanović, Petar Pijanović i Zorana Opačić, Beograd: Učiteljski fakultet, 2012, 243‒250.
Legenda Kapor 2011: Legenda Kapor, priredila Ljiljana Kapor, Beograd: Knjiga komerc, 2011.
Maksimović 2012: Goran Maksimović, «Smjehotvorni postupci u ciklusu priča o Nikoletini Bursaću», u: Kritička gozba, Beograd: Raška škola, Niš: Filozofski fakultet, 2012, 56‒70.
Perišić 2010: Igor Perišić, Uvod u teorije smeha, Beograd: Službeni glasnik, 2010.
Pijanović 2012: Petar Pijanović, «Priča i pripovedanje Mome Kapora«, u: Pripovedač urbane melanholije: književno delo Mome Kapora: zbornik radova, urednici Aleksandar Jovanović, Petar Pijanović i Zorana Opačić, Beograd: Učiteljski fakultet, 2012, 157‒166.
Popović 2000: Ljudmila Popović, Epistolarni diskurs ukrajinskog i srpskog jezika, Beograd: Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu, Monografije, Knjiga 89, 2000.
RKT 1992: Rečnik književnih termina, urednik Dragiša Živković, Beograd: Nolit, 1992.
Savić 2002: Milisav Savić, «Šta je lepa priča, za Moma Kapora?», u: Najlepše priče Moma Kapora, izbor i predgovor Milisav Savić, Beograd: Prosveta, 2002, 5-8.
Stojanović 2006: Branko Stojanović, Momo Kapor – od džins-proze do proze u maskirnoj uniformi, Beograd: Raška škola, 2006.
Foht 1962: Ivan Foht, «Unutarnji mehanizam aforizma», Izraz, VI/7, Sarajevo, 1962, 13‒33.
Frojd 1976: Sigmund Frojd, Dosetka i njen odnos prema nesvesnom, Novi Sad: Matica srpska, 1976.
[1] Ovdje se koristimo njenim drugim izdanjem (Kapor 2009), dok je prvo izdanje bilo 2007. (Bad Vilbel: Nidda, Beograd: Vesti, 2007).
[2] «Obraćanja u srpskom epistolariju nisu toliko izdiferencirana kao u ukrajinskom, svodeći se pretežno na apelative sa atributima dragi (mili) i poštovani» (Popović 2000:169).
[3] «Budući da u ovoj rubrici od mene očekujete vesti o Beogradu, mogu da vam kažem da mnogo gubite što niste ovde u septembru…» [isticanje u citatu je naše – MK] (124). U cijelom tekstu rada u zagradi navedeni brojevi, sami ili praćeni pod navodnicima datim naslovom priče, označavaju broj stranice iz knjige: Kapor 2009.
[4] Sva isticanja u citatima iz Kaporovih tekstova naknadna su, tj. naša, ukoliko u tekstu ili napomenima drukčije nije naznačeno.
[5] O tipovima jezičkih funkcija i njihovim karakteristikama v. u Jakobson 1966: 285-326.
