Bogastva crnogorskih političkih vođa mjere se stotinama miliona eura. Naravno sve je to oteto od najbližih. Pokradeno od prvih komšija, seljana, sugrađana i od svih ljudi unutar države. Baš kao i nekada. Zbog njihovih milijardi eura mnogi u Crnoj Gori jedva preživljavaju. Baš kao i nekada.
Ne radi se o linijama u svesci za osnovce popularnog naziva sveska na uske i široke linije. Riječ je o našim građanskim aktivistima, intelektualcima, patriotama, partijcima, neizbježnim kolumnistima i njihovim sastavima na temu crvenih linija koje se ne smiju preći.
Gore pomenuti pišu i pričaju o ugroženoj državi iscrtavajući oko nje sve više i više crvenih linija. Crvene linije im postaju toliko uske da između njih ne može više stati ni pristojna riječ kamoli razumna rečenica. Iscrtavaju aktivisti između crvenih linija, crvene semafore, crvene alarme, crvena rotaciona svijetla. Spominju nadolazeće katasrofe. Kroz njihove uske, prijeteće crvene linije ne mogu se provući čak ni crvena svijetla hitne pomoći i vatrogasnih vozila. Aktivisti neprestno dopunjavaju crvene linije novim crvenim linijama upozoravajući nas da se državi bliži sudnji čas.
I bez njih istorija Crne Gore bila je puna crvenih linija čije nam je značenje ostalo nepoznato.
Predstavljali smo se kao zemlja u kojoj mrski osvajači nijesu imali što da traže. To se odnosilo čak i na moćne Osmanlije. Da li je presudilo naše herojstvo koje je orjentalnoj despotiji utjerivalo strah u kosti ili njihova nezainteresovanost za naše krševite predjele teško je reći.
Svi znamo da je istorija lijepa ako se uredi i predstavi kao serija od desetak nezavisnih epizoda. U jednoj možemo vidjeti ljepote naše prirode, u drugoj ostatke starih civilizacija, u trećoj jad, muku i upornost gorštaka da održi u životu svoju porodicu u surovoj prirodi, u četvrtoj tužni zvuk gusala o bitkama i vjeri da se vjera mora održati jer bez nje nema ni našeg narodnog bića.
Kao i svaku seriju i ovu o istoriji i istorijskim borbama morala bi da prati neka poenta. Što je poenta naše istorije i naših istorijskih borbi?
Poenta je ozloglašeni i uporni neprijatelj koji hoće da nam otme prostore i to baš one prostore koje sami napuštamo zbog gladi i surovih životnih uslova.
S obzirom da postoji dovoljno duga istorijska distanca ništa nas ne sprečava da u današnje vrijeme predstavimo poentu naše istorije iz drugog ugla. Predstavimo ekonomsku istoriju Crne Gore. Predstavimo svakodnevni život naših predaka izvan ratovanja s osvajačima i mimo struna gusala koje slave naše podvige.
Ekonomska istorija Crne Gore nije duža od par poglavlja.
U tih par poglavlja dominira teror jačeg plemena nad slabijim plemenom. Nema tu ničeg viteškog. Samo otimačina. Brat iz moćnijeg sela dolazi da opustoši slabije selo u kome mu je sestra udata. Dođe da joj otme kravu, kacu sira, kotarinu krtole, vreću rumetina. Njegova rođena sestra je majka desetoro djece. Kada se brat osvajač trijumfalno vrati s plijenom na svoju teritoriju udaljenu tri, četiri sata hoda od sestrine kuće u sestrinoj kući ostaju gladna djeca. Majka ih ne može prehraniti. Djeca se razboljevaju i umiru. Majka ludi. Mudri ljudi u nemoći da se suprostave brastvenicima otimačima, koje će naša istorija nazvati hrabrim hajducima a ponekad i zvijercima s pozitivnom intonacijom, u očaju se raspituju ima li negdje mjesta gdje vlada zakon. Saznaju da zakon vlada na teritorijama koje kontroliše Osmansko carstvo. Traže kontakt i spas. Počinju da se turče. Mijenjaju vjeru ne za večeru već za zalogaje gladnih dječjih ustašaca. Pojavljuje se svetac Petar I Petrović Njegoš koji zaustavlja prevjeravanje tražeći da se u ime pravde sestra suprostavi bratu, kum kumu, zet šuri, da bi potomstvo bilo spašeno i od gladi i od krvne osvete i od prebjega u drugu vjeru.
Kada shvatimo da je ovo bio važan dio naše državne istorije lakše ćemo razumjeti današnje stanje našeg društva.
Bogastva crnogorskih političkih vođa mjere se stotinama miliona eura. Naravno sve je to oteto od najbližih. Pokradeno od prvih komšija, seljana, sugrađana i od svih ljudi unutar države. Baš kao i nekada. Zbog njihovih milijardi eura mnogi u Crnoj Gori jedva preživljavaju. Baš kao i nekada.
Jedan jedini provod crnogorskih političara visokog ranga košta najmanje 1000 dječjih dodataka. Ne radi se o metafori. Vidjeli smo te račune iz Pariza, Dubaia, Monte Karla, Floride.
Tragično je što roditelji djece čiji se dječji dodaci svakog dana, decenijama već, troše na luksuz i provode čelnih ljudi crnogorske politike, govore da nemaju rezervnu državu i da će braniti način života svojih političkih vođa i po cijenu još većeg osiromašenja svoje sopstvene djece.
Umjesto da mlade naraštaje uče pravdi i značaju pravde za društvo i državu današnji roditelji ih usmjeravaju u vode nacionalne politike i borbe za identitet. Identitet u tako napravljenoj državi može garantovati samo sluganstvo i opstanak istorijskih nebuloza kao temelja poltronstva i podaništva.
Ne pada im na pamet da se zapitaju kakva je to država čiji ti promoteri uskraćuju pravo na dostojan život dok oni žive na visokoj nozi. Uz to nimalo ih ne brine što je ta visoka noga stekla pravo da u državi kakvu je kreirala može da šutne u dupe koga god poželi.
Kakav je to identitet koji ti onemogućava državu bez korupcije i život bez poniznosti. Kakav je to identitet koji u ime države šikanira ljude nezainteresovane za nacionalnu politiku, o ostalim da ne pričamo.
Kakav je to patriotizam koji ne može da opstane bez mržnje prema onima iste vjere i istih korijena?
Zato ni takva država, ni takav identitet, ni magle istorije, ni crvene linije državnosti već samo zakon i samo zakon. Samo briga da svi, ama baš svi, budu isti pred zakonom treba da bude ta čuvena crvena linija za Crnu Goru. Crvena linija ispred svih crvenih linija o kojima se uveliko piše i priča ovih dana.
Žalosno je što sveska sa takvim crvenim linijama ostaje prazna. Analitičari patriote iz pokreta “Ima nas” ignorišu svesku. U njoj niko ništa ne zapisuje.
Ranko Rajković
