Piše: Balša Vukčević
Ako ima pronicljivijih izučavalaca jugosrpske književnosti XX vijeka (Novica Petković pa tek onda ostali, uglavnom pokojnici padaju na pamet), među profesorima se teško može naići na čovjeka blagorodnijeg od Delića. Zato mi je drago da je takav jedan svečano pušten u SANU, tu, čast izuzecima, vještačku Arkadiju naših intelektualaca, kojima je često članstvo u njoj, ovo redovno, uz snishodljivo licitiranje čaršije, najkrupnije životno dostignuće za koje su sposobni.
Srdačnim poštovanjem koje drugima ukazuje, predusretljivo, voljan za druženje, on oživljava osobine i ponašanja koja u zajednici odavno nemaju uslova za opstanak, nego se smatraju osobenjaštvom onih naivnih, na svoju ruku ljudi — da se ne izrazim grublje. U akademskom soju, zaključanom u sujete, floskule, razne gimnastike potkusurivanja sa kolegama i studentima, na takvo njegovo ponašanje se, vjerujem, gleda sa podsmijehom ili prikrivenim negodovanjem, u zavisnosti od opšteg raspoloženja prema profesoru. Ali mu niko ne spori djelo, koje nadograđuje i danas, uprkos parkinsonu što mu se godinama unazad nastanio u tijelo treskovito jako. To ga ne sprečava da i dalje komedija, i da ispoštuje druge onako kako smatra da je dužnost koju mu dostojanstvo nalaže.
Na Lučindan, povodom Dana posvećenih mitropolitu Amfilohiju, jedini je, bez ičije pomoći, uz nekontrolisani tremor došao da se rukuje i zahvali svim učesnicima programa, od djece u horu do mene. Dao sam da mi potpiše knjige, a pisao je o najrazličitijim piscima prošlog vijeka. Vidio je Srpski nadrealizam i roman.
– Vi to imate.
– Prvo izdanje.
– Jedino.
Napisao je u posveti da ga je dirnulo. Neizrečeno je među nama da izdavači nisu više srećni da reizdaju tu knjigu o omraženim komunjarama, iako je Davičo bio nacionalan, i prinuđen, ne laže li Vidosav Stevanović, da Dobricu Ćosića po partijskom zadatku uči pisanju, zbog čega su mu se već osamdesetih osvetili. O tome kako su danas ostali nadrealisti tek zaboravljeni, ne smije se ni govoriti — upravo zbog komunizma.
Dok se potpisivao na Laliću i njemačkoj lirici, uputio me da dođem do originala:
– Možda se može u SKZ-u naći još primjeraka, i u Matici, ali to bih morao provjeriti.
Profesor Radonjić je snimio situaciju. Uzeo ga je pod ruku, čekajući da se okanem, što sam i učinio. Trebalo je da ga odvede do restorana Vuk u kome su se raspilavili domaćini sa gostima.
Za Delića se može reći ono što je on rekao sjećajući se razgovora sa Novom Vukovićem o Laliću: ima još bliskih ljudi; ima još ljudi-planina koji plaču čitajući poeziju.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
Izvor: Fejsbuk/Balša Vukčević
