Piše: Elis Bektaš
Od samog početka studentskih protesta u Srbiji sa raznih strana čuju se glasovi sumnje u sposobnost studenata, dakle mladih ljudi, da politički misle. Ta sumnja, izrasla iz nadmenosti kakva se po pravilu razvija u ostarjelim i dresiranim umovima, nerijetko prerasta u podsmijeh, pa čak i u uvrede.
A tu sumnju i te prijekore upućene studentima veoma je lako odbaciti. Dovoljno je prisjetiti se rata za raspad Jugoslavije, kog su, skupa sa stranim centrima moći, poveli nacionalistički trudbenici, konvertirani komunisti i ostala društvena i politička bagra opsjednuta vlastitim mitomanskim zabludama, te stoga nesposobna da misli politički, u kontekstu politike kao djelovanja na ostvarivanju ideje javnog dobra.
U tom ratu đuturumi i prdonje na pozicijama moći nisu se libili da mladim ljudima u studentskoj dobi povjeravaju komandovanje jedinicama, uglavnom vodovima i četama, ali katkad i višim taktičkim sastavima.
Tom đuturumskom, dresiranom i pokvarenom umu, dakle, prihvatljivo je slati mlade ljude da obavljaju odgovoran, složen i zahtjevan posao komandovanja u pogibeljnim situacijama, ali kada mladi ljudi žele da se pobrinu za vlastitu budućnost, onda ih proglašavaju nezrelima, neiskusnima i nedoraslim zaumnom zovu politike.
Zato đuturumima, kojima i sam pripadam po starosnoj dobi, ali ne i po umu i ljudskosti, mogu poručiti samo jedno – krepajte od muke, mladost vas je razgolitila u svoj vašoj nakaznosti i poganluku.
