Piše: Sreto Z. Tanasić
Navršava se sto godina od rođenja akademika Pavla Ivića, jednog od najvećih srpskih lingvista uopšte, najznačajnijeg srpskog lingviste i jednog od najznačajnijih evropskih lingvisita druge polovine dvadesetog vijeka. Rođen je u Beogradu, ali je djetinjstvo proveo u Subotici, gdje mu je otac bio profesor Pravnog fakulteta. Uoči Drugog svjetskog rata vratio se u Beograd, u kome je maturirao 1943. godine. Sljedeće, 1944. mobilisan je u vojsku, a demobilisan 1946. Na grupu za srpskohrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu upisao se 1945. a diplomirao 1949. godine. Zaposlio se kao asistent u skoro osnovanom Institutu za srpskohrvatski jezik Srpske akademije nauka, a školsku 1953/54. godinu proveo je kao lektor srpskpohrvatskog jezika u Lajdenu, Holandija. Doktorirao je sa temom Govor Galipoljskih Srba 1954. i iste godine izabran za docenta tek osnovanog Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Godine 1959. je izabran za vanrednog, a 1964. za redovnog profesora. Prešao je na Filološki fakultet u Beogradu 1972, a penzionisan je prevremeno 1975. godine. Za dopisnog člana SANU izabran je 1972, a za redovnog 1978. godine. Biran je za inostranog člana u akademijama: Norveške (1974), Slovenije (1979), Austrije (1984), Makednije (1986), SSSR-a, kasnije Rusije (1989), Poljske (1991), a bio je počasni član Američke akademije umjetnosti i nauka i Lingvističkog društva Amerike. Bio je predsjednik Lingvističkog društva Evrope školske godine 1985/86, a njegov potpredsjednik 1986/87, a 1989. godine izabran je i za potpredsjednika Asocijacije dijalektologa Evrope i potpredsjednika Društva za Evropski lingvistički atlas (ALE).
Godinu ili dve kasnije, stric je odjednom prestao da dolazi. Pitala sam gde je, zašto ga nema. Rekli su da imamo neku kućicu u šumi, koju su otac i stric nasledili od svog oca, a on od svog oca, u svakom slučaju, kućica je bila na nekom mestu do koga nije dolazio nikakav put. I stric je, rekoše, otišao tamo, na neko vreme. Zašto, pitala sam. Pa da se odmori, kazala je mama. Od čega da se odmori, pitala sam, ali mama je samo slegla ramenima. A kad vam otac ili majka slegnu ramenima, onda obično ne pitate više ništa, jer to su ljudi koji imaju odgovore na sva pitanja, i ako čak i oni slegnu ramenima, znači da je to nešto istinski neobjašnjivo.
Bio je i član redakcionih kolegijuma za Opšteslovenski lingvistički atlas i ALE, te član Direktorijuma ALE. Bio je član Stalnog međunarodnog komiteta lingvista (CIPL). Takođe, bio je član uredništva više lingvističkih časopisa – glavni urednik Zbornika Matice srpske za filologiju i lingvistiku i Priloga proučavanju jezika u Novom Sadu, Srpskog dijalektološkog zbornika i Onomatoloških priloga u Beogradu, član časopisa Voprosы яzыkoznaniя (Moskva), International Journal of Slavic Linguistics and petics (Hag) Language in Society (Kembridž). Kao predavač ili profesor po pozivu držao predavanje na preko 60 univerziteta svijeta (Evropa, Amerika, Azija, Australija). U SANU je bio predsjednik ili član više naučnih odbora, rukovodilac naučnih projekata, organizator domaćih i međunarodnih naučnih skupova i uredio u zemlji i inostranstvu preko 150 tomova radova iz struke1.
Pavle Ivić se uspješno bavio mnogim lingvističkim disciplinama: dijalektologijom, lingvističkom geografijom, komparativnom slavistikom, istorijom srpskog jezika, etimologijom i onomastikom, fonologijom i fonetikom, akcentologijom, leksikologijom, standardologijom, jezičkom politikom i jezičkim planiranjem.
Prvo će biti nešto konkretnije rečeno doprinosu akademika Pavla Ivića u onim oblastima za koje se manje zna u široj kulturnoj javnosti, izvan užih naučnih krugova: u fonologiji i prozodiji.
Pavle Ivić se fonologijom počeo zanimati na početku svojih zrelih stvaralačkih godina, od šezdesetih godina prošlog vijeka. Nije beznačajno za Ivićeva naučna interesovanja u ovoj lingvističkoj oblasti to što se on kao vrlo mlad naučnik sreo sa Romanom Jakobsonom. Kad je on pedesetih godina dolazio u Beograd, akademik Aleksandar Belić ga je upoznao s dvoje mladih perspektivnih srpskih lingvista – Pavlom i Milkom. Kasnije im je Jakobson omogućio boravak u Americi i bili su njegovi rado viđani gosti i sagovornici. Svakako su iz tih njihovih druženja potekla i Ivićeva interesovanja za fonologiju, koja se sagledavaju u njegovoj bogatoj bibliografiji radova iz ove oblasti (neki su koautorski). Godine 1965. objavio je u holandskom časopisu Linguistica svoj čuveni rad „Roman Jakobson i razvoj fonologije“. Ovaj rad, kao posebno značajan, i nalazi se na prvom mjestu u obimnoj knjizi iz fonologije u Ivićevim sabranim djelima – u knjizi X/1„O fonologiji“ na blizu 750 strana.
Priređivač prof. Dragoljub Petrović ih je gru – pisao u pet tematskih oblasti: 1. Na putevima fonološke teorije (prvi je rad „Roman Jakobson i razvoj fonologije“ iz 1965); 2. Problemi uporedne i kontrastivne fonologije, 3. Iz istorijske fonologije, 4. Iz fonologije standardnog srpskog jezika, 5. O dijalekatskim glasovnim sistemima. I u ovoj lingvističkoj oblasti, dakle, akademik Pavle Ivić je bio i plodan i uspješan. Tako nas akademik Slobodan Remetić podsjeća da je „fonologija danas, između ostalog, bogatija za poznati i u svetu priznati Ivićev zakon o ponašanju distinktivnih obeležja u zatvorenim fonološkim sistemima“.
Ana Ristović: Čovek je sve manje prisutan u vlastitom životu
Takođe je Pavle Ivić ostavio obimno djelo iz akcentologije. Izučavanja srpske akcentuacije on je vršio sa američkim profesorom lingvistike gospođom Ilse Lehiste. Radovi iz ove oblasti objavljeni su u sedmom tomu Ivićevih sabranih djela, u dvije knjige. U prvoj knjizi pod naslovom „O srpskohrvatskim akcentima“ (priredio Dragoljub Petrović) objavljeni su njihovi radovi nastali u dvodece – nijskom istraživanju između 1963. i 1984. godine, a koji donose rezultate njihovih eksperimentalnih proučavanja na planu fonetske i fonološke prirode akcenata. U drugoj knjizi „Prozodija reči i rečenice u srpskohrvatskom jeziku“ (priredila Ljiljana Subotić) sumiraju se i preispituju rezultati njihovih ranijih istraživanja akcenatske problematike, objavljenih u prvoj knjizi ovog toma. Izdavač cjelokupnih djela ističe da se ovdje prvi put objavljuju studije „Rečenična prozodija“ i „Fonološka analiza“, te da ova knjiga predstavlja sintezu „o prirodi naših akcenata i o eksperimentalnom proučavanju akcenata reči i rečenične intonacije“.
Iako smo naveli da se Pavle Ivić ogledao, uspješno, u više različitih lingvističkih oblasti, dijalektologija je njegovo prvo zanimanje i to vrlo uspješno. Još kad je bio na trećoj godini studija sa grupom studenata bio je na radnoj akciji u Železniku, tada selu kraj Beograda. Kako sam prof. Ivić svjedoči u razgovoru sa Milošem Jevtićem (Ivićevi, 1998: 81)3, profesor Radosav Bošković ga je posavetovao da za vrijeme akcije prikuplja podatke o govoru tog sela, iz čega je napisao seminarski rad. Dosta kasnije objavio je taj seminarski, rad, ispostavilo se vrlo značajan.
Kao što je rečeno, Pavle Ivić je doktorsku disertaciju odbranio 1954. godine na temu Govor Galipoljskih Srba. Riječ je o Srbima koje su turske vlasti u 16. ili 17. vijeku preselile iz Pomoravlja u Galipolje u Turskoj, a koji su se poslije Velikog rata vratili u novostvorenu državu Jugoslaviju i naselili u Pehčevo u Makedoniji. U disertaciji je opisan taj govor, koji svjedoči o tome kako se u Pomoravlju govorilo kad su oni preseljeni u Tursku, pošto je on, budući izolovan od cjeline srpskog jezika, sačuvao nepromijenjeno stanje; između ostaloga, u govoru ovih Srba sačuvao se i stari glas „jat“. Sličan slučaj je sa iseljenicima muslimanima iz Bosne i Hercegovine koji su, kasnije, pred kraj 19. vijeka odselili u Tursku i tamo živjeli u svojim selima.
Međutim, ideja i pokušaji profesora Milana Šipke iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka da se njihovi govori opišu nisu se ostvarili. I pored Šipkine umješnosti da zainteresuje i tadašnje bosanskohercegovačke vlasti za to, Turska nije dozvolila naučnu ekskurziju u ta sela, što je svakako višestruka šteta za nauku i kulturu.
Pošto se Pavle Ivić, pišući doktorsku disertaciju dobro upoznao sa dotadašnjim rezultatima srpskohrvatske dijalektologije, uskoro je objavio knjigu Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i štokavsko narečje (Matica srpska, 1956), koja je doživjela i drugo izdanje (1985) prije njegovih sabranih djela, a imala je i njemačko izdanje 1958 (koje je 1994. prevedeno i na srpski). Ovom oblasti Ivić se intenzivno bavio cijelog radnog vijeka. Pored ove dvije knjige dijalektologije njegovi krupniji i sitniji radovi iz dijalektologije zauzimaju čitavih pet knjiga desetog toma sabranih djela (objavljeno 2018, priredio Slobodan Remetić).
Poslije srpsko-hrvatskog raskida književnojezičkog zajedništva akademik Pavle Ivić je vidio potrebu da iznese novi pogled na srpske dijalekte i srpsku dijalektologiju, što je učinio u monografiji koju nije za života do kraja uobličio, ali je ona ipak objavljena. U uvodnom dijelu monografije autor je postavio pitanje: „Raskid srpsko- hrvatske jezičke zajednice na nivou književnog jezika stavlja na dnevni red da li postoji takva zajednica na nivou dijalekata“. Na to pitanje je dao i odgovor sa obrazloženjem. Ovdje će se navesti nešto duži dio iz tog odgovora. „Znatan broj razlika među narodnim govorima nije dovoljan razlog za njihovu deobu na dva ili više jezika. Poznato je da su na svakom jezičkom području razlike među dijalektima daleko veće od dopuštenog domašaja nepodudarnosti među varijantama istog knji – ževnog jezika. Bilo kako da izdelimo ‚srpskohrvatske‘ dijalekte na dva ili više ‚narodnih jezika‘, različitosti unutar svake od tih novih jedinica ostaće daleko krupnije nego, na primer, razlike među varijantama dojučerašnjeg srpskohrvatskog književnog jezika. Pa ipak, dva veoma ozbiljna razloga zahtevaju deobu srpsko – hrvatskog dijalekatskog područja. Jedan od tih razloga u osnovi je sociolingvis – tički. Jezička pripadnost neke populacije u civilizovanom svetu obično je povezana sa dve druge realnosti, nacionalnom pripadnošću i korelacijom s određenim književnim jezikom, s kojim narodni govori u životu društva stoje u komplementarnoj distribuciji. Te sudbonosne odrednice igraju u ljudskom životu, pa i u svesti masa, daleko veću ulogu nego dijalekatsko šarenilo, izoglose i druge ‚sitnice jezikoslovne‘. Postoji uz to i čisto dijalektološki razlog protiv shvatanja o ‚srpskohrvatskoj‘ dijalekatskoj zajednici. To shvatanje, naime, nikad nije ni počivalo na pravim dijalektološkim merilima, nego na političkim ako hoćete, sociolingvističkim. Srpskohrvatskim su smatrani oni dijalekti kojima govore pripadnici odgovarajućih naroda i koji stoje u funkcionalnoj korelaciji sa srpskohrvatskim književnim jezikom. Te su činjenice davale dovoljno opravdanja za uključenje kajkavskog narečja, koje se inače od čakavskog i štokavskog razlikuje više nego od slovenačkog dijalekta. Raspad književnojezičke zajednice uklonio je te činjenice, pa s njima i razloge za operisanje pojmom dijalekatske zajednice. Čisto dijalektološko obrazloženje moglo bi se naći za tretiranje štokavsko-čakavskog bloka kao celine, ili za takvo tretiranje štokavskog bloka, ali se tim entitema ne bi smeli dati nacionalni predznaci.
Štokavsko-čakavski blok ne može se nazivati srpskohrvatskim jezikom jer bi se time zanemarivalo hrvatstvo kajkavaca, a štokavci, opet, ne pripadaju svi srpskom narodu, i to ne od juče‘, nego od samog postojanja srpskog naroda i štokavskog jezičkog tipa.
Zaključak je jasan: srpskima možemo smatrati one dijalekte kojima govore Srbi, odnosno populacije koje svoj govor nazivaju srpskim. […]“
Ostaje da žalimo što ovu monografiju autor nije doveo do konačne forme. Vjerovatno bi se ona završavala nekim opštim zaključkom, kako priređivač akademik Remetić pretpostavlja. U svakom slučaju, ova kraća Ivićeva monografija je dragocjena za srpsku dijalektologiju, za sve one koji se budu bavili srpskom dijalektologijom. Ona predstavlja prvo ozbiljno promišljanje o predmetu srpske dijalektologije poslije raspada srpsko-hrvatskog književnojezičkog zajedništva.
Veliko je djelo akademika Pavla Ivića i u oblasti istorije srpskog jezika. Sa saradnicima je proučavao Dečanske hrisovulje, te pravopis srpskih ćirilskih povelja i pisama 12. i 13. vijeka. S druge strane. U njegovim sabranim djelima jedna knjiga nosi naslov O Vuku Karadžiću.
U sabranim djelima Pavla Ivića našla se prvi put njegova knjiga Pregled istorije srpskog jezika (1998). Ovo djelo je nastajalo u okviru projekta „Istorija srpskog naroda“ čijih šest tomova je objavljivano između 1981. i 1993. godine (drugo izdanje 1994, treće – 2000). Poglavlje o jeziku za jednu knjigu je napisano u koautorstvu s Jovanom Kašićem, a za jednu sa Aleksandrom Mladenovićem. Kako ističe priređivač akademik Aleksandar Mladenović, ovdje periodizacija nije rađena prema razvitku srpskog jezika, već „na osnovu istorije samog naroda, budući da su tekstovi bili uklopljeni u publikaciju koja se svestrano bavi prošlošću srpskog naroda, izloženom po celinama“. U ovom djelu riječ je uglavnom o spoljašnjoj istoriji srpskog jezika od dolaska Srba na Balkansko poluostrvo do kraja velikog rata 1918, dakle – do ulaska Srba u državu Južnih Slovena. I konkretnije, ova istorija počinje sa djelom svete braće Ćirila i Metodija na stvaranju slovenske pismenosti i prevođenju svetih knjiga na slovenski jezik, a završava se razmatranjem Skerlićeve ankete o ekavskom i ijekavskom izgovoru i austrougarskim zabranama ćirilce u Bosni i Hercegovini i okupiranoj Srbiji. Mada u sabranim djelima jedna knjiga nosi naslov „O Vuku Karadžiću“, i u ovoj istoriji srpskog jezika Vukova epoha se opširno opisuje na oko sto stranica knjige – poglavlje „Doba pobede narodnog jezika (1804–1878)“.
Ovdje treba posebno izdvojiti knjigu Pavla Ivića Srpski narod i njegov jezik, koja je objavljena 1971. godini u Srpskoj književnoj zadruzi, ponovljeno neizmijenjeno izdanje 1986, izuzetno značajna u predstavljanju spoljašnje i unutrašnje istorije jezika (M. Radovanović)5 i aktuelnih prilika u srpsko-hrvatskim književnojezičkim odnosima. U njoj se prvi put poslije drugog svjetskog rata govori o srpskom jeziku sa stanovišta istorijskih činjenica, ali i srpskih nacionalnih interesa u aktuelnom vremenu. Knjiga je izazvala žučne rasprave, posebno u republikama Srbiji i Hrvatskoj. Naravno, kao i u slučaju Predloga za razmišljanje grupe srpskih književnika, nastalom samo nekoliko godina ranije, državno- partijska elita u Srbiji nije mogla da razumije smisao problema, nego ga je „riješila“ slanjem Pavla Ivića u penziju. Nije on povodom te knjige napadan samo iz Hrvatske; u Srbiji je nastupila prava hajka na njenog autora; napadali su ga političari, ali i intelektualci – pozvani i nepozvani6. O knjizi je iznosio svoj sud i istaknuti političar i memoarski pisac Rodoljub Čolaković. On nije bio predstavnik onih najžešćih kritičara; ističe da cijeni Iviće kao velike naučnike, a i posjećivali su se, imali su neke porodične veze. Ivići su mu pričali o nevoljama i progonima koji su ih snašli poslije objavljivanja knjige, od Čolakovića očekivali zaštitu, koliko je on tada bio moćan da zaštiti. Prenijeću najvažnije njegove zabilješke iz dnevnika 1971. i 1972, budući da Čolakovićevi dnevnički zapisi nisu dostupni široj javnosti.
„Bili na ručku Ivićevi (Pavle i Milka). Pričaju strašne stvari o prilikama na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Sad im prete da ih isteraju s fakulteta. Malo sam ih umirio. Ne može se danas isterati ni domar a kamo li ljudi takvog kalibra. Govoriću o tome s Latinkom Perović“. (9. V 1971)
„Za vreme ručka sedeo sam između Latinke i Nikezića. S Latinkom sam raspravio pitanje Ivićevih. Njima ne preti opasnost da budu udaljeni sa Univerziteta, ali im preti opasnost da budu uvučeni u mrežu velikosrpskih opozicionara (Dobrica, Mihiz). Pavle mi nije govorio sve o svojoj aktivnosti i vezama. To me je neprijatno iznenadilo. On je takođe zabrinut za sudbinu Srba van Srbije i smatra da se Srbi iz SR Srbije moraju za nj brinuti. Mrka kapa za njih i za socijalizam i za samoupravu ako se za Srbe bude brinula Matica srpska ili Srpska književna zadruga.Moram o tome otvoreno govoriti sa Pavlom, a i sa Milkom. Šteta bi bilo da ta dva vrsna naučnika skliznu u šovinizam. A Mihiz i Gedža su vešti i sugestivni, dok je Pavle politički naivan. U nauci može stvoriti mnogo, a u politici će zasigurno otići stramputicom.“ (3. VII 1971)
O Ivićevim Čolaković ostavlja zabilješke i 1972. godine i daje svoje komentare o njegovoj brizi za srpski jezik i Srbe van Srbije. Prvo povodom informacije u štampi o polemici Ivić-Nazor-Dragosavac: „Autor, Zvonko Simić, u suštini je u pravu. Ivić, sjajan stilista i temeljan naučnik, čim krene u politiku izaziva nedoumicu i sumnju. Posebno njegova briga za sudbinu Srba i njihov jezik van Srbije. Tu je on na istim pozicijama kao i Dobrica Ćosić koji lamentira nad raskomadanim srpstvom zato što ono nije u istim državnim odnosno republičkim granicama i pod vrhovnim popečateljstvom Srbije. Šteta za Ivića što se bavi tim stvarima na uštrb nauke u kojoj je on na svom mestu i majstor svog posla“. (1. VII 1972)
Na kraju je u susretu s Ivićevim iznio i svoje mišljenje: „Pavle je želeo da porazgovaramo o njegovoj knjizi, o kojoj se povela polemika između Dragosavca i njega. Knjigu sam pročitao ranije; neka mesta, dubiozno, podvlačio, tako da sam mogao određenije reći svoje mišljenje onjoj.
1) Knjiga je na visokom stručnom nivou, pisana izvanrednim stilom, zanimljiva, sugestivna.
2) Ne slažem se, načelno, sa: a) brigom Srba iz Srbije za sudbinu Srba u BiH i Hrvatskoj. Takav stav je uvredljiv za njih, nisu oni maloletnici, u mnogo težoj situaciji oni su imali snage da brane svoj opstanak i da se bore za drugačiju budućnost. Dalje, to je uvreda za sve Hrvate koji su 1941. poveli Srbe u Hrvatskoj u borbu i branili njihova nacionalna i druga prava. Postaviti ili posmatrati stvari drugačije znači poistovetiti sve Hrvate sa klero-fašističkim separatistima i srbožderima.
b) ne odobravam što se Ivić u Aktuelnom trenutku [treći, završni dio trećeg poglavlja pod naslovom Sudbina našeg jezika kao oruđa kulture, S.T.] odrekao svog načelnog i naučno fundiranog stava da su srpski i hrvatski jedan jezik i dao se navući na tanak led ҆deklaracionaša‘. Otuda i kod njega, baš u tom delu knjige, nekoliko sumnjivih mesta: o ćirilici kao jednom od osnovnih obeležja nacionalnih, kao ćirilica i latinica kao srpske azbuke, o jedinstvu srpske kulture kao glavnom kulturnom zadatku Srba. Trebalo je ostati na svojim načelnim pozicija, bez obzira na lavež protiv ̓unitarista‘, ali i imun na ̓zabrinute‘ Srbe (Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Mihiz i drugi).
To su bitne stvari koje sam mu rekao, jer je sve bilo na brzinu. Primio je moje primedbe akademski; rekao je da će o svemu promisliti i da ćemo razgovor nastaviti u boljoj vremenskoj situaciji. Cenim i volim Ivićeve; i Pavle i Milka su talentovani ljudi u najboljoj snazi; za naše naravi pošteni, vredni, sve što su postigli, postigli su svojim radom (i talentom). Mislim da na nj utiče (politički) Dobrica Ćosić, taj samozvani spasilac srpstva koji stvara mitove o srpstvu, zaboravljajući da je i ono, kao i sve nacije, sastavljeno od klasa; jedna vuče napred, ka socijalizmu; druga natrag u mračnjaštvo, hegemonizam, u propast srpskog naroda, jer samo pr[v]a klasa može mu osigurati budućnost“. (4. VII 1972)
Poslije ove duže bilješke, u oktobru iste godine bilježi Čolaković da su bili Pavle i Milka kod njih (Čolakovićevih) da je Pavle rekao da su mu oduzeli pasoš, na koga sumnja da je to uradio, da su oboje zabrinuti.
Tako Rodoljub Čolaković, koji cijeni i voli Iviće, gleda na njegovu knjigu, dok i sam u ove dvije (1971. i 1972) godine na mnogo mjesta ostavlja bilješku o nacionalizmu u Hrvatskoj, čak je pomalo skeptičan da će to drug Tito moći zaustaviti, a jednom prilikom i sam govori o opravdanosti kulturnog jedinstva narodȃ koji žive u više republika; istina, povodom nekih namjera u BiH da se stvara jedinstvena bosanskohercegovačka kultura. Kako su drugi u Srbiji pisali, može se zaključiti po tome da je konačno rješčenje bilo da se Pavle Ivić pošalje u penziju u 51. godini života.Može se razumjeti zašto srpski lingvisti nisu stali uz Pavla Ivića, sem u jednom slučaju. O reakcijama u Hrvatskoj neće se ovdje govoriti. Jedino zaslužuje da se pomene ona Dušana Dragosavca, tada najznačajnijeg političara srpskog porijela u Hrvatskoj, koji misli o Srbima. Kako je napisao Rodoljub Čolaković, pored njega nema potrebe da se Srbi iz Srbije brinu o njima, pa ni P. Ivić, jer to je za njeih ponižavajuće. Na njegovu kritiku P. Ivić je odgovorio. „Otvorenim pismom dr Dušanu Dragosavcu“ u Borbi 1. jula a1972. Budući da je to pismo sada dostupno u u Ivićevim cjelokupnim djelima, kao i drugi njegovi tekstovi iz toga vremena o srpskim jezičkim pitanjima, ovdje ću navesti samo njegovu čuvenu rečenicu s početka tog odgovora: „Mi koji radimo oko nauke verujemo da ocene vrede koliko i argumenti na kojkima se one zasnivaju“. Pošto je Dragosavac umro u dubokoj starosti 2014. godine, možda je bar intimno povjerovao u ispravnost ove Ivićeve rečenice njemu upućene.
Akademik Pavle Ivić je bio među najznačajnijim osnivačima Odbora za standardizaciju srpskog jezika i njegov prvi predsjednik od osnivanja do svoje smrti. Krajem vijeka (12.12.1997) formiran je Odbor za standardizaciju srpskog jezika od predstavnika institucija najodgovornijih za srpski jezik na cjelokupnom srpskom jezičkom prostoru: Srpska akademija nauka i umetnosti, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Matica srpska, Institut za srpski jezik SANU, Srpska književna zadruga, Filo – loški fakultet u Beogradu, Filozofski fakultet u Novom Sadu, Filozofski fakultet u Nišu, Filozofski fakultet u Prištini / Kosovska Mitrovica, Univerzitet u Kragujevcu, Filozofski fakultet u Banjoj Luci, Filozofski fakultet u Srpskom/ Istočnom Sarajevu i Filozofski fakultet u Nikšiću. Najznačajniji ciljevi s kojim je osnovan Odbor jesu: „objedinjavanje ljudi od nauke i struke kao i njihovih institucija na celokupnom govornom prostoru srpskog jezika kako bi programi istraživanja standardnojezičke i komunikacijske problematike bili što plodotvorniji; sistematsko normiranje srpskog jezika, s ekavskim i ijekavskim izgovorom, sveobuhvatno i u pojedinostima, i izrada odgovarajućih dokumenata i priručnika, kao i donošenje akata koji bi obezbeđivali prohodnost merodavnih inovacija u normativistici i jezičkoj praksi; doprinošenje međunarodnoj saradnji institucija i stručnih pojedinaca sa stranima i uklapanju srpskog jezika i srbistike u međunarodne projekte i standarde, terminološke, komunikacijske i informatičke, a, kada je neophodno, i oglašavanje u međunarodnim forumima, agencijama i institucijama; unapređivanje saradnje s državnim organima kako bi srbistika, i materijalno, i kadrovski, i programski, mogla jačati i osposobljavati se za adekvatno reagovanje na nove izazove, procese i programe koji se, i zavisno od tehnoloških (r)evolucija i nezavisno od njih, nameću ili se mogu nametati na domaćoj i međunarodnoj sceni“ (Sporazum o osnivanju, Član 1). Kao što je poslije raspada države Jugoslavije i jednovjekovnog srpsko-hrvatskog književnojezičkog zajedništva shvatio da je potrebno u novim okolnostima definisati granice srpskih dijalekata i predmet srpske dijalektologije, tako je Pavle Ivić shvatio da je nužno konačno utvrditi srpsku jezičku politiku jedinstvenu za cjelkupan srpski nacionalni i jezički prostor i samostalno je voditi. On je, doduše, doživio da u Odboru djeluje nepune dvije godine, ali je vjerovao u njega. Uoči osnivanja Odbora, u oktobru 1997, u razgovoru sa Milošem Jevtićem rekao je ko će sačinjavati Odbor (bio je tada u opticaju drugačiji naziv – Savet za srpski jezik) i iznio takvo uvjerenje u jednoj rečenici: „Nadam se da će rad toga tela biti uspešan“. Danas, poslije nešto više od 25 godina rada Odbora, vidi se koliko je bila dalekovida ideja Pavla Ivića i njegovih saradnika da se osnuje Odbor za standardizaciju srpskog jezika.
Podsjećanje na akademika Pavla Ivića završio bih ocjenom koju je o njemu i Milki Ivić dao jedan od najuspješnijih njihovih učenika u jednom svom tekstu: „I upravo u Ivićevima imamo, u stvari, i sudionike, i svedoke, i saučesnike, i stvaraoce jedne kulturne i naučne epohe. A kad je lingvistika u pitanju – ne bilo kakve epohe: Ivićevi su stupili na lingvističku scenu krajem četrdesetih, početkom pedesetih godina dvadesetog veka, a to je bilo vreme kada je lingvistika postajala uzornom, uglednom i oglednom naučnom disciplinom u humaniorumu. To doba (a potrajaće ono nekako do osamdesetih godina) mi danas već vidimo i imenujemo kao ʼzlatno doba lingvistike’, uz to kao ʼzlatno doba slavistike’, pa, bogami, i kao ʼzlatno doba naših jezičkih i kulturnih tema’ – u evropskim i svetskim razmerama gledano. […] „A knjiga se zove Ivićevi. Valja odmah reći da se tom etiketom upućuje na fenomen koji je, jednostavno rečeno, i biološki, i sociološki, i kulturološki, i psihološki, pa u krajnjem i filozofski gledano – sasvim redak: da dvoje ljudi (i privatno i javno) budu udruženi u misiji ovakve vrste, i to u ʼzlatnom dobu’ opšte misije u kojoj učestvuju, pri tom i u ʼzlatnom dobu’ jedne struke, jedne nauke, jedne oblasti znanja – dobu koje i sami stvaraju odnosno u čijoj sudbini (sa)učestvuju“7 [… ] „I ako bi se, kada smo već kod škola, za devetnaesti vek smelo (ne u smislu sa smelošću smelo, već jednostavno – smelo) reći da je, u filološkom smislu našem, to bio vek Vuka Karadžića i Đure Daničića, onda se za dvadeseti vek slobodno može reći da je to vek Belića i Ivićevih, tačnije, da je prva polovina toga veka u našoj filologiji i lingvistici bila obeležena imenom Aleksandra Belića, dok je druga polovina njegova (te i pominjano ʼzlatno doba lingvističko’ u njoj) obeleženo imenima Milke Ivić i Pavla Ivića“ (kao u preth. Napomeni, 291–292).
Izvor: Nova Zora
