Piše: Elis Bektaš
Prvi čas: Slikarstvo ili Nije ludom vjerovati
Slikarstvo – i tu se slažem s jednim luđakom – nastalo je kao upotpunjavanje praznine. Vatra, koja je gorjela u dnu pećine, ostavljala je na stijenju linije od gareži. Primitivni je čovjek u rijetkim časovima dokolice posmatrao te linije i u jednom je trenutku u njima vidio obrise poznatog objekta: bivola, vuka, rijeke, planine, drveta… Obradovan tim prepoznavanjem, tim nevinim i naivnim postignućem duha, ipak je bio iznerviran nepotpunošću, te stavi prst u garež i uze da spaja linije koje je načinila vatra, kako bi dovršio prepoznatljivi oblik.
Eto, to je, bar tako ja vjerujem, priča o nastanku slikarstva.
Mene, međutim, muči nešto drugo. Ako je ovu teoriju iznio jedan luđak i ako sam ja sa njom saglasan, znači li to da sam i ja – lud?
Drugi čas: Slikarstvo ili Reci, pa kud puklo da puklo
Slikarstvo je u najvećem broju slučajeva izvještačeno i lažno, pa čak i uvredljivo. Jedino slikarstvo koje vrijedi jeste ono kroz koje nam slikar poručuje – Ja umijem samo slikati. Pokušao sam i sa drugim zanatima, ali ne ide, ne umijem. Uostalom, šta ima kome da objašnjavam sve to. Ja moram slikati!
Kad god vidim dobru sliku, znam da iza nje stoji takva vrsta posvemašnjeg poštenja. Zato mi je Dali – slikar dosadan i odbojan. I zato drhtim pred El Grekom, radujem se Gogenu i plačem sa Modiljanijem.
Treći čas: Moderna umjetnost ili Vidi skota preko plota
Pošljednje i prvo doba ili Vidi skota preko plota, tako se zvala instalacija koju sam vidio u jednoj beogradskoj galeriji. Poslije sam tu istu instalaciju gledao u Sarajevu i Zagrebu. Moram priznati da mi u početku nije bilo jasno šta takva tvorevina uopšte traži u jednoj galeriji – u pitanju je bila obična drvena taraba, kakva se viđa po balkanskim selima, postavljena tako da zatvara jedan ugao galerije. Naziv instalacije bio je okačen na tarabi, visokoj taman toliko da se čovjek uobičajene visine mora propeti na prste kako bi vidio šta se nalazi s druge strane. A tamo je stajalo najobičnije zrcalo, postavljeno tako da onaj, koji se propne, u njemu ugleda odraz vlastitog lica.
Mada je u sve tri galerije, i beogradskoj i sarajevskoj i zagrebačkoj, bilo puno uspjelijih djela, ova je instalacija privukla najviše pažnje – nijedan posjetilac nije odolio porivu da se propne i virne s onu stranu tarabe.
Četvrti čas: Supernova
Ajnštajna i Njutna zanima trenutak postojanja zvijezde samo da bi preko njega mogli doći do znanja o zvijezdi kao univerzaliji.
Van Goga zanima zvijezda kao univerzalija samo da bi preko toga mogao doći do trenutka postojanja zvijezde.
Ajnštajnova i Njutnova zvijezda, ukoliko nije vjerna preslika stvarne zvijezde na nebu, nikakve vrijednosti nema.
Van Gogova zvijezda, ukoliko je vjerna preslika stvarne zvijezde na nebu, nikakve vrijednosti nema.
Ajnštajn i Njutn prepoznaju postojeće. Nikakve povezanosti u postojanju njih dvojice i njihovih zvijezda.
Van Gog stvara novo, nepostojeće. Van Gogove zvijezde prije njega – nisu postojale.
