Prvi dio, drugi dio i treći dio
Razmotreni podaci iz izvora, po našem mišljenju, dovoljno uvjerljivo pokazuju da se sredina XIII vijeka može smatrati važnom prekretnicom u istoriji razvoja etničkog samosaznanja stanovništva južnoslovenskih zemalja koje su predmet ovog istraživanja. U tom razdoblju, umjesto ranije jedinstvene starosrpske ranofeudalne narodnosti, u osnovi su se oblikovale i stabilizovale nove etnosocijalne zajednice, čija je pojava bila uslovljena dostignutim stepenom razvoja feudalnog poretka i značajnim promjenama političkog karaktera.
Tako je u okvirima srpske države Nemanjića došlo do učvršćivanja srpske feudalne narodnosti, dok se unutar bosanske države istovremeno odvijao proces etničke konsolidacije lokalnog stanovništva, koje je, iako blisko srodno susjednim slovenskim zajednicama, postepeno zadobijalo obilježja posebne zajednice.
Pri tome je pokazateljno da se još do sredine XIII vijeka u Bosni, kako je već napomenuto, kao opšti etnonim koristio naziv „Srbi“.
Kakva je, dakle, bila dalja evolucija prethodno uočenih oblika etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u drugoj polovini XIII vijeka? Kao i u ranijem razdoblju, za Srbiju ovog vremena osnovni izvor predstavljaju kraljevske povelje, kao i materijali iz prepiske sa Dubrovnikom.
Nesumnjivo je da je dalje učvršćivanje centralne vlasti u državi Nemanjića tokom pedesetih i sedamdesetih godina XIII vijeka (5, str. 239–247) doprinijelo još izraženijoj prevlasti etnonima „Srbi“ kao opšteg naziva za slovensko stanovništvo države. Ova pojava nije bila ograničena samo na navedeni period, već je ostala karakteristična i za XIV vijek. Tako se, na primjer, u ugovorima sa Dubrovnikom, sklopljenim za vrijeme kraljeva Dragutina i Milutina, termin „Srbin“ dosljedno koristi za označavanje svakog stanovnika Srbije.
Feljton: „Procesi razvoja etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u XII–XIV vijeku“ (treći dio)
Ipak, u istim aktima mogu se uočiti i nove nijanse, koje ukazuju na izvjesne promjene u etničkoj terminologiji i društvenoj strukturi (mada ne u onoj mjeri kao u poređenju sa izvorima iz prve polovine XIII vijeka). Tako se među podanicima Nemanjića sada izdvajaju pojedine posebne grupe, poput „Sasa“ (odnosno njemačkih kolonista u gradovima i rudarskim područjima), dok se umjesto ranijeg opšteg naziva za romansko stanovništvo („Vlasi“) sve češće koriste konkretnije odrednice, kao što su „Dubrovčani“ ili „Latini“ (28, str. 160, 162, str. 138 — s prve polovine XIII vijeka).
U jednoj od povelja kralja Milutina (1299–1300) među pripadnicima različitih naroda pominju se i „Grk ili Bugarin, ili Srbin, Latin, Albanac, Vlah“ (28, str. 620), što ukazuje na postepeno diferenciranje etničkih kategorija unutar šireg društvenog i političkog okvira srpske države.
Inače, kada je riječ o izvornoj građi koja se odnosi na stanovništvo Bosne s početka druge polovine XIII vijeka, valja naglasiti da su krupne promjene u političkom položaju bosanskih zemalja (već tokom pedesetih godina toga vijeka) mogle imati i izrazito nepovoljan uticaj na razvoj samosaznanja lokalnog stanovništva, kako u državno-pravnom, tako i u etnosocijalnom smislu.
U tom periodu bosanske oblasti dolaze pod čvršću kontrolu feudalne elite Ugarskog kraljevstva, pri čemu se teritorija nekadašnje države Kulina i Ninoslava dijeli na više upravnih jedinica (od dvije do četiri), neposredno potčinjenih ugarskom dvoru i međusobno slabo povezanih. Istovremeno se značajno smanjuje broj izvora koji svjedoče o unutrašnjim prilikama u Bosni. Slično važi i za rijetke podatke (s kraja XIII vijeka, u latinskim privatnopravnim aktima Dubrovnika) o stanovnicima ovih krajeva koji su dospijevali u ropstvo — ti zapisi obično sadrže tek šturu odrednicu „iz Bosne“ (3, str. 70–77; 30, str. 59, 64, 66).
Uzimajući u obzir ovako opisane političke okolnosti, može se pretpostaviti da je u bosanskim zemljama već od pedesetih godina (a još izvjesnije od sedamdesetih godina) XIII vijeka dolazilo do jačanja uskolokalnih odrednica, koje su stanovništvo označavale prema mjestu porijekla i stanovanja. U stranim izvorima, kako je već pokazano, raniji opšti etnonim „Sloveni“ (kojem u poveljama Ninoslava odgovara naziv „Srbi“) ustupa mjesto geografskim odrednicama.
Za dalji razvoj etničkog samosaznanja stanovništva Srbije i Bosne, po našem mišljenju, od posebnog je značaja razdoblje na prelazu iz XIII u XIV vijek, obilježeno značajnim promjenama u političkom i društvenom ustrojstvu ovog prostora. Uprkos različitim istorijskim putanjama ovih zemalja, u tom razdoblju uočavaju se i izvjesne zajedničke karakteristike u razvoju feudalnog društva, koje su imale važnu ulogu u evoluciji već formiranih, kao i u oblikovanju novih etničkih zajednica.
Prije svega, po našem mišljenju, valja istaći da je na prelazu iz XIII u XIV vijek na odnos različitih nivoa i osnovnih oblika etničkog samosaznanja u srpskoj sredini snažno uticao nagli porast feudalne decentralizacije u državi Nemanjića, koji je doveo do njene podjele na više političkih cjelina (5, s. 244 i sl.). Izdvajanje države kralja Dragutina („Kraljevstvo Srbije“, odnosno „Sremske zemlje“), uprkos opštem ekonomskom usponu Srbije u tom razdoblju, predstavljalo je rezultat postepenog jačanja dezintegrativnih tendencija, praćenih oživljavanjem starijih lokalnih tradicija.
Feljton: „Procesi razvoja etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u XII–XIV vijeku“ (drugi dio)
Državna struktura posjeda Nemanjića u tom periodu postaje sve složenija: pored „Kraljevstva Srbije“ postojali su i posjedi kraljice Jelene, oblasti pod vlašću Milutinovog sina Stefana (u Zeti), kao i, vjerovatno, uži dio teritorije pod neposrednom kontrolom samog Milutina u Humskoj zemlji (5, s. 248, 250 i dr.). Pokazateljno je da je politička razjedinjenost pojedinih oblasti srpske države opstala i nakon formalnog ujedinjenja (1314–1316), odnosno u vrijeme vladavine Dragutina i Stefana Dečanskog. Tokom dinastičkih sukoba za presto, početkom dvadesetih godina XIV vijeka, ponovo dolazi do faktičke podjele Srbije na dvije političke cjeline, predvođene nasljednicima Dragutina i Milutina, pri čemu je suparnik Stefana Dečanskog (Dušan) posjedovao i znatan vlastiti udio (5, s. 256–258).
Stoga je, po svemu sudeći, potrebno imati u vidu da je jačanje tendencija feudalne decentralizacije i učvršćivanje položaja lokalne vlastele zakonomjerno dovodilo ne samo do promjene uloge različitih nivoa etničkog samosaznanja (naročito do izvjesnog slabljenja svijesti o širem, opštesrpskom jedinstvu), već i do oživljavanja starijih lokalno-partikularističkih orijentacija (posebno u Zeti, Zahumlju i Trebinju), kao i do pojave novih etnosocijalnih specifičnosti (na primjer, u „Sremskoj zemlji“ Dragutina, koja je obuhvatala sjevernu Srbiju i susjedne oblasti Bosne).
Ništa manje značajno za razumijevanje etničkih procesa toga doba jeste i činjenica da su sva navedena zbivanja u političkoj i etnosocijalnoj sferi srpske države imala neposredne odraze i u bosanskim zemljama. Značaj ovih pojava nije bio jednoznačan u svim razdobljima, posebno ako se posmatra u horizontalnoj ravni razvoja etnosocijalnih zajednica, povezanoj, između ostalog, sa pojavom tzv. „međuoblika“ ili paralelnih političkih struktura. Jedan od takvih oblika bilo je, kako je već napomenuto, „kraljevstvo Srbija“ Dragutina Nemanjića, koje je obuhvatalo i pojedine oblasti Bosne.
Istovremeno, uslijed slabljenja bosanske državnosti i sve izraženijeg uključivanja njenih prostora u feudalni sistem Ugarskog kraljevstva, uočava se i suprotan proces, po svojoj suštini srodan prethodnom: pojedini dijelovi Bosne dolaze pod neposrednu vlast lokalnih banova, odnosno hrvatskih feudalaca — knezova iz roda Šubića, koji su postepeno širili svoj uticaj na ovim prostorima (3, s. 75 i sl.).
Ovakva perspektiva postepene likvidacije samostalne bosanske državnosti, kao posljedice obrazovanja „kraljevstva“ Dragutina i „države“ Šubića na prostorima Hrvatske, Dalmacije i Bosne, po našem mišljenju, nije mogla ostati bez određenog odraza ni u etničkim procesima toga vremena. U onim oblastima Bosne koje su se nalazile pod vlašću Dragutina, može se, s izvjesnom vjerovatnoćom, pretpostaviti jačanje oblika opštesrpskog samosaznanja (u skladu sa predstavama koje se ogledaju u poveljama Ninoslava), ali sada već sa izraženijim naglaskom na državnoj i konfesionalnoj koheziji, uslovljenoj političkim težnjama Dragutinove vlasti i njene pravoslavne jerarhije (3, s. 75; 33, t. 1, s. 189–190).
Feljton: „Procesi razvoja etničkog samosaznanja u Srbiji i Bosni u XII–XIV vijeku“ (Prvi dio)
Nastaviće se…
