Piše: Elis Bektaš
Baš kao i ratovi, postoje utakmice koje treba izgubiti. Moj stari služio vojsku u Subotici one godine kad su Gegićeve bebe na svom putu do Hejsela pregazile prvaka Francuske koja je još pamtila slavu Žista Fontena, Zapadne Njemačke koja te godine na volšeban način izgubi finale svjetskog kupa onim nepostojećim Harstovim golom u posljednjoj minuti meča, Čehoslovačke koja će deceniju poslije toga Panjenkinim šlampavim penalom Njemačkoj oduzeti radost još jedne titule prvaka Evrope, a potom i prvaka Engleske, zemlje koja je te godine bila prvak svijeta.
Nant i bremenski Verder pokoreni su najljepšim nogometom koji se ikada igrao u Jugoslaviji. A onda je došao praški šok. Igrači Sparte na revanš u Beogradu došli su sa osmijehom na licu i kapitalom od strašnih 4:1 iz prve utakmice. No na Topčiderskom ih je brdu dočekao plotun od pet hitaca. Još uvijek zaglušen februarskom topovskom salvom, dočekao je stadion JNA u lijepom beogradskom aprilu 1966. godine strašne Bazbijeve bebe. Bebe protiv beba! Partizan je djelovao poput uvježbane lovačke eskadrile koja se igra sa tromim protivničkim bombarderima. Stajlsov gol u revanšu bio je nedovoljan da nadomesti golove Hasanagića i Bečejca u nezaboravnoj noći na stadionu JNA.
Crno-belu četu u briselskom finalu 11.maja čekao je Real, koji se bez di Stefana i Puškaša uopšte nije doimao tako kraljevskim i tako strašnim. Te noći, ukazom saveznog sekretara za narodnu odbranu, televizori u svim jugoslovenskim kasarnama ostali su upaljeni duže no što je propisano dnevnim rasporedom radnog vremena.
Zgrada u kojoj je moj stari provodio vojničke dane bila je nekakva sablasna austrougarska konjička kasarna, a možda čak i obična konjušnica. Televizor je donijet u trpezariju koja je bila dovoljno velika da primi čitav bataljon mladića u uniformama, ali ne i dovoljno prozračna da iz nje brzo izađe zadah šinjela natopljenih proljetnim kišama. Baš tu TV salu za gledanje utakmice odabrao je i komandant kasarne, potpukovnik sa crtama lica koje su izgledale kao uklesane u kamen i sa crnim brkovima, kakve u djetinjstvu zamišljamo na svakom velikom ratniku. Za gledanje utakmice vojsci je odobrena po čaša soka a stasiti i odmjereni potpukovnik u ruci je donio čašu vina i sjeo udno sale, iza vojnika koji su nastojali da budu što bliže crno-bijelom ekranu na kom su se igrale crno-bele bebe.
Vasovićev gol u desetom minutu drugog poluvremena među vojskom je izazvao oduševljenje ravno onom kog su njihovi očevi osjetili kada je zavšren rat. Sala, dotad osvijetljena sa jedva nekoliko škiljavih sijalica, odjednom je bljesnula od vedrih i ozarenih lica mladića koji su se prijateljski tapšali po ramenima i govorili: „Sad je gotovo, prvaci smo.“ Potpukovnik, prekaljeni partizan, šutio je i otpijao male gutljaje svog vina a na licu mu se nije mogao vidjeti ni nagovještaj radosti.
Amanćiov udarac dvadesetak minuta prije kraja utakmice poslao je loptu iza Šoškićevih leđa, pokrenuvši tako čitav karusel psovki i grdnji na Špance i na njemačkog sudiju, sasvim nedužnog i nevinog. Ali ljutina zbog primljenog gola ni za milimetar nije potisnula vjeru u pobjedu, jer Partizan je te večeri igrao nogomet na način na koji su flamanski majstori slikali svoja platna. Sala je bodrila malu četu i ne pomišljajući da ti povici ne mogu doprijeti sve do Brisela.
Potpukovnik je šutio i otpijao male gutljaje svog vina. Pogled mu je bio jednostavno komandantski, a to za neupućene znači da se iz tog pogleda nije moglo ništa naslutiti niti pročitati. Serena, Španac sa imenom priličnijim za kakvog šlager-muzičara nego za veznog igrača budućeg klupskog šampiona Evrope, poslije samo šest minuta poslao je još jednu loptu u Šoškićevu mrežu. Sala je zanijemila kao što zanijemi čovjek kada mu se saopšti strašna i kobna vijest. Muk je trajao tek nekoliko časaka a onda je ustupio mjesto pokojoj psovci i neuvjerljivom međusobnom ohrabrivanju.
Jedini zvuk koji je prekinuo tih nekoliko časaka kosmičke tišine bio je oštar ton stakla koje se lomi o kameni pod. Moj stari je okrenuo glavu i vidio svog komandanta kako sjedi jednako nepomično kao i na početku utakmice, ali čaša vina je, umjesto u njegovoj ruci, bila rasuta po podu. Nije bila bačena, samo je skliznula iz ruke sa svojim sadržajem nalik na krv. Potpukovnikov lik, izgubivši jedan detalj, čašu s vinom, nadomjestio ga je drugim. Jednom suzom koja se skotrljala niz obraz i nestala u crnim, dotjeranim brkovima.
Da je Partizan pobijedio u toj utakmici četiri godine prije mog dolaska na svijet i da nije bilo te potpukovničke suze ja bih možda navijao za Čelik. Ili Velež. Možda čak i za Partizan. Ali ga ne bih volio onako kako to činim od dana kada mi je otac, kao dječačiću u predškolskoj dobi, ispričao tu strašnu i herojsku priču.
