Piše: Elis Bektaš
Splitska pjevačica Severina Vučković sa svojom turbulentnom karijerom nesumnjivo ima status balkanske estradne zvijezde. Tu Severinu bezbjednosne službe Republike Srbije zadržale su u nedjelju naveče na granici i sa njom obavile informativni razgovor u vezi sa njenim izjavama o Srebrenici, Jasenovcu, Oluji, ali i protestima protiv Rio Tinta. Nakon što joj je ulazak u Srbiju ipak odobren, Severina je tu mogućnost odbila, demonstrirajući dostojanstvo koje je nedostajalo Feđi Štukanu i Selmi Bajrami.
O skandalu na granici odmah potom oglasio se ministar unutrašnjih poslova Republike Srbije Ivica Dačić, izjavivši da je Severina zadržana zbog verbalnog delikta, ali da nije privedena niti joj je ulazak u Srbiju zabranjen. Dačićeva izjava eksplicitno je priznanje da nadležne bezbjednosne i policijske službe u Srbiji i dalje operišu sa kategorijom verbalnog delikta i da sačinjavaju spiskove sumnjivih po tom osnovu, uprkos činjenici da je famozni član 133. KZ SFRJ davno otišao tamo gdje mu je i mjesto.
Dačić je očito svjestan šta znači i kakvu štetu nanosi baštinjenje tradicije jednog autokratskog i mekototalitarnog režima, pa najavljuje da će zatražiti ukidanje takvih spiskova. Da li je njegov stav ujedno i signal, odnosno pružanje ruke opoziciji, unutrašnje je političko pitanje Srbije i nije od značaja za ovaj tekst. Ali djelovanje policijskih i bezbjednosnih službi koje su se u potpunosti stavile u samo jednu funkciju, odnosno funkciju očuvanja režima, prelazi preko granica Srbije koja nije Sjeverna Koreja i koja je uključena u regionalne i svjetske razmjene, pa tako postoji veliki broj ljudi koji može biti pogođen paranojom nadležnih institucija, a njome je istovremeno pogođena i sama Srbija. Što se tiče koristi koju ta država može imati od te paranoje, dovoljno je zapitati se kakva je stvarni dobitak od takvog treniranja strogoće, osim podilaženja zanosu ojađenog stanovništva.
Skandal sa Severinom izgleda još jadnije kada se pogleda u svjetlu nedavne posjete prvog čovjeka američke Centralne obavještajne agencije Beogradu. Prvi čovjek Srbije ponizno je i disciplinovano saslušao instrukcije čovjeka na čelu organizacije koja je orkestrirala i predvodila operaciju stavljanja zvona Srbiji i proglašavanjem Srba jedinim „lošim momcima“ Balkana, da bi potom poslao svoje kerbere da mu liječe povrijeđenu sujetu maltretiranjem jedne estradne zvijezde. A jeste maltretiranje svako postupanje nadležnih policijskih i bezbjednosnih tijela bez zakonskog uporišta.
Da li su Severinine izjave o neuralgičnim momentima ovdašnje prošlosti i sadašnjosti tačne ili netačne, dobre ili loše, potpuno je nevažno. Ona, kao i svako drugo ljudsko biće, ima pravo na vlastito mišljenje kao i pravo da to mišljenje slobodno iskaže. Državni aparat u Srbiji na tu slobodu reaguje na način koji pokazuje njegovo duboko nerazumijevanje svijeta u kom egzistira, te njegovu nesigurnost i usplahirenost koju nastoji da zatomi glumljenjem uzora iz prošlosti, prije svega notorne UDB-e.
Balkanska stvarnost činjenično posrće pod teretom trauma skorije, ali i one davne prošlosti, kojima su se pridružile traume sadašnjice. Razumljivo je da učesnici u takvoj stvarnosti imaju i različite, često i oprečne poglede na nju. Ti se nesporazumi neće riješiti policijskom represijom i udbaškim čeprkanjem, pogotovo ne ako se tom poslu pristupa selektivno i ako su nadležna tijela ovlaštena da arbitrarno i po diskrecionom pravu odlučuju koga treba proganjati zbog slobode govora a pred kim treba kleknuti i zadovoljiti ga usnama.
Da se razumijemo, želja za ideološkim oktroisanjem i vulgarnim pojednostavljivanjem stvarnosti ne stanuje na samo jednoj adresi. Dok se srpska politika opredijelila za udbaške metode i slobodne procjene prihvatljivosti ili neprihvatljivosti nečijih stavova, dotle je političko Sarajevo egzaltirano pozdravilo Inckove intervencije na krivičnom zakonu kojima se izravno utiče na slobodu govora i koje Incko nikada ne bi mogao u toj formi progurati u zakonodavstvo svoje rodne Austrije. Političko Sarajevo, nažalost, nije razumjelo dva bitna momenta Inckovog zahvata na legislativi: prvo, da je to bila anestezijska uvertira u Šmitove zahvate na izbornom zakonu i, drugo, da su te intervencije ne samo neodbranjive s aspekta pravne prakse i filozofije prava, već i da su usmjerene upravo protiv onih koji su im aplaudirali, jer ništa nije pogubnije za jedno društvo od donošenja nakaradnih i nesprovodivih zakona.
Ljudi imaju različita mišljenja i različite poglede na stvarnost, ali čak i sa takvim razlikama ljudi imaju određene zajedničke interese. Posao države nije da ljudima oblikuje mišljenja i poglede i da ih tako udaljava od ostvarivanja zajedničkih poslovnih i drugih interesa, već je posao države da se postara da sprečava štetna djelovanja sa stvarnim posljedicama po društvo. Ja lično znam za brojne primjere uspješne poslovne saradnje između ljudi od kojih jedni smatraju da se u Srebrenici desio genocid a drugi smatraju da genocida nije bilo i da je riječ o ratnom zločinu koji je tendenciozno proglašen za genocid.
Te razlike njima nisu, niti trebaju biti prepreka za uspješno poslovanje, tim više što njihova mišljenja nisu plod znanja već su to refleksije ideoloških i propagandnih konstrukata u čijem su kreiranju učestvovali mnogi subjekti. Javnost ustvari pojma nema šta se zaista desilo u Srebrenici ili na ma kom drugom stratištu, jer sve zainteresovane strane kriju ponešto, pa je ljudima preostalo samo da se opredijele za koju će interpretaciju navijati i u nju vjerovati. U najmanju je ruku jadno i ogavno da nadležna tijela sankcionišu ili pritisku izlažu ljude koji vjeruju u ma koju verziju događaja, jer nadležna tijela nisu u službi društva, već su u službi onih koji su učestvovali i koji učestvuju u zamagljivanju stvarnosti.
Na kraju se u udbaški skandal sa Severinom uključio i predsjednik Srpske Milorad Dodik, jednom odvratnom i mizoginom objavom na društvenoj mreži Iks, u kojoj, citirajući vlastitu kćerku, javnost podsjeća na Severinin porno snimak koji je, na radost balkanskih drkadžija, svojevremeno procurio u javnost. Dodik je držao jezik za zubima kada su njegovu partiju, sve do ministarskog nivoa, potresali privatni skandali skopčani sa seksom i nasiljem, pa elementarna pristojnost zahtijeva da i ovaj put – drži jezik za zubima. Tim više što se Severina nije jebala na državnom budžetu pa je tako nanijela znatno manju štetu društvu od onih koji svoje skandale finansiraju narodnim novcem.
