Piše: Elis Bektaš
U Sarajevu je okončan još jedan Sarajevo film fest, koji je i ovaj put protekao u znaku prenaglašene i pomalo izvještačene glamuroznosti, koju je pomalo mučno gledati u svjetlu nedavnog požara na Zelengori. Čini se da današnje Sarajevo ima samo tri operativna moda: julski ratni pesimizam i gorčinu, avgustovski festivalski optimizam i egzaltaciju, te konfuznu letargiju sa povremenom histerijom u ostatku godine.
U Beogradu je zbog Bajaginog koncerta pomjeren protest protiv Rio Tinta i njegovih poslovnih partnera u vrhu tamošnje vlasti. Organizatorima protesta, kako sami kažu, potreban je svaki čovjek, ali očito da svakom čovjeku u Beogradu i okolini budućnost zemlje nije važnija od uživanja u frivolnim Bajaginim pjesmuljcima.
Pjesma Srce Srbije podijelila je Crnu Goru i na jednoj strani izazvala egzaltaciju a na drugoj užasnuće i zgroženost. Ostaje, međutim, nejasno da li je otužnije vidjeti one koji u jednom folklornom pjesmuljku nalaze oslonac za vlastite identitarne i političke zanose ili one koji u tom istom pjesmuljku vide razorno oružje za destrukciju države.
I tako, dok se balkanska javnost (čitaj: biračko tijelo) bavi kulturološkim fenomenima i svrstava se u navijačke tabore, dotle pred njenim obnevidjelim očima zakonodavstvo i pravosuđe ubrzano propadaju. Čak i najpovršniji pregled crnih hronika u posljednjih par godina pokazaće ne samo zastrašujući porast kriminala, uključujući tu i onaj nasilnički i ubilački, kog se društvo s razlogom najviše plaši, već i neugodno dugačku listu slučajeva u kojima se ovdašnja pravosuđa nisu snašla, svejedno da li iz razloga nedoraslosti profesionalnim iskušenjima i zahtjevima ili iz razloga političkih pritisaka, ili su donosila skandalozne odluke.
Istovremeno, najviša zakonodavna tijela oklijevaju sa donošenjem, odnosno sa prilagođavanjem potrebama društva, vitalnih zakona kao što je zakon o radu, zdravstvu, zaštiti životne sredine… pa i zakon o državljanstvu koji je u Crnoj Gori već nedopustivo dugo neuralgično pitanje. Ako se zakoni i donose, to se čini po diktatu birokratskog, a sve češće i korporativnog zloduha i uz sve izraženiji prezir prema ideji javnog dobra, odnosno prema kategorijama građanina, nacije i države, kao temeljnim pojmovima kojima zakoni trebaju da pruže zaštitu i omoguće prosperitetan život.
Da se razumijemo, zakone nikada nije lako donositi, a pogotovo to nije lako činiti u današnjem dinamičnom i fraktalizovanom svijetu, kog tehnologija obilježava više nego ikad u prošlosti. Tamo gdje je, kao na Balkanu, politika pretvorena u istorijsko-kulturnjačko estradno društvo kao maski za poslovno-interesne zajednice, i tamo gdje je obrazovni sistem duboko oštećen nebrigom i nerazumijevanjem njegovog dugoročnog i strateškog značaja, teško je i skoro iluzorno očekivati da će zakonodavna tijela biti popunjena ljudima doraslim osnovnoj zadaći tih tijela – zakonodavstvu.
U skupštine ulaze uglavnom oni koji znaju potaknuti zanos svog biračkog tijela, pripovijedajući mu istorijske i kulturološke besmislice, te nudeći mu obećanja o čudotvornim rješenjima. No političarima koji se u izbornoj areni nadmeću za ulazak u skupštine ne treba strogo suditi zbog toga. Oni samo rade ono što je najracionalnije raditi da bi postigli svoj cilj.
Ne treba suditi ni biračkom tijelu koje iz jednog u drugi izborni ciklus nasjeda na predizborna opsjenarstva, pehlivanstva i šibicarstva, jer to tijelo nije krivo za stanje u koje je dovedeno i u kom se metodično i sistematično održava kroz sadejstvo medija, akademija, kulturnih institucija, estrade, pa i obrazovnog sistema.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
A ne treba suditi ni medijima, akademijama, kulturnim institucijama, estradi, pa ni obrazovnom sistemu, jer oni samo rade ono što izgleda kao jedino moguće da bi zaradili svoj ručak. Ali kome onda suditi zbog takvog stanja, čujem kako me pitaš, čitaoče. Pa nikome, suđenje nije od pomoći pred dijalektičkom nužnošću i njenim entropijskim zakonitostima u povijesti, sociologiji, politici…
Umjesto suđenja, bavi se sportom, čitaj umne filosofe i valjane književnike, gledaj duhovite filmove, okreni se religiji, gledaj u tačku na zidu… radi bilo šta od toga, za šta ocijeniš da će ti ojačati duh i tijelo. Snaga će ti trebati da ljudski podneseš iskušenja koja dolaze, umjesto da kukaš kad dođu i da vičeš eh, gdje mi je bila pamet. Nisi je imao i šta sad, po zakonu nije obavezno imati pamet, pa zato nemoj suditi ni sebi.
Umjesto toga, pokušaj se promijeniti, pokušaj ne biti podložan opsjenarima, pehlivanima i šibicarima, pokušaj se sjetiti da si čovjek ali i da si dio društva koje je najjače onda kada njegovi članovi imaju razvijenu i promišljenu svijest o sebi, a najslabije kada mu se ta svijest izgrađuje estradnim i kulturološkim uplivima. I koje uspješnoj plovidbi kroz Scile i Haribde što ga čekaju u najskorijoj budućnosti može nadati samo ako u njegovoj posadi zavlada duh nesebičnosti i solidarnosti, jer tamo gdje nema nesebičnosti i solidarnosti, tamo nema ni ideje javnog dobra, a tamo gdje nema ideje javnog dobra, tamo se po već spomenutim zakonitostima dijalektičke nužnosti uvijek nastane beznađe, nasilje, ropstvo i nihilizam.
