Piše: Elis Bektaš
Stariji će se čitaoci sjetiti da je u poratnoj Jugoslaviji, desetkovanoj i razorenoj, postojala institucija Titovog kumčeta. U pitanju je bio prevashodno simbolični čin Brozovog kumovanja devetom djetetu u obitelji, mada je to sa sobom nosilo i nekakvu simboličnu apanažu, tačnije, stipendiju. Na taj je način vlast nedvosmisleno iskazivala svoju podršku nastojanjima da se obnovi ratom reducirano biološko tkivo nacije, pri tom naglašavajući Brozovu ulogu kolektivnog oca nacije, čiji je on ujedno bio i najveći sin.
Tako je nekoliko godina po završetku rata, u skromnoj obitelji koja je živjela na rubu Zenice, na svijet došlo žensko dijete, deveto po redu, nakon šestorice braće i dvije sestre. Čim je djevojčica upisana u matični ured, informacija je ustaljenim kanalima proslijeđena dalje i nedugo nakon toga jedne subote ispred obiteljske se kuće zaustavi crni automobil s vojnim tablicama. Iz automobila izađe čovjek u tamnoj uniformi i sa šapkom na glavi, baci još jedan pogled na dokument što ga je držao u ruci, pa se zaputi prema kući s odgovarajućom adresom dok su ga kokoške, šćućurene po rubovima avlije, nezainteresovano posmatrale.
Ispostavilo se da je čovjek u tamnoj uniformi pukovnik iz komande sarajevske vojne oblasti i opunomoćeni izaslanik druga Tita koji, razumljivo, nije mogao lično obići svoju brojnu kumčad po Jugoslaviji. Razočarenje ukućana bilo je dvojako – djeca su bila razočarana što neće upoznati svog drugog i poznatijeg oca, a roditelji su bili razočarani što neće upoznati svog sedmog i najvećeg sina.
Razočarenje je, međutim, splasnulo tokom kratke ceremonije koja se sastojala od čitanja pozdravnog pisma druga Tita, uručivanja paketa s poklonima i predavanja potvrde o stipendiji. Završni čin ceremonije sastojao se od grupnog fotografisanja i upravo tu počinje dramski dio ove pripovijesti. Pukovnikov ađutant, dežmekasti zastavnik, iz crnog automobila donese fotoaparat i veliki tronožni stativ. Dok je namještao aparaturu i birao najpodesnije mjesto za fotografisanje, ispostavilo se da obitelj ipak nije na okupu, uprkos činjenici da je bio neradni dan.
Dvojica sinova, već u tinejdžerskoj dobi, čuvali su krave na par kilometara udaljenoj livadi, a sa sobom su poveli i najmlađeg brata, tada tek četvorogodišnjaka. Da ih se nekako dozove – bilo je nemoguće, glas nije mogao prebaciti obližnje brdo, a mobilni telefoni još nisu bili izmišljeni. Pukovnik da čeka dok se vrate, takođe je bilo nemoguće – ta valjalo je obići još Titove kumčadi taj dan.
Dežmekasti zastavnik dosjeti se i predloži spasonosno rješenje – da se u komšiluku nahvataju tri dječaka koji će popuniti broj. Nepun mjesec nakon tog značajnog dana u životu ove brojne obitelji poštar na adresu isporuči golemu smeđu kovertu. U koverti se nalazila, propisno uokvirena, crnobijela grupna fotografija, koja je odmah zauzela počasno mjesto na zidu centralne odaje u kući.
Najmlađi sin, jedan od trojice zamijenjenih djecom iz komšiluka i vršnjak avnojevske Jugoslavije, upita ko je čiko u tamnoj uniformi, a starija mu braća, tjerajući šegu s njim, odgovoriše da je to drug Tito. Mladi je junoša poslije par godina krenuo u osnovnu školu. Prvog školskog dana učiteljica postavi učenicima tada najvažnije pitanje na svijetu – djeco, znate li ko je drug Tito? Naš junak, ne čekajući da ga učiteljica prozove, spremno izdeklamova odgovor – znam ja, on je mojoj materi bio na babinama.
Komični nesporazum brzo se rastumačio ali je dugo ostao predmetom školskih šala. Junak naše priče i brat Titovog kumčeta imao je sreće. Odrastao je ispod fotografije na kojoj je stajao odmah ispred najvećeg sina naših naroda i narodnosti, druga Tita, ali je na vrijeme saznao da na fotografiji nisu ni on ni Tito. Izrastao je u mudrog čovjeka i postao, ne želeći rizikovati nove zablude, otac samo jednog djeteta.
Ali šta mi, dođavola, da radimo s nekim drugim, ne tako bezazlenim zabludama? S lažnim i pogrešnim identifikacijama koje se najugodnije osjećaju u prošlosti i boluju od tropofobije? Nije li vrijeme da ljudi sebe počnu uklanjati sa zamišljenih fotografija na kojima stoje uz povijesne vođe? Koji su puno opasniji od pukovnika što se, silom prilika, lažno predstavlja kao drug Tito, jer se te vođe lažno izdaju za same sebe.
I ne pitajte me na koje povijesne vođe mislim, spisak je predugačak da bih ga ovdje naveo. Radije me pitajte za spisak povijesnih vođa koji se nisu lažno predstavljali, puno je kraći. Na njemu, naime, nema niti jednog imena, uključujući i Titovo.
