Piše: Elis Bektaš
Jednom je ona mala bolesna učestvovala u televizijskoj emisiji u kojoj se diskutovalo o zauzimanju pravilnog odnosa prema povijesti i prošlosti uopšte. Učesnici su stali raspravljati o težini povijesnih trauma i samo je ona mala bolesna odsutno i zamišljeno šutjela. Voditeljica nije donijela kantar u studio pa se atmosfera užarila i sve je to prijetilo da se pretvori u svađu a onda je ona mala bolesna kazala
– Molim vas.
Drugi učesnici nisu čuli njen glas i nastavili su sa raspravljanjem pa se ona mala bolesna nakašljala i opet kazala
– Molim vas.
Drugi učesnici su ovaj put čuli njene riječi pa zbunjeno ušutješe a ona mala bolesna nastavi da govori
– Prošlost nema težinu jer vrijeme ne ostavlja nijedan teret usput već ih sve nosi na plećima sa sobom pa će tako i naše sadašnje težine vrijeme odnijeti sa sobom u budućnost iz čeg slijedi da je protok vremena kao povijesne dimenzije u stvari proces uvećavanja težine tereta.
Drugi učesnici stadoše negodovati ali ona mala bolesna opet se nakašlja i reče
– Molim vas.
Drugi učesnici se opet utišaše a voditeljica kaza onoj maloj bolesnoj
– Nastavite.
– Prošlost je takva kakva je i ne može se mijenjati, nastavi ona mala bolesna, no zato mi možemo mijenjati svoj odnos prema njoj ali da bi to dovelo do uspostavljanja pravilnog odnosa uslov je da ga počnemo mijenjati u vakat što će reći dok je prošlost još uvijek sadašnjost.
– To je nemoguće! uzviknu jedan domaći intelektualac i učesnik u emisiji. Znanstveno je nemoguće putovati kroz vrijeme te je stoga nemoguće i da se vremeplovom vratimo u prošlost kad je ona još bila sadašnjost.
– Razumjećete da nam nikakav vremeplov nije potreban, smireno nastavi ona mala bolesna, kad budete razumjeli da je sadašnjost samo riječ kojom označavamo tugu ili čak očaj što ne možemo ni usporiti a kamoli zaustaviti prošlost u kojoj živimo.
– Našim gledaocima će ovo što ste kazali možda bit komplikovano za razumjeti, reče voditeljica, pa biste možda mogli to ilustrovati nekim primjerom.
– Vaši gledaoci su glupi i zdravi i stoga im samo imperativ i vokativ nisu komplikovani za razumjeti, odvrati ona mala bolesna, ali ipak ću ispričati svoje najteže i najtraumatičnije sjećanje a to je bilo kad su me drugovi zaboravili u Jablanici prilikom prelaska Neretve ali to je ujedno i jedno veoma radosno sjećanje jer je bilo baš smiješno to što su ponijeli sve one ranjenike a zaboravili da povedu baš mene koja sam bila razlog što su uopšte vodili tu slavnu bitku.
– Zar se niste uplašili kad ste shvatili da su svi osim vas prešli Neretvu i otišli dalje a vi ostali na milost i nemilost dušmanu? upita voditeljica saosjećajno.
– Zašto se plašiti nečega što se desilo u prošlosti? odgovori ona mala bolesna pitanjem.
– Ali ipak ne može svaki traumatičan događaj iz prošlosti biti ujedno i strašan i radostan, metnu primjedbu domaći intelektualac, jer se ne možemo šaliti baš sa svim i svačim.
– Molim vas, kaza ona mala bolesna blago se osmjehujući i gledajući domaćeg intelektualca pravo u oči.
Ovo je živa istina.
