Piše: Elis Bektaš
Svinjarija sa isporučivanjem doline Jadra korporaciji Rio Tinto s jedne strane je isključivo unutrašnje pitanje Republike Srbije. S druge strane, međutim, samo posvemašnji politički idiot može vjerovati da se ta svinjarija ne tiče i okolnih zemalja, barem kao paradigma modela uvođenja tih zemalja u stanje kolonijalnog ropstva.
O eksploataciji litijuma kao razornoj i pogubnoj ekološkoj katastrofi naširoko je pisano, ponekad i uz pretjerivanja i prenaglašavanja, ali ta su pretjerivanja i razumljiva i dopuštena kada je u pitanju borba za sam život. Ekološki prihvatljiva eksploatacija litijuma – ne postoji niti može postojati, bez obzira na sladunjava uvjeravanja korporativnih agitpropovaca i njihovih kvislinga u tijelima vlasti.
Nije, međutim, problematičan samo ekološki aspekt svinjarije sa Rio Tintom. Na mnogo načina, čak je i veći problem destrukcija države kroz intervencije na legislativi, a prevashodno na zakonu o rudarstvu i geološkim istraživanjima u Republici Srbiji od 2021. godine, kojima se stranim korporacijama dopušta izvoz poluobrađene rudne sirovine, čime Srbija bukvalno poklanja metale i minerale koji se nalaze u takvoj sirovini, i kojim se, što je još opasnije, uloga jedinica lokalne samouprave u procesu odlučivanja svodi na – ikebanu. A država se, kao upravni aparat, odriče dobrog dijela svojih mehanizama kontrole nad stranim eksploatatorom, kao što se odriče i ogromnog dijela prihoda.
Takav zakon u Srbiji zasigurno nije mogao donijeti društveno i nacionalno osviješten Srbin, kao što ga u Kongu ili Češkoj ne bi mogao donijeti društveno i nacionalno osviješten Kongoanac ili Čeh. Takav zakon mogu donijeti samo izdajnici i kvislinzi koji preziru ideju javnog dobra i interesa društva na čijem se čelu nalaze.
Ukoliko vlastima Republike Srbije pođe za rukom da uvedu Rio Tinto u dolinu Jadra, to će označiti dovršavanje procesa posttranzicijske kolonizacije, a nakon srbije će, po domino-efektu, u kolonijalno ropstvo pasti i okolne zemlje. Prvo Bosna i Hercegovina, u kojoj federalne vlasti nikada i nisu imale svijest o javnom dobru i interesu i koje se prema stranom korporativnom kapitalu tradicionalno ponašaju sluganski i snihsodljivo, a u tome im se pridružuju i vlasti Republike Srpske, čiji se predvodnik prosto utrkuje da što prije isporuči Srpsku korporativnom zloduhu.
Zbog toga se ona Srbija, koja je izašla na ulice da protestuje protiv Rio Tinta i Vučića, ne bori samo za sebe, već se bori i za okolne zemlje. Ali da bi ta borba imala ikakve izglede na uspjeh, ona ne smije biti vođena kao i dosadašnje slične bitke. Srbija ovaj put ne smije dopustiti ni vlastima ni opoziciji da te proteste obesmisle i uguše. A da bi se to postiglo, Srbija na proteste mora izaći sa šajkačom na glavi i sa opankom na nogama, jer samo ti paradigmatski simboli šumadijskog gedže, kao preduslov i nacionalne i državne svijesti, imaju dovoljnu snagu da se suprotstave i perfidnom kolonizatorskom okupatoru i njegovim kvislinzima u Srbiji. I samo na taj način Srbija koja protestuje može pokolebati barem dio one hipnotisane Srbije u vlasti Vučićevog SNS, koja naivno vjeruje da je vulgarni folklorni nacionalizam, čiji je vrhunac dosegnut umotavanjem u zastavu i puštanjem suzice na Ist Riveru, dokaz nacionalne i državničke svijesti.
Da bi se shvatilo pred koliko teškim iskušenjima i pred koliko teškom bitkom se nalazi Srbija, potrebno je shvatiti da su oni koji u svijetu korporativnog kolonijalizma žele vidjeti pokorenu i porobljenu Srbiju odahnuli dva puta. Prvi put kada je ubijen Zoran Đinđić i drugi put kada je Aleksandar Vučić došao na njeno čelo. Vučića je, kao ambicioznog radikala, korporativni Zapad probrao da dovrši posao isporučivanja Srbije korporacijama kog njegovi prethodnici poput Dinkića i Đilasa nisu uspjeli dovršiti, a u paketu sa Vučićem odabrana je i pseudoliberalna opozicija koja je toliko opsjednuta dijalogom sa stranim ambasadama da nikada nije uspjela pronaći zajednički jezik sa žiteljima Srbije. Uostalom, opozicija oličena u Draganu Đilasu i Mariniki Tepić isporučila bi Srbiju Rio Tintu jednakom brzinom kao i vlast oličena u Aleksandru Vučiću.
Zato, Srbijo, šajkaču na glavu, opanak na noge ali i knjigu u ruke, jer te samo svijest i znanje o sebi samoj ali i o svijetu u kom se nalaziš može spasiti, a ako spasiš sebe, spasićeš i druge. No, ne očekuj odmah zahvalnost za to, jer je hipnotički trans mnogih koje ćeš spasiti predubok i mnogi među njima nisu u stanju shvatiti odakle dolazi opasnost.
