Jezivi slučaj Stanimira Brajkovića koji je, nakon što su ga trojica drugih osuđenika dugotrajno zlostavljala u kaznenoj ustanovi Padinska skela, umro od posljedica tog zlostavljanja, osvijetlio je modalitete funkcionisanja današnjih društava koja se sve više opiru modernitetu i sve silovitije hrle u zagrljaj predmoderniteta. Brajkovićev tragični kraj mogao se desiti i u nekom drugom zatvoru, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji… jer postjugoslovenska društva sa svojom transformacijom države u uslužni šalter između korporacija i građana imaju sve manje sposobnosti i kapaciteta da uspostave funkcionalne instititucije i sve manje prava na nadanje da će te institucije početi funkcionisati po ultimativnom imperativu zakona i po zovu ideje javnog dobra.
U takvoj eroziji društva i degradaciji njegovih stremljenja ka humanosti i modernitetu itekako su učestvovali i mediji, kao i najšira javnost. Slučaj Stanimira Brajkovića baca svjetlo na paradigmu modaliteta tog učešća, koje se uvijek svodi na opasno i maligno pojednostavljivanje i na monohromatsko prikazivanje stvarnosti.
Onaj dio medija kog, u nedostatku boljeg izraza, valja nazvati drugosrbijanskim, iskoristio je zločin u Padinskoj Skeli kao dokaz kapitalne odgovornosti vlasti i potencira se maltene protivpravno zatvaranje stradalog Brajkovića, kako bi se na tom temelju mogle graditi fortifikacije za političku borbu.
Nije bez značaja to što i mediji koje uslovno valja označiti kao prvosrbijanske dijele stav o Brajkoviću kao bezrazložnom osuđeniku koji je iza rešetaka završio posve nepravedno, ali oni to čine iz posve drugog razloga. Njima je Brajković, izdignut na pijedestal mučeništva, nužan kao kontrapunkt etničkoj pripadnosti počinilaca zločina koja se ističe kao inicijalna kapisla za buđenje veoma malignih zaključaka.
Čak i ovlašno bacanje pogleda na društvene mreže biće dovoljno da se uoči zapjenjena kresta novog talasa antiromskog resentimana, koji nije plod isključivo duboko ukorijenjenog šovinizma i rasizma u jednom dijelu društva, već je dodatno ohrabren i potaknut zloćudno pojednostavljenim medijskim pristupima, koji se slučajem ubistva u Padinskoj Skeli, kao ni drugim zločinima uostalom, ne bave principijelno i u bitnim aspektima, već isključivo u svrhu promocije uskopojasnih političkih i ideoloških agendi koje ovi ili oni mediji zastupaju.
Svaljivati svu odgovornost na vlast veoma je pogrešno iz više razloga. Prvo stoga što su erozivni procesi društva kao strukture započeli mnogo ranije i malo je vjerovatno da bi neka druga vlast bila u stanju da ih preko noći zaustavi ili barem uspori – zahvati nad državnim institucionalnim strukturama, ako su plitki i brzi, neće dati rezultate, a ako su duboki, onda moraju biti i bolni i dugotrajni, pa ni tada ne postoji puna garancija uspjeha u liječenju.
No od toga još je opasnije to što se sa druge strane čuju glasovi koji nevješto prikrivaju svoju namjeru da potaknu šovinizam i rasizam prema jednoj manjini, po osnovu činjenice da su počinioci zločina u Padinskoj Skeli njeni pripadnici. Kada je prije skoro godinu dana Kosta Kecmanović u beogradskoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar počinio neuporedivo stravičniji zločin, sarajevski literat Abdulah Sidran spremno je optužio čitavu Srbiju za taj masakr i ustvrdio da je on nužna posljedica u takvom društvu. A sada se, evo, pokazuje da onom dijelu društva u Srbiji, koji prednost daje Matiji Bećkoviću i koji je bio zgrožen Sidranovom svinjarijom, nimalo nije stran kolektivistički i šovinistički zloduh koji se u Sidranu zakotio.
U čitavom postjugoslovenskom prostoru, pri čemu Hrvatsku i Sloveniju izostavljam, ne zato što se suštinski razlikuju, već što su ušle u evropske integracije, odvija se silovanje i zlostavljanje ideje javnog dobra. Ona je svedena na ekonomiju i na istorijske idealizacije, a preispitivanje te ideje skrajnuto je na društvene margine, pa se stoga može smatrati za nepostojeće.
A bez ideje javnog dobra, koja se neuslovljeno i kompetentno preispituje, društvo hrli ka predmodernitetu i ka novim oblicima ropstva, ali i ka privatizaciji javnih institucija, koje postaju monopolsko vlasništvo partijskih struktura, a potom i njihovih lidera. Što više taj proces odmiče, to je javni interes sve anemičniji, a sve su vitalniji partikularni interesi elita i pojedinaca na njihovom čelu. Ono što je dodatno zastrašujuće, činjenica je da ni oni dijelovi društva koji se predstavljaju kao opozicija vladajućim elitama ne nude ništa drugo osim transpozicije Kurte i Murte u sedlu.
Upita li me neko gdje je izlaz iz takvog žalobnog stanja, pošteno ću mu priznati da ne znam. Ali znam da put ka tom izlazu započinje sa hrabrim i principijelnim govorenjem, te sa borbom za vraćanje sadržaja u pojmove, koji su danas u javnom govorenju tek šuplje parole lišene svakog smisla.
Tek tada će društvo moći razumjeti da smrt po Stanimira Brajkovića nije došla jednom stazom, već je išla mnogim stazama, ali uvijek u društvu sa pojedincima, sa ubicama, sa nezainteresovanim zatvorskim osobljem, pa i u društvu samog Stanimira, no ne i sa narodima. A ukoliko društvo to ne bude moglo razumjeti, onda će biti osuđeno da mu se slučajevi poput ovog iz Padinske Skele dešavaju svakodnevno i ne samo u zatvorima, a etnička pripadnost počinilaca će postati zaista bitna, ali neće biti monopol samo jednog etnikuma ili će postati monopol onog dominantnog i većinskog.
Elis Bektaš
