Piše: Elis Bektaš
Potukoše se neki dan dvojica intelektualaca u mom komšiluku. Prvo je jedan, zastupnik ideje da je znanje tek himera i da se u osnovi sve svodi na vjerovanje, potegao šaber iz nogavice i sjurio ga pravo u želudac ovom drugom koji je čvrsto branio razbor kao jedinu čovekovu izvjesnost. Potom je branilac razbora hitro trgnuo nekakvu golemu pištoljčinu na crni barut i prostrijelio grudni koš prvome istovremeno mu zapalivši košulju, eto toliki je plamen bio.
Zatim je prvi uzvratio sikirčetom koje se ko zna otkud tu našlo, otkinuvši drugome četvrtinu lobanje. Dok mu je mozak pulsirao i vrišteći od bola, drugi je prvome zario zube u grkljan, otkinuo ga i prezrivo ispljunuo na pod. Sa poda su, pored krkljanja, dopirale i kletve kakvih bi se i sam Iblis postidio. Između dvije kletve prvi je izvukao bocu hlorne kiseline i sasuo je drugom prvo na ostatke lica a potom i na genitalni predio.
Onda je neko pozvao policiju. Policija je stigla ali nije mogla ući u kafanu, prije toga je morala pozvati vatrogasce da isjeku nabacani inventar prekriven leševima gostiju kafane koji su nesmotreno pohitali da izmire dvojicu intelektualaca. Kada je policija konačno ušla obojica su ležala na podu u ogromnim lokvama krvi koje su se već počele spajati u jednu, rastvorenih utroba iz kojih se širio nesnosan zadah crijevnog sadržaja a noge su im se neritmično grčile.
Prije nego što je stigla hitna pomoć obojica su izdahnula, naočigled zgroženih policajaca, konobara i tri preživjela gosta. A kada su umrli ustali su i promijenili kafanu.
Sutradan se sretoše glavoboljni i povijeni pod teretom grizodušja pa krišom i vještinom kakvu još samo šverceri deviza posjeduju razmijeniše poglede i odoše svaki na svoju stranu.
