Bez osjećaja za kontekst i emocije, pletu se mreže „informacija“ o događajima koji su skamenili svaku dušu. I to sve sa zaglavljem javnih servisa i najgledanijih medija.
Žalosni hici iz cetinjske Medovine nijesu ni utihli, a lešinari koje javnost zove „novinarima“ okomili su se i na žive i na mrtve.
U želji da iskomadaju posmrtne ostatke i naprave što bolji i što brži naslov. Mumificirani reporteri „sa lica mjesta“ koji pitaju svašta a ne javljaju ništa. Bezobzirni prema bolu i mukama ožalošćenih, traže komentar i mišljenje o onome o čemu treba ćutati…. bar tri dana.
Bez osjećaja za kontekst i emocije, pletu se mreže „informacija“ o događajima koji su skamenili svaku dušu. I to sve sa zaglavljem javnih servisa i najgledanijih medija.
A tek „žuta štampa“? Porodične fotografije, kumovske veze… ko je kome šta rekao? Ko je kome prijetio? Pa od riječi do riječi….
A tek nacisti? Raznih fela…. Jedni proklinju i na neki morbidan način seire nad mukom jednog grada u kom žive ljudi. Drugi love greške ideoloških protivnika. Ko jeste, a ko nije izjavio saučešće.
Smeće od Pobjede je juče pohitalo da objavi „slavlje ispod šatora“ u organizaciji SPC. Nikakve provjere ni da li je skup stvarno organizovala Crkva. Nikakvog osjećaja za to da se možda nešto nekad i prećuti.
Lešinari naših života. Ne štede nikog. Zbog jednokratne upotrebe naslova i zbog prilike koja se jednom pruža u životu:
Hoću da budem veliki novinar! E pa eto velike tragedije! Velika prilika za mene da se proslavim!
Što bezobzirnije pitanje…to veća prilika za mene.
Filip Dragović
