Liberalizam je zauzeo mjesto religije. Dogme liberalnog shvatanja: napredak, čovjek, individua – ovo je, u stvari, neka vrsta teologije. Ona nema božansku dimenziju, ali ona, kao i srednjovjekovna teologija, insistira na ovim dogmama, pravilima i normama. Istovremeno, zanimljivo je da se Zapad sada otvoreno bori protiv sopstvenog rasizma. On proglašava: mi smo rasisti i moramo da se oslobodimo toga. Ali Zapad će se osloboditi svog rasizma upravo kao rasista. On izjavljuje: mi se borimo – a vi se borite. Izvinjavamo se zbog naših grešaka – i trebalo bi i.vi da se izvinite.
Sergej Mardan: Bivši britanski premijer Toni Bler – isti onaj, ostarjeli, naravno, ali ipak prepoznatljiv, rekao je da se era zapadne svjetske dominacije bliži kraju. O ovome već dugo pričate. Nevjerovatna stvar je da i oni to počinju da shvataju? Aleksandar Dugin: Ovo zaista nije lako pitanje. Ako pogledamo izjave najsjajnijih mislilaca i filozofa Zapada, kao i javnih i političkih ličnosti, onda se u poslednjih sto godina ispostavlja da što je mislilac odgovorniji, dublji i sadržajniji, to on katastrofalniju budućnost i sadašnjost vidi za Zapad. Ovdje možemo da se podsjetimo Špenglera, Hajdegera, filozofa njemačke tradicije, ali i mnogih američkih, francuskih i engleskih mislilaca.
A. Tojnbi, na primjer, koji je proučavao različite civilizacije, kao engleski patriota, govoreći u korist Zapada, tvrdio je da zapadne zemlje dolaze u veoma katastrofalno stanje. Što su takvi mislioci odgovorniji, to više kritikuju i daju pesimističnije ocjene zapadne civilizacije, i to su njihove prognoze za nju katastrofalnije.
A to je i tradicija Zapada – da bude pesimističan, da razumije prijetnje, da vidi da prestaje dominacija Zapada u svijetu, da je potrebno shvatiti koliko je grešaka i zločina Zapad počinio u istoriji, i paralelno sa ovim promovišu (ovo je takođe nevjerovatan trenutak) optimistički globalizam, zanemarujući sav tragični tonalitet, cijelu katastrofalnu liniju, sve simfonijske opuse kritičara zapadne civilizacije iz same zapadne civilizacije. A političari i mislioci Zapada, koji nisu nimalo neprijatelji Zapada, kažu: mi padamo, u katastrofi smo, propustili smo i svjetsku dominaciju i liderstvo, a sami smo izgradili anticivilizaciju. Jedni kažu, a drugi – kao da ništa ne čuju, potpuno se zatvarajući od kritika sopstvenih genija, sopstvenih bistrih ljudi (Toni Bler je, na primjer, prilično bistar političar). A oni kažu: nastavićemo da vladamo, pokazaćemo vam novi američki vijek, novu zapadnu dominaciju, ispravićemo i već smo ispravili greške i spremni smo da ponovo krenemo u novi krug globalizacije, pooštrićemo pravila našeg ponašanja još više, bavićemo se samo onima koji u potpunosti dijele naš novi lijepi sistem vrijednosti.
I ovo je neka vrsta disonance. Čini se da jedna polovina zapadnog mozga kritički i realno procjenjuje svoju situaciju, pokušava da nađe izlaz, dok druga polovina kao da živi po drugom programu i ne čuje baš ništa. Ponekad koegzistiraju u istoj svijesti. Pogledajmo Džordža Soroša. U pola svojih radova on govori koliko su totalitarni režimi strašni, koliko je važno promovisati demokratiju, otvoreno društvo, kako sprovoditi proces demokratizacije na globalnom nivou, finansirati obojene revolucije, rušiti nepristojne vlade – tj. odlično radi na jačanju pozicija Zapada.
A pritom, druga polovina njegove svijesti tvrdi: Zapad je propao, Amerika se pretvorila u totalitarizam i više nije sposobna da vlada svijetom, liberalni ekonomski sistem se srušio, eksplodirao. I sve ovo govori ista osoba. Ako shvatite da je sve loše, onda treba tražiti neki izlaz, otvoriti se, sa drugim kritičarima ući u dijalog. Ali ovdje je obrnuto. Možda je ovo dijagnoza. Ne isključujem da je u pitanju neka vrsta civilizacijske šizofrenije. Imamo posla, takoreći, sa dva glasa. Ovdje, na Zapadu, postoje dva potpuno paralelna glasa koja ne slušaju jedan drugog. Jedni kažu da je sve nestalo. Drugi kažu: sad ćemo vam pokazati! Sergej Mardan: Potvrđujući ovu tezu, želio bih da skrenem pažnju na jučerašnju Boreljevu izjavu. Istog dana objavljen je intervju sa Blerom, koji navodi da se propadanje Zapada dešava, ali ne u kontekstu „sve je izgubljeno!“, već to formuliše kao neku vrstu globalnog problema sa kojim zapadno društvo treba nekako da počne da se bori, ili nauči da živi, da bude svjesno sebe u ovom novom svijetu. A onda se pojavljuje Borelj, jedan od ključnih evropskih zvaničnika, koji, zatvarajući oči, jednostavno izjavljuje: „Držaćemo sankcije do kraja, one će sigurno funkcionisati, moramo biti strpljivi”. Utisak je takav da je ovaj.čovjek u sasvim drugom kontekstu.
Aleksandar Dugin: Ta dualnost, taj dualizam ili civilizacijska šizofrenija, jasno se ispoljila na samom početku 1990-ih. Zatim su se pojavila dva projekta – „Kraj istorije” Fukujame i „Sukob civilizacija” Hantingtona. Hantington je rekao: svjetska dominacija Zapada se više neće širiti posle pada Sovjetskog Saveza, Zapad neće osvojiti i pokoriti cio svijet, već će ostati civilizacija među drugim civilizacijama. Potpuno trezvena, korektna analiza koja priprema sve – i zapadne i nezapadne – igrače da uđu u multipolarni svijet. Trideset godina provjere realnosti pokazuje da je Hantington bio u pravu.
A onda se pojavljuje Fukujama, koji kaže: „Ne, ništa nije tako, sada smo pobijedili posljednjeg formalnog neprijatelja u vidu svjetskog komunističkog sistema, a u svijetu će postojati jedna dominantna ideologija – liberalizam. Svi narodi će ga slijediti, jer niko ne daje alternativu. U stvari, desiće se kraj istorije, našim protivnicima neće ostati ni jedan argument, dolazi era jednog zapadnog liberalnog svjetskog poretka, zvanog globalizacija. Dva projekta. Reklo bi se, birajte, slušajte argumentaciju, provjerite stvarnost. Da li je potvrđeno ono što je Fukujama rekao? Ništa nije potvrđeno od 1990-ih. A 2000-ih je sve počelo da eksplodira, kao skladišta municije. Sve teze F. Fukujame, izrečene 1990-ih (i pored toga što je kasnije pokušao da ih ispravi) danas se ruše. Njegova posljednja ideja je bila da je Putin osporio liberalni svjetski poredak, svjetski poredak normi i pravila koji su sada u opasnosti i moraju biti zaštićeni. Kakve god da su teze Fukujame i onih koji su na njegovoj talasnoj dužini proteklih trideset godina – promašili su. Sve je pogrešno. Šta god da tvrde, život sve opovrgava.
Ipak, neki paranoični dio zapadnog identiteta, uključujući manijake poput Borelja, nastavlja da zahtjeva dodatne sankcije Rusiji, da insistira na ljudskim pravima, na LGBT. Saudijci, najbliži partneri, već im nagovještavaju da će, kažu, ako se Zapad po svim pitanjima bavi samo onima koji isto misle, onda će Zapad biti isključivo u granicama NATO-a i generalno će izgubiti cjelinu svijeta, uključujući i broj saveznika u islamskom svijetu. Ali ipak, zapadna paranoja se nastavlja… To je kao opsesija – nastaviti, bez obzira na sve.
Istovremeno, ako uzmemo S. Hantingtona sa njegovim „Sukobom civilizacija“, onda se, naprotiv, sprovodi sve ono što je ovaj mislilac rekao prije trideset godina. Trideset godina potvrđivanja jedne polovine teze ovog zapadnog dualizma. Inače, britanski premijer Toni Bler svojevremeno je razvio ideju „trećeg puta”, vjerujući da se klasični kapitalizam degenerisao. A Bler uopšte nije ograničena ličnost i prilično je zanimljiv mislilac. Nisam njegov naročito veliki fan, i njegov „treći put“ mi djeluje potpuno neodrživ, ali, u svakom slučaju, pokušao je da nekako kritički, alternativno, razmišlja. I tako, ispada da je linija Hantingtona u potpunosti potvrđena, a linija Fukujame je propala. Pa šta? Pristalice kraja istorije, Velikog reseta, svi ovi „Švabi”, „Davoski forumi”, „Soroš” ponavljaju jedno te isto: „još sankcija, uvesti sankcije Kini, demonizovati Rusiju, oštro upozoriti islamski svijet, staviti Erdogana na svoje mjesto, izolovati Ira, okružiti vojnim objektima Sjevernu Koreju. I sve je kao prije, kao da se ništa ne dešava. I kao da Hantington nikada nije postojao. I što je najvažnije, postoji osjećaj da niko ne provjerava stvarnost, niko ne upoređuje kojim putem idemo. Ali je očigledno svim razumnim ljudima na Zapadu da svijet ide linijom Hantingtona.
Sergej Mardan: Nešto mi je palo na pamet. A šta ako je ova njihova tvrdoglavost, njihova nepokolebljivost od izabranog puta, šta ako je to neka posebna kvazireligioznost? Čini se da je potpuno nestala, kao da je nema, ali s druge strane, Evropa je ostala ista kakva je bila u doba Tridesetogodišnjeg rata, Stogodišnjeg rata, krstaških ratova. Žestoki , beskompromisni… Kontinent krstaša koji su spremni da zarad ideje posijeku i svoje i tuđe.
Aleksandar Dugin: Znate, možda jeste tako. Ako bolje pogledamo, zaista ćemo pronaći fanatizam, maniju i religioznu vjeru u liberalizam i napredak. Dok ovi modeli ne funkcionišu, Nobelove nagrade se dijele levo-desno autorima eksponencijalnog rasta i geometrijske progresije koncepta globalne liberalne ekonomije. Nekoliko godina poslije ovakvih Nobelovih nagrada, sve se ispostavlja suprotno, svi pokazatelji padaju. Pa ipak, nobelovci prolaze, ali religija ostaje. Liberalna i, u izvjesnom smislu, satanska religija…
Sergej Mardan: Zapad je opsjednut, Zapad je vjerski fanatičan. Uprkos tome što su religiju bacili na smetlište istorije.
Aleksandar Dugin: U stvari, liberalizam je zauzeo mjesto religije. Dogme liberalnog shvatanja: napredak, čovjek, individua – ovo je, u stvari, neka vrsta teologije. Ona nema božansku dimenziju, ali ona, kao i srednjovjekovna teologija, insistira na ovim dogmama, pravilima i normama. Istovremeno, zanimljivo je da se Zapad sada otvoreno bori protiv sopstvenog rasizma. On proglašava: mi smo rasisti i moramo da se oslobodimo toga. Ali Zapad će se osloboditi svog rasizma upravo kao rasista. On izjavljuje: mi se borimo – a vi se borite. Izvinjavamo se zbog naših grešaka – i trebalo bi i.vi da se izvinite. I onda svako treba da prihvati ovo izvinjavanje kao apsolutnu dogmu. I svi narodi, posebno nezapadni, posebno zaostali, drugorazredni, kakvim ih oni smatraju, to treba da prihvate kao jedinstvenu platformu. Čak i zapadni antirasizam postaje potpuno rasistički. A antifašizam postaje fašistički. Liberalizam postaje totalitaran. Njegovo jezgro ostaje nepromijenjeno. Ovo je, zaista, neka vrsta etnocentrizma, gdje je centar Zapad, njegova sopstvena istorija. Okolo je periferija, na koju Zapad baca svoju moć, sada ekonomsku, informatičku, tehnološku. Svi ga moraju strogo slušati. Čak i ako od svih zahtjeva da se pokaju za svoje kolonijalno iskustvo. Ovo je paradoks, ovo je Orvel.
Po mom mišljenju, svi su se plašili da će Orvel doći, mislim 1984, doći iz istočne Evrope, iz socijalističkih zemalja. Ovaj fenomen „1984” nije došao odakle se očekivao. Živimo u apsolutno totalitarnom liberalnom svijetu, sa potpuno fanatičnom rasističkom, nacističkom ideologijom, koja, baš kao i Orvel, proklamuje: ljubav je mržnja, rat je mir, siromaštvo je bogatstvo, bogatstvo je siromaštvo. I on te ideološke paradokse svima nameće strašnim metodama. Ako ne mislite tako, onda ćemo vas „otkazati“ (cancel). Otuda „kensel kultura”, kultura poništavanja. I danas je to postalo sveprisutno.
A ljudi sa Zapada, koji i dalje zadržavaju zdrav razum, užasnuti su time u šta se njihova sopstvena kultura, njihova civilizacija pretvorila. Bili su potpuno odvojeni od svake stvarnosti, pali u posebno fanatično, manično stanje. Vidjeći da im se sve ruši, kažu: „Ne, ne ruši se, postajemo još jači“. Vidjeći da gube, kažu: „pobjeđujemo“. I vidimo to u Ukrajini. Zapad je učio Ukrajinu da ne pobjeđuje, da se ne bori, da ne brani svoje interese, ali je učio da bunca, da se samoobmanjuje. A ovo je veoma efikasna mrežna obmana. Kada gubite teritorije, kažete, kako kažu Ukrajinci: „Ništa, naše trupe stoje kod Rostova, Belgorod i Moskva će uskoro biti zauzeti. Minsk je, zapravo, naš”.
I što je manje uspjeha, što više neuspjeha, što više gubitaka, ta očekivanja više rastu. To je neki oblik mentalnog kolektivnog poremećaja. Ali on nije samo ukrajinski. Mislimo da je to slučaj samo u Ukrajini. Ali to je slučaj širom Evrope. Dragi u Italiji izjavljuje da odlazi, Matarela mu odgovara da ne može da ode, uprkos tome što je jednostavno izbačen.
Stanovništvo zapravo ne podržava Makrona, „žuti prsluci“ su se nekoliko godina borili sa njim, a on tvrdi: „Ja sam najuspješniji lider“. Isto i sa Šolcom. Ovi vladari nude svojim narodima da preduzmu neke nevjerovatne mjere. Jednostavno nisu uspjeli. Sa Rusijom je trebalo ozbiljno razgovarati od samog početka. Ali niko to nije vidio direktno. A sada iluzija zamjenjuje stvarnost. Sergej Mardan: Pokušaću da objasnim zašto se tako ponašaju. Možda ovo zaista nije fanatizam, već neka vrsta racionalizma? Oni postoje u poslednjih četiri stotine godina u konceptu u kome „zlatna milijarda“ vlada cijelim svijetom (sada je milijarda, prije je bilo mnogo manje). Evrocentrični svijet. Evropa je okružena periferijom, kolonijama, ona ih usisava. I sve se ovo formiralo, nekako promijenilo. Ali suštinski se ništa nije promijenilo. Centar se preselio iz Britanije u Njujork, u Vašington. Sada je sve kvari. Dolarski sistem se ruši, globalna ekonomija se raspada kao fenomen, koji je zamišljen da nahrani ovu „zlatnu milijardu“, i sve se to ruši. I nisu spremni da to prihvate, jer će u novom svijetu, u neevrocentričnom, biti veoma tužno. Oni jednostavno odbijaju da prihvate stvarnost, to je sve.
Aleksandar Dugin: Potpuno ste u pravu. Štaviše, njihova vizija se ruši. Nekada je bila rasistička vizija da postoje „bijelci” koji su percipirani kao „prvoklasni”, „žuti” – „drugorazredi”, „crni” – „treća klasa”. Čisti rasizam. Datira iz 19. vijeka. Inače, to su uglavnom praktikovali liberali. Engleski, britanski liberalizam bio je potpuno rasistički. Ponekad se vjeruje da je rasizam u Evropu došao sa Hitlerom. Ali rasizam je u samu Njemačku došao iz Engleske, iz liberalne britanske Engleske, preko Čemberlenovih spisa. Njemci nisu bili rasisti sve dok do njih nije došao ovaj zloćudni, monstruozni uticaj engleskih liberala. Liberalizam je rasistički fenomen u svojim korjenima.
A onda se javila ideja: bijelo, pa žuto, pa crno. Naravno, ovo je napušteno u 20. vijeku. Ali šta imamo danas? Centar, poluperiferija, periferija. Bogati sjever, srednja zona, siromašni jug. Civilizacija, varvarstvo, divljaštvo. Sve ove taksonomije, sve ove hijerarhije su ostale nepromijenjene. U centru – Zapad, oko – oni koji prate Zapad, ligu demokratije, a na periferiji – sve odmetničke države. Isti model. I tako se ruši. I zapravo više ne funkcioniše. Jer to nikoga ne zadovoljava. Nema kolonija, nema protivnika Zapada, nema prijatelja Zapada. Jednostavno više ne odgovara stvarnosti. I tu nastaje taj čudan osjećaj, kada je svijet već potpuno drugačiji, a na njega se primjenjuju svi ti rasistički modeli. Ovo je očaj. Jasno je da će život Zapada biti nešto gori. Ali za to su oni Zapad, da se prilagode, da nađu neki izlaz, da grade novi model. Vjeruju i da su veoma fleksibilni, snalažljivi, mozgove kradu iz cijelog svijeta. Dakle, natjerajte ove mozgove da opravdaju kako Zapad može da preživi u multipolarnom svijetu. Možda će biti načina bez kolonizacije, bez ovog potpuno totalitarnog liberalizma.
Inače, u vezi sa Trampom. Kada je Tramp došao, i sama Amerika je otišla u ovom pravcu. Postavilo se pitanje kako ostati jaka sila u uslovima kada postoje drugi polovi. Ovo je ono o čemu treba da razmišljaju. To je realno. O ovome treba razmisliti, probuditi se, doći sebi. Zdrav pristup je kako pronaći mjesto za Zapad, zapadnu civilizaciju u kontekstu drugih iskreno uskrslih, etabliranih civilizacija – ruske, kineske, indijske, islamske. Kako Zapad treba da se nosi sa tim civilizacijama, kako da se pozicionira, kako da razvija svoju ekonomiju, kako da gradi odnose? Nije lak zadatak, ali mislim da je izvodljiv.
Ali da biste ga riješili, morate ga postaviti. I ovdje vidimo Borelja, ovdje vidimo Bajdena, vidimo Soroša, vidimo Švaba. Pred nama – samo manijaci. Stari su i preko svojih godina, stari su u svojoj svijesti. Oni žele da održe zapadnu dominaciju po svaku cijenu. Iako je nema, i dalje pričaju o njoj. Ovo je senilna glupost. Ljudi su odavno u penziji, ali nastavljaju da se oblače i svako jutro izlaze na stepenište i zadaju nekome zadatke. Nešto slično sam vidio 1980-ih: imali smo takvog komšiju. U početku je bio visoki vođa, zatim je otišao u penziju i postepeno je poludio. I svaki dan je išao na posao i vikao. Stajao je na stepeništu i vikao na svoje podređene. Nije bilo smiješno, bilo je zlokobno. Bajden me podsjeća na jednog takvog kasnog sovjetskog lidera koji je poludio, koji je vikao na ništa. Niko ga ne čuje, samo ga žena povremeno, kad postane strašno, vrati u sobu.
Sergej Mardan: Daju mu tabletu.
Aleksandar Dugin: Zapad je upravo u takvom stanju. On se bavi svijetom koji ne postoji. Zapad je nasilan pacijent. Istovremeno, ima nuklearno oružje, još može da uvede sankcije, snabdjeva ukrajinske manijake oružjem dugog dometa, uzgaja manijake koji mu vjeruju. Mladi, zdravi, normalni narodi se pred našim očima, pod uticajem ovog senilnog mračnjaštva, pretvaraju u čudovišta. Sve je to liberalizam. Liberalizam je infekcija. On zapravo gnjavi ljude. Čovjeku se kaže: sve je dozvoljeno, ti si individua, nemaš kolektivni identitet. I osoba vjeruje, dovedena je do toga. I gubi svoju ljudskost, pretvara se u istog manijaka kao i ovaj zapadni dio čovječanstva. Ali mislim da će izbavljenje Zapada doći iznutra.
Izvor: Iskra
