Piše: Najl Ferguson
Duhovitu frazu „pozna sovjetska Amerika“ skovao je istoričar s Prinstona Harold Džejms još 2020. Ona je postala još aktuelnija otkako se zahuktava (drugi) Hladni rat, u kome se nalazimo.
Da smo u Drugom hladnom ratu prvi put sam istakao još 2018. U člancima za „Njujork tajms“ i „Nešenel rivju“, pokušao sam da ukažem kako je Narodna Republika Kina sada zauzela ono mesto koje je ostalo upražnjeno otkako se 1991. raspao Sovjetski Savez.
Ovaj stav je sada manje kontroverzan nego što je bio tada. Kina, čvrsto privržena marksizmu-lenjinizmu i jednopartijskoj vladavini, očigledno nije samo ideološki rival. Ona je takođe i tehnološki konkurent – jedini s kojim se SAD suočava u oblastima kao što su veštačka inteligencija i kvantno računarstvo. Kina je i vojni rival, s mornaricom koja je sada veća od naše i nuklearnim arsenalom koji ubrzano sustiže naš. Uz to, ona je i geopolitički rival SAD, koji se kao takav ne afirmiše samo u Indopacifičkom regionu već i preko svojih proksija u Istočnoj Evropi i drugde.
Ali tek nedavno mi je palo na pamet da bismo u ovom novom Hladnom ratu mi – a ne Kinezi – mogli biti Sovjeti. To pomalo podseća na onaj trenutak kada britanski komičari Dejvid Mičel i Robert Veb, glumeći oficire Vafen SS-a pred kraj Drugog svetskog rata postavljaju besmrtno pitanje: „Jesmo li mi loši momci?“
Zamišljam dva američka mornara koji se jednog dana zapitaju – možda dok im nosač aviona tone ispod nogu negde kod Tajvanskog moreuza: Jesmo li mi Sovjeti?
Da, znam šta ćete reći.
Postoji ogromna razlika između disfunkcionalne planske ekonomije koju je Staljin izgradio i zaveštao svojim naslednicima, a koja je propala čim je Mihail Gorbačov pokušao da je reformiše, i dinamične tržišne ekonomije kojom se mi Amerikanci dičimo.
Sovjetski sistem je rasipao resurse i sve drugo ali je garantovao nestašice robe široke potrošnje. Sovjetski zdravstveni sistem bio je upropašten oronulim bolnicama i hroničnim nedostatkom opreme. Bilo je teškog siromaštva, gladi i dečjeg rada.
U današnjoj Americi takvi uslovi postoje samo na dnu ekonomske raspodele – iako je obim u kome oni postoje zaista užasan. Smrtnost novorođenčadi u poznom Sovjetskom Savezu bila je oko 25 na 1.000. Brojka za SAD u 2021. bila je 5,4, ali za samohrane majke u delti Misisipija ili Apalačima 13 na 1.000.
Ipak, poređenje sa Sovjetskim Savezom, neko će reći, ipak je smešno.
Pogledajte malo bolje.
Na primer, hronična „meka budžetska ograničenja“ u javnom sektoru, koja su bila ključna slabost sovjetskog sistema? Vidim sličnu stvar u američkim deficitima za koje Kongresna budžetska kancelarija predviđa da će premašiti 5 odsto BDP-a u doglednoj budućnosti, i da će neumitno porasti na 8,5 odsto do 2054.
Mešanje centralne vlade u proces donošenja odluka o investicijama? I to vidim u SAD, uprkos oduševljenju „industrijskom politikom“ Bajdenove administracije.
Ekonomisti nam stalno obećavaju čudo produktivnosti od informacionih tehnologija, odnedavno veštačke inteligencije. Međutim, prosečna godišnja stopa rasta produktivnosti (ne računajući poljoprivredu) u Americi je od 2007. godine ostala na samo 1,5 odsto, što je neznatno bolje od sumornih godina 1973–1980.
Američkoj ekonomiji možda zavidi ostatak današnjeg sveta, ali setite se kako su američki stručnjaci precenjivali sovjetsku ekonomiju 1970-ih i 1980-ih.
Pa ipak, reći ćete, Sovjetski Savez je bio više bolesnik nego što je bio supersila, dok Sjedinjenim Državama nema ravnih u oblasti vojne tehnologije i vatrene moći.
Zapravo, ne.
Imamo vojsku koja je istovremeno skupa i neadekvatna za zadatke s kojima se suočava, što jasno pokazuje nedavni izveštaj senatora Rodžera Vikera. Dok sam čitao Vikerov izveštaj – preporučujem vam da i vi to uradite – stalno sam pomišljao na ono što su sovjetski lideri jedan za drugim ponavljali sve do gorkog kraja: da je Crvena armija najveća i stoga najubojitija vojska na svetu.
Bila je, na papiru. Ali ispostavilo se da je sovjetski medved napravljen od tog papira. Nije mogao da dobije čak ni rat u Avganistanu, ni nakon deset godina smrti i razaranja. (Zašto nam to sada zvuči poznato?).
Vojin Grubač: Atentat na Trampa, tema iz „hronike najavljene smrti“
Na papiru, američki odbrambeni budžet zaista premašuje budžet svih ostalih članica NATO-a zajedno. Ali šta nam taj budžet za odbranu zapravo obezbeđuje? Kako Viker tvrdi, ni približno dovoljno da bismo se borili protiv „Koalicije protiv demokratije“, koju Kina, Rusija, Iran i Severna Koreja agresivno grade.
Po Vikerovim rečima, „američkoj vojsci nedostaje moderna oprema, nedostaju joj sredstava za obuku i održavanje, i sa ogromnim je infrastrukturnim zaostatkom… Isuviše je na tanko razvučena i isuviše loše opremljena da bi uz razuman rizik ispunjavala dodeljene joj misije. Naši protivnici to prepoznaju, i to ih čini preduzimljivijim i agresivnijim.“
Uz to, kao što sam na drugom mestu istakao, savezna vlada će ove godine skoro sigurno potrošiti više na servisiranje duga nego na odbranu.
I postaje sve gore.
Prema Kongresnoj budžetskoj kancelariji, udeo bruto domaćeg proizvoda koji odlazi na plaćanje kamata na savezni dug do 2041. biće duplo veći od onoga što trošimo na nacionalnu bezbednost, delimično zahvaljujući činjenici da će sve veći trošak duga smanjiti potrošnju za odbranu sa 3 procenta BDP-a ove godine na projektovanih 2,3 procenta za narednih trideset godina. Ovaj pad nema smisla u vreme kada pretnje koje predstavlja nova Osovina predvođena Kinom očigledno rastu.
Za mene su još upečatljivije političke, društvene i kulturne sličnosti koje sam otkrio između SAD i SSSR. Gerontokratsko vođstvo bilo je jedno od obeležja poznih sovjetskih rukovodstava, oličeno u senilnosti Leonida Brežnjeva, Jurija Andropova i Konstantina Černjenka.
Ali prema sadašnjim američkim standardima, ovi sovjetski lideri nisu bili starci. Brežnjev je imao 75 godina kada je umro 1982. godine, ali je sedam godina pre toga doživeo prvi moždani udar. Andropov je imao samo 68 godina kada je nasledio Brežnjeva, ali je doživeo totalnu insuficijenciju bubrega samo nekoliko meseci nakon što je preuzeo dužnost. Černjenko je imao 72 godine kada je došao na vlast. On je već bio beznadežni invalid, patio je od emfizema, srčane insuficijencije, bronhitisa, zapaljenja plućne maramice i upale pluća.
Odraz kvaliteta zdravstvene zaštite koju danas uživaju njihove američke kolege je u tome što su oni i stariji i zdraviji. Bez obzira na to, Džo Bajden (81) i Donald Tramp (78) teško da su muškarci u naletu mladosti i vitalnosti, na šta je i „Volstrit džornal“ nedavno ukazao. Prvi ne može da napravi razliku između svoja dva sekretara kabineta hispano-američkog porekla, Alehandra Majorkasa i Ksavijera Besere. Ovaj drugi meša Niki Hejli i Nensi Pelosi. Ako Kamala Haris nikad nije gledala film „Staljinova smrt“, još nije kasno.
Još jedna značajna karakteristika poznog sovjetskog razdoblja bio je sveopšti cinizam prema skoro svim institucijama. Briljantna knjiga Leona Arona „Putevi do hrama“ pokazuje koliko je život 1980-ih postao bedan.
U velikom „povratku istini“ pokrenutom Gorbačovljevom politikom glasnosti, sovjetski građani su u pismima iznenada slobodnoj štampi mogli da izraze svoje nezadovoljstvo. Nešto od onoga o čemu su pisali bilo je specifično za sovjetski kontekst – posebno otkrića o stvarnosti sovjetske istorije, naročito zločinima iz Staljinove ere. Ali ako ponovo pročitamo pritužbe Rusa na njihov život osamdesetih naići ćemo na više od nekoliko jezivih podudarnosti sa američkom sadašnjošću.
Na primer, u pismu „Komsomolskoj pravdi“ 1990. godine jedan čitalac osuđuje „užasan i tragičan gubitak morala ogromnog broja ljudi koji žive unutar granica SSSR-a“. Simptomi moralne potrošenosti uključivali su apatiju i licemerje, cinizam, servilnost i potkazivanje. Cela zemlja, napisao je, guši se u „kužnim isparenjema ogoljenih i neprekidnih javnih laži i demagogije“. Jula 1988. godine u anketi „Moskovskih novosti“ 44 odsto ispitanika smatralo je da živi u „nepravednom društvu“.
Pogledajte sad najnovija Galupova istraživanja američkog javnog mnjenja i naići ćete na slično razočaranje. Udeo onih koji imaju poverenja u Vrhovni sud, banke, državne škole, predsednički sistem, velike tehnološke kompanije i sindikate kreće se između 25 i 27 odsto. Za štampu, sistem krivičnog pravosuđa, televizijske vesti, veliki biznis i Kongres, stopa poverenje u njih je ispod 20 odsto. U Kongres ima poverenja 8 odsto ispitanika. Prosečno poverenje u glavne institucije je otprilike upola manje nego što je bilo 1979. godine.
Sada je dobro poznato da mlađi Amerikanci pate od epidemije poremećaja mentalnog zdravlja – za šta Džon Hajt i drugi krive pametne telefone i društvene mreže – dok stariji Amerikanci podležu „smrti od očaja“, što je fraza koju su proslavili En Kejs i Angus Diton. I dok su se Kejsova i Diton usredsredili na porast smrti od očajanja među belim sredovečnim Amerikancima – njihov rad je postao socijalno-naučna dopuna „Gorštačkoj elegiji“ DŽ. D. Vensa – najnovija istraživanja pokazuju da su Afroamerikanci sustigli svoje bele sugrađane kada je reč o smrtnosti od predoziranja. Samo 2022. godine, više je Amerikanaca umrlo od predoziranja fentanilom nego što je ubijeno u tri velika rata: u Vijetnamu, Iraku i Avganistanu.
Nedavni podaci o mortalitetu u Americi su šokantni. Očekivani životni vek se skratio u protekloj deceniji na način koji se ne može uporediti s drugim razvijenim zemljama. Glavna objašnjenja porasta smrtnosti, prema Nacionalnoj akademiji nauka, inženjerstva i medicine, odnose se na upadljiv porast smrtnih slučajeva zbog predoziranja drogama i zloupotrebe alkohola, kao i na samoubistva i različite bolesti povezane s gojaznošću. Da budemo precizni, između 1990. i 2017. droge i alkohol su bili razlog za više od 1,3 miliona smrtnih slučajeva među radno sposobnom populacijom (od 25 do 64 godine). Samoubistvo je u istom periodu uzrokovalo 569.099 smrtnih slučajeva – ponovo radno sposobnih Amerikanaca. Metabolički i kardiološki uzroci smrti, kao što su hipertenzija, dijabetes tipa 2 i koronarne bolesti srca rasli su paralelno s porastom gojaznosti.
Ovakav preokret u dužini očekivanog životnog veka ne dešava se u drugim razvijenim zemljama.
Piter Sterling i Majkl L. Plat u svom nedavnom radu tvrde da je to zato što zapadnoevropske zemlje, zajedno sa Ujedinjenim Kraljevstvom i Australijom, čine više da „obezbede pomoć zajednice u svakoj fazi [života], olakšavajući i unapređujući različite načine zaštite pojedinaca i porodica od očajanja“. U Sjedinjenim Državama, nasuprot tome, „svaki simptom očaja je definisan kao poremećaj ili deregulacija u ponašanju samog pojedinca. Ovako pogrešno postavljen okvir za problem primorava pojedince da se sami uhvate ukoštac s njim“, pišu oni. „Pri tome, naglašava se farmakološka terapija, s ponudom bezbroj lekova za anksioznost, depresiju, bes, psihozu i gojaznost, plus novih lekova za lečenje zavisnosti od starih lekova.“
Gojazni ste? Probajte „ozempik“.
Masovna samodestrukcija Amerikanaca sadržana u frazi „smrti od očaja“ godinama mi je odzvanjala u glavi. Ove nedelje sam se setio gde sam to ranije video: u poznoj sovjetskoj i postsovjetskoj Rusiji. Dok se krajem dvadesetog veka očekivani životni vek muškaraca popravio u svim zapadnim zemljama, u Sovjetskom Savezu je posle 1965. godine počeo da opada, nakratko se povećao sredinom 1980-ih, zatim se survao početkom 1990-ih, da bi ponovo opao posle finansijske krize 1998. godine. Stopa smrtnosti među ruskim muškarcima starosti od 35 do 44 godine, na primer, više se nego udvostručila između 1989. i 1994. godine.
Objašnjenje je razvidno kao „stoličnaja“. Dva ruska naučnika, Aleksandar Njemcov i Vladimir Školjnikov, u julu 1994. godine objavili su članak u nacionalnim dnevnim novinama „Izvestija“ s nezaboravnim naslovom „Živeti ili piti?“ Njemcov i Školjnikov su demonstrirali (kako je rečeno u jednom nedavnom članku) „skoro savršen proporcionalan odnos između ova dva indikatora“. Nedostajao im je samo nastavak „Živeti ili pušiti?“ – jer je rak pluća bio drugi veliki uzrok zbog koga su sovjetski muškarci umirali mladi. Kulturu prekomernog opijanja i pušenja omogućile su jeftine cigarete pod sovjetskim režimom i jeftin alkohol nakon kolapsa komunizma.
Statistika je šokantna koliko i scene kojima sam prisustvovao u Moskvi i Sankt Peterburgu krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, zbog kojih je čak i moj rodni Glazgov delovao umereno. Analiza 25.000 obdukcija sprovedenih u Sibiru od 1990. do 2004. pokazala je da su uzrok 21 odsto smrtnih slučajeva odraslih muškaraca bile kardiovaskularne bolesti uz smrtonosne ili skoro smrtonosne nivoe etanola u krvi. Pušenje je bilo uzrok zapanjujućih 26 procenata svih smrtnih slučajeva muškaraca u Rusiji 2001. Godine 1994. broj samoubistva muškaraca starosti od 50 do 54 godine dostigao je 140 na 100.000 stanovnika – u poređenju s 39,2 na 100.000 muškaraca koji nisu hispanoameričkog porekla i starosti od 45 do 54 godina u Americi 2015. godine. Drugim rečima, „smrt iz očaja“ Kejsove i Ditona neka je vrsta blede imitacije ruske verzije od pre 20 do 40 godina.
Autodestrukcija homo sovjetikusa bila je zaista gora. Pa ipak, nije li sličnost sa autodestrukcijom homo amerikanusa previše upadljiva?
Naravno, dva sistema zdravstvene zaštite, američki i sovjetski, površno gledano izgledaju prilično različiti. Sovjetski sistem jednostavno nije imao dovoljno resursa. Nasuprot tome, u središtu američke zdravstvene katastrofe je ogromna neusklađenost između rashoda – koji su međunarodno bez premca u odnosu na BDP – i ishoda, koji su užasni. Ali, kao i sovjetski sistem u celini, i zdravstveni sistem SAD je evoluirao tako da čitava gomila uticajnih krugova može da izvlači iz njega dobit. Naduvana, disfunkcionalna birokratija, koju je „Saut park“ sjajno parodirao u nedavnoj epizodi – odlična je za nomenklaturu, ali loša za plebs.
U međuvremenu, kao u poznom Sovjetskom Savezu, plebs – zapravo radnička klasa, ali i dobar deo srednje klase – pije i drogira se do smrti dok politička i kulturna elita sve više insistira na bizarnoj ideologiji u koju niko zaista ne veruje.
U Sovjetskom Savezu su velike laži bile da Partija i država postoje da služe interesima radnika i seljaka, a da su SAD i njeni saveznici imperijalisti tek malo bolji nego što su bili nacisti u Belikom otadžbinskom ratu. Istina je bila da je partijska nomenklatura (koja je činila elitu) brzo formirala novu klasu sa sopstvenim, često naslednim privilegijama, ostavljajući radnike i seljake u siromaštvu i ropstvu, dok je Staljin, koji je započeo Drugi svetski rat na istoj strani s Hitlerom, potpuno propustio da predvidi nacističku invaziju na Sovjetski Savez, a zatim je dao sebi pravo da postane najbrutalniji imperijalista.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Ekvivalentne laži u poznoj Sovjetskoj Americi jesu da su institucije koje kontroliše (Demokratska) partija – federalna birokratija, univerziteti, glavne fondacije i većina velikih korporacija – posvećene unapređenju prava marginalizovanih rasnih i seksualnih manjina, i da su glavni ciljevi američke spoljne politike borba protiv klimatskih promena i (kako to kaže Džejk Saliven) pomoć drugim zemljama da se brane „bez slanja američkih trupa u rat“.
U stvarnosti, međutim, politika promovisanja „raznolikosti, jednakosti i inkluzije“ (Diversity, equity, and inclusion, DEI) ne čini ništa da pomogne siromašnim manjinama. Umesto toga, čini se da su jedini koji imaju koristi od ove politike horda aparatčika, „DEI službenika“. U međuvremenu, ove inicijative očigledno potkopavaju obrazovne standarde, čak i na elitnim medicinskim školama, i podstiču sakaćenje hiljada tinejdžera u ime „rodno afirmativne hirurgije“.
Kada je reč o trenutnom pravcu spoljne politike, SAD se ne bavi toliko time da pomogne drugim zemljama da se brane, koliko da se bore protiv naših protivnika kao proksiji, ali tako da im ne obezbede dovoljno oružja kako bi imali mnogo šansi za pobedu. Ova strategija – najvidljivija u Ukrajini – ima nekog smisla za Sjedinjene Države, koje su u „globalnom ratu protiv terorizma“ otkrile da njihova toliko hvaljena vojska ne može da pobedi čak ni odrpane talibane tokom dvadeset godina napora. Ali verovanje u američko „tapšanje po ramenu“ na kraju može odvesti Ukrajinu, Izrael i Tajvan na put Južnog Vijetnama i Avganistana u zaborav.
Što se tiče klimatskih promena, svet je sada preplavljen kineskim električnim vozilima, baterijama i solarnim panelima, koji se masovno proizvode uz pomoć državnih subvencija i elektrana na ugalj. Nekada smo pokušali da se odupremo sovjetskoj strategiji širenja marksizma-lenjinizma na Treći svet, a cenu za to u ljudskim životima je gotovo nemoguće izračunati. Današnja zaokupljenost naše političke elite klimatskim promenama rezultirala je potpunom komparativnom strateškom nekoherentnošću, pošto je činjenica da je Kina od rođenja Grete Tunberg (2003) odgovorna za tri četvrtine od 34% povećanja emisije ugljen-dioksida i za dve trećine od 48% povećanja potrošnje uglja u istom periodu.
Da biste videli koliki je jaz koji sada razdvaja američku nomenklaturu od radnika i seljaka, razmotrite nalaze Rasmusenove ankete iz septembra prošle godine, koja je nastojala da uporedi stavove pripadnika Ajvi lige (koju čine diplomci osam najprestižnijih privatnih univerziteta sa severoistoka SAD, prim. prev) i one običnih Amerikanaca. Anketa je definisala ove prve kao „one koji imaju postdiplomske studije, prihod domaćinstva veći od 150.000 dolara godišnje, i žive u mestima gustine veće od 10.000 ljudi po kvadratnoj milji“, i koji su pohađali „škole Ajvi lige ili druge elitne privatne škole, uključujući Nortvestern, Djuk, Stanford i Univerzitet u Čikagu“.
Na pitanje da li bi se zalagali za „racionalizaciju potrošnje gasa, mesa i struje“ u borbi protiv klimatskih promjena, 89 odsto Ajvi ligaša odgovorilo je potvrdno, naspram 28 posto običnih građana. Upitani da li bi lično platili 500 dolara više u vidu poreza i troškova za borbu protiv klimatskih promena, 75 odsto Ajvi ligaša je odgovorilo potvrdno, naspram 25 odsto svih ostalih. „Nastavno osoblje treba da odlučuje šta će učenici učiti, a ne roditelji“, bila je izjava s kojom se složilo 71 odsto Ajvi ligaša, što je skoro duplo više od prosečnih građana. Na pitanje: „Da li SAD pružaju previše individualne slobode?“, više od polovine Ajvi ligaša odgovorilo je potvrdno, a samo 15 odsto običnih smrtnika. Elita je bila otprilike dvostruko više od ostalih naklonjena članovima Kongresa, novinarima, sindikalnim liderima i advokatima. Možda i nije iznenađujuće da je 88 odsto Ajvi ligaša reklo da se njihove lične finansije poboljšavaju, za razliku od jednog od pet u opštoj populaciji.
Promoviše se ideologija u koju retko ko zaista veruje, ali svi moraju papagajski da je ponavljaju ako ne žele da budu označeni kao disidenti – izvinite, hoću reći „šaka jada“? Proverite. Ljudi koje patriotizam, religiju, rađanje dece ili učešće u zajednici više ne smatraju važnim? Proverite. Šta kažete na ogromnu katastrofu koja razotkriva potpunu nesposobnost i lažljivost koja prožima svaki nivo vlasti? Černobil, čitaj: kovid. Iako ne polažem pravo na pravnu ekspertizu, mislim da prepoznajem sovjetsku pravdu kada u njujorškoj sudnici vidim da se pravni sistem zloupotrebljava u nadi da će se ne samo zatvoriti već i diskreditovati lider političke opozicije.
Pitanje koje me proganja je sledeće: šta ako je Kina naučila lekcije iz Hladnog rata bolje od nas? Bojim se da Si Đinping nije shvatio samo da mora, po svaku cenu, da izbegne sudbinu svojih sovjetskih kolega. On je, što je suštinski važnije, shvatio da možemo da postanemo Sovjeti. A ima li boljeg načina da se to postigne nego da se ostrvo nedaleko od obale prkosno „stavi u karantin“, a zatim nas se isprovocira da pošaljemo pomorsku ekspediciju da izvrši njegovu deblokadu, sa očiglednim rizikom od početka Trećeg svetskog rata? Najgora stvar u vezi s približavanjem krize s tajvanskim poluprovodnicima je to što će, u poređenju s Kubanskom raketnom krizom iz 1962, uloge biti obrnute. Bajden ili Tramp postaju Hruščov; Si Đinping (SĐP) postaje DŽFK. (Samo ga posmatrajte kako priprema narativ, govoreći predsednici Evropske komisije Ursuli fon der Lajen kako Vašington pokušava da podstakne Peking da napadne Tajvan.)
Možemo mi sebi govoriti kako su mnoge naše savremene patologije rezultat spoljnih sila koje vode višedecenijsku subverzivnu kampanju. One to nesumnjivo čine, baš kao što je CIA dala sve od sebe da sruši sovjetsku vlast u Hladnom ratu.
Ipak, treba da razmotrimo i mogućnost da smo sve to uradili sami sebi – baš kao što su Sovjeti sebi uradili mnoge iste stvari. Uobičajena liberalna zabrinutost tokom Hladnog rata bila je da bismo mogli na kraju i mi postati nemilosrdni, tajnoviti i neodgovorni kao Sovjeti zbog neophodnosti trke u nuklearnom naoružanju. Malo je ko sumnjao da ćemo na kraju postati i degenerisani kao Sovjeti, i prećutno odustati od pobede u Hladnom ratu koji je sada u toku.
Još uvek se nadam da možemo da izbegnemo poraz u Drugom hladnom ratu – i da će ekonomske, demografske i socijalne patologije koje pogađaju sve jednopartijske komunističke režime na kraju presuditi i Sijevom „kineskom snu“. Ali što je veći broj smrti iz očaja kod nas – i što je veći jaz između američke nomenklature i ostalih – manje sam uveren da će naše sopstvene patologije usporiti.
Jesmo li mi Sovjeti? Osvrnite se oko sebe.
Izvor: RTS OKO / The Free Press
